početak DRUŠTVO Dragana, Verica, Dino, Marija…

Dragana, Verica, Dino, Marija…

od Toni Stanković
3,8K pregleda

– Nova funcionerska prigradska elita, kako je zasela na dobro plaćena mesta u državnoj službi i prvi put se dohvatila kreditnih kartica, odmah se obukla od glave do pete. Karijera dostojna Holivuda, preko noći postali su ono o čemu su oduvek maštali –

2015. novogodišnji prijem za privrednike, a niđe nijednog privrednika

BAŠ LEPO PEVAJU, ALI BAŠ

Napisao je jedan neodgovoran pojedinac na društvenim mrežama ovih dana da je lokalna naprednjačka ekipa, baš kao i zlatiborska antinaprednjačka, poslednjih godina našim poreskim novcem, pravila novogodišnje zabave najčešće za sopstveno glasačko telo, koje se, budući da ga, mahom, čine državni službenici, poljoprivredni proizvođači, pa i raznorazni kontroverzni biznismeni, uglavnom u porez, tu čudnu stranu reč, slabo razume.

I zaista, iako uredno ratuju kada je politika (njihova) u pitanju, novogodišnji spektakli na Brdu i Trgu, perfektno se nadopunjuju. Nikada se doček i prvo veče ne organizuju u Užicu, jer, zaboga, već se održava koncert na Zlatiboru. Takvo tupavo objašnjenje (i opravdanje) može da nastane samo iz uspaljene napredno-pravoverne glave, koja je rasla i razvijala se na obližnjim pašnjacima, na pola puta između Zlatibora i Užica. Za razliku od tih, „selo moje lepše od Pariza“, oni koji su rođeni na i oko Trga, tako nešto ne bi ni pod teškim drogama izgovorili, jer je za njih Trg bio i ostao centar svemira, bez obzira u koju su se zemlju u međuvremenu preselili, a Zlatibor, bez obzira na desetine hiljada podignutih luksuznih vikendica poslednjih godina, bio i ostao čobansko-pršutarska visoravan. Pa čak i da nije tako, praštajte, predrasude iz mladosti najteže je odbaciti.

Za razliku od napredne bratije iz Užica, vlastodršci podno Brda imaju tanušno opravdanje da je njihov program prilagođen klijenteli koja tih dana oko „novaka“ zaposedne sve te silne desetine hiljada apartmana grada Čikaga… Pošto je glavna atrakcija njihovog ovogodišnjeg dočeka Dragana Mirković, to bi, u prevodu na serBski, značilo, da današnja omladina najobožava, do imbecilnosti, i seče vene uzduž i popreko i na levoj i na desnoj, za ovom čuvenom narodnjačkom zvezdom sedamdesetih. Tu su, kao zagrevanje, i zanatski virtuozne, ali do smrti dosadne, Neverne bebe, da serBskom spektaklu, svojom Tužnom pesmom, daju umetničku i setnu novogodišnju notu. Mudri antinaprednjački domaćini, kako bi Brdo postalo i internacionalna destinacija, dosetili su se, uz plaćene ulaznice, da ugoste i čuvenu sarajaevsku EX YU ljigu, pored zema Hari Mata Harija, najpuštanijeg pevača na užičkim gradsko-prigradskim radio-stanicama – Merlin Dina. Šta reći, a ne zaplakati?

A da „spetakl“ bude kompletan, pobrinuli su se njihovi, tobož, politički suparnici iz ove zadimljene varošice. Kao da ih je ista DSS majka rodila, kada sečenje vena na Brdu utihne, ta klijentela može da se spusti nizbašču, na „naš“ Trg i 2. januara uživa u energičnoj novogodišnjoj muzici internacionalne pink-grand zvezde – Marije Šerifović. Kaže jedna antinaprednjačko-prigradska Drugarica da Šerifovićka divno peva i čudi se onima koji se podrugljivo odnose i prema Umetnici, ali i novogodišnjem užičkom naprednjačko-prigradskom spektaklu. Draganu Mirković ne pominje, što bi se narodski reklo – imponuje joj Šerifovićka. A ja upravo sa takvim antinaprednjačko-prigradskim intelektualcima imam problem. U odnosu na Šerifovićku, Mirkovićka i njoj slični su čist rock and roll. Zašto? Kako?

Dozvolite mi jednu malu digresiju, pa će stvari biti jasnije. Elem, 2012, došlo je do prevrata, i posle demokratskog prosvetljenja koje je pretilo da nas uništi, vlast su zajašili napredno-prigradski, i oni su, kao i svi vlastodršci pre njih, par meseci kasnije inicijaciju imali u tzv. Narodnom pozorištu u Užicu, kako i dolikuje, jelt‘e golemim partijama. Po prirodi posla, mi iz Nedelje smo slikovali, kao i mnoge pre, tu napredno-prigradsku bratiju, od koje je većina jedva našla put do pozorišta i imali smo čast zamjetiti gomilu obučenih u blistava, tek kupljena parna odela. Nova funkcionerska prigradska elita, čim je zasela na dobro plaćena mesta u državnoj službi i prvi put se dohvatila kreditnih kartica, prvo se obukla od glave do pete. Karijera dostojna Holivuda, preko noći postali su ono o čemu su oduvek maštali – od prigradske, postali su gradska elita. Ono jeste da su ih nove cipele žuljale, prvi put vezane kravate stezale, ali, zaista, neupućenom posmatraču, koji bi u tom momentu prošao pored pozorišta, i video ih iz daljine, izgledali su kao nekakva ozbiljna europska politička ekipa. Naravno, balvan bio, balvan ostao, ali, kako to već u Serba biva, lepo obučeni balvan, posle par godina provedenih na funkciji, za mnoge postane prihvatljiv i dopadljiv. Što bi rekla ova nova narodna poskočica – lepota je u oku posmatrača! …A bude i neka vajdica….

Postali bi i ti napredno-prigradski novi ljudi, međutim, kako na vlasti uz glupost uvek ide i bahatost, oni krenu negde, ali ne stignu nigde, već ostanu zaglavljeni, kao i Srbija, negde između, postanu, što bi stari dobri Bitlsi rekli – „Nowhere Man“. E, takvima je Šerifovićka pun pogodak – neće njih više niko ismejavati da slušaju kulovsku muziku, sada uživaju u muzici koja bi se, onom površnom posmatraču koji je pred naprednjačku inicijaciju prošao pored pozorišta, učinila pristojnom. Kao i koju godinu pre na „našem“ Trgu, „eminentni“ izvođači tipa Samardžić, Amadeus bend, Goca Tržan i njima slični. Baš kao što je Sterija opisao u Laži i paralaži. Zato i više cenim Mitra, Halida, Draganu Mirković i njihove fanove, oni su ono što jesu, nema fola, nema prevare. Za Šerifovićku i njene fanove, oni su – rokeri do koske. Naravno, nije Šerifovićka jedina, mediji u Srbiji poslednjih godina preplavljeni su gomilom nazovi balada, koje niti smrde, niti mirišu i služe da anesteziraju publiku, a dripcima pruže alibi. Da se poslužim fudbalskim žargonom, nisu više huligani, već – navijači.

Kaže jedna napredno-gradska Drugarica, koja nije raspredala o glasovnim mogućnostima Umetnice, nego je problem pokušala da osvetli iz drugog ugla, da, eto, nas nekoliko nezadovoljnika sve, pa i muziku, okrećemo na politiku. Naravno, ne zna napredno-gradska drugarica, iako, kao i svaka Užičanka misli da sve zna, da sve i jeste politika, pogotovu u Srbiji, i da svako ko se bavi nekim javnim radom toga mora biti svestan, i da nema izgovora, bez izuzetka. Sećam se svojevremeno, tik pred neke izbore, više se ne sećam koje, SPS je na Trg, doveo, ni manje, ni više – sarajevske Indekse. Njihov dolazak platila je Valjaonica, tj. direktor Subotić, kao, povodom nekog datuma firme. Iako sam ih izuzetno poštovao, Indekse sam prezreo istog momenta (znam, baš ih briga) i koncertu nisam prisustvovao, ali, sa ove distance, i to pokazuje koliko smo regresirali. Čak je i mrski SPS u političke svrhe zlouopotrebljavao muzičare ozbiljnog renomea, a ovi danas poturaju tupavim Drugaricama i Drugovima nižerazredne grand-pink zabavljače, tipa Lukas, Šerifovićka, Karleuša i slične. Niste valjda zaboravili da je “njin“ omiljeni Lukas na lokalnim izborima u Sevojnu održao „besplatan“ koncert, baš kao i ovih dana u Mitrovici, “njina“ Drugarica Ceca? I posle ova tupava Užičanka kaže da mi kritizeri povezujemo muziku i politiku? Mi?

I dok pokušavam da sklopim ovaj tekst u neku celinu, čujem rezultate izbora u Kosjeriću. Oko 10 posto nezavisni, oko 10 posto Savez za Srbiju, sve ostalo – „njini“. Nisam se iznenadio, naprotiv. Ko zna koliko puta do sada sam u Nedelji napisao da od 90-ih pa do danas, uvek „nacionalno svesni“ osvajaju 2/3 glasova, a da je to poslednjih godina još izraženije, i prelazi 85 procenata, jer su u međuvremenu stasale nove generacije, koje od Požege dalje nos promolile nisu. Ni fizički, ni intelektualno.

I, što bi rekao Vučić, a šta ćemo sad? Ništa. Nezavisni izvori, a samo takve pratim, ovih dana veličali su šetnje u Beogradu, lupetali kako se narod oslobodio straha (čuj, straha!?) i to je, moralo, ali moralo, da ima efekta i na izbore u Lučanima. Sad vidimo kakve. Nikakve.

Ne poznajem situaciju u Lučanima, ali znam da se u Srbiji, gde je glasačima izgoreo mozak od silne žudnje za državnom imovinom i državnom platom, nikada nije glasalo za program, već su glasači uvek imali projekciju o tome gde pripadaju. Seljaci su uvek glasali za vlast, jer je tako najsigurnije, gradski državni službenici, kao i poštena inteligencija, a za koga, nego za državne službenike, tj. vlast, a ono malo tupavih preduzetnika su ili ignorisali izbore ili glasali za vlast. Opoziciju ovde niko nije ozbiljno shvatao, osim nekolicine romantičara, koji su bili skloni da maštom zamene realnost. Devedesetih je opozicija pobedila jer se zemlja bukvalno raspadala u bedi, a danas, iako smo najsiromašnija država u Srbiji, ima ponešto da se jede, idemo uzdignutog ponosnog srpskog čela i to je sasvim dovoljno da vlast bude bezbedna.

Iako mnogi nadobudni antinaprednjčki-prigradski umeju da se značajno upitaju – pa ko glasa za OVE, ja bih im preporučio da postave drugo, čini mi se mnogo važnije pitanje – ko će i zbog čega da glasa za ovu, tzv. opoziciju. Ko glasa za aktuelni režim napomenuo sam na početku teksta, ali, hajde da se zapitamo, ko glasa za opoziciju. Mladi? Ne bih rekao, jedan vrlo mali deo, ostali su nezainteresovani ili gledaju u koju zemlju da se isele, a mnogi su ionako već postali napredni, ljubi ih majka, i čekaju da dobiju, ako već nisu, posao u državnoj službi. Sitan privatni sektor nikako ne glasa za opoziciju, jer su sve vođe opozicije ili boljševici ili zaludni nacionalisti, jednom rečju ljubitelji državnog sektora, među privatnicima državni sektor vole samo oni koji imaju ličnu korist. Da stvar bude apsurdna, opoziciju danas najviše podržavaju penzioneri i oni blizu penzije, ali ne zbog toga što im je Vučić „ukrao“ penzije, već zato što je to ona stara ekipa, kojoj i sam pripadam, koja ne podnosi autokrate i diktatore. I, na kraju, postoji jedna mala grupacija mlađih radikalnih levičara, koji mrze Vučića iz dna duše, ali i kapitalizam, tako da od njih malo koristi.

Otud je lako objasniti ovih 66 Vučićevih i 6 Dačićevih procenata u Lučanima. Hajde da raščlanimo. Za šta se zalažu Dveri? Za porodicu i tradiciju, šta god to značilo. Za šta se zalaže DSS? Za isto što i Dveri, samo malo drugačije. Za šta se zalaže Stamat? Za isto što i Dveri, samo sa zlatiborskim šmekom. Za šta se zalaže Vuk Jeremić? Za isto što i Dveri i Stamat, samo sa buržujskim šmekom. Za šta se zalaže Janković? Skoro preminuli Dosta je bilo? DS? Teško da i oni znaju za šta se zalažu. Osim državne plate koju grčevito čuvaju. Može li šta grupa umetnika i drugih sličnih zanimanja koji su na državnom ‘lebu nešto da promeni? Kada su i gde, bilo šta promenili oni koji primaju državnu platu?

Tvrdi opozicionari imaju fiksaciju da je jedino bitno što pre srušiti Vučićev autokratski režim, a to, siguran sam, upravo Vučiću najviše odgovara, jer se energija troši u pogrešnom pravcu. Nasuprot njima, mislim da je odavno vreme za prave partije sa pravim programima, koje reprezentuju interese i ciljeve određenih socijalnih grupa i stvaranje pravog višestranačja, pa kad do njega stignemo, stignemo. Možda i nikad, ali putem kojim sad idemo sasvim sigurno nikuda stići nećemo.

Nažalost, siguran sam da ovo što sam napisao nikoga neće ni za sekundu zaintrigirati, mnogo je probitačnije imati copy/paste mišljenje, a pri tom živeti u uverenju da si neponovljiv unikat. A od toga, do uživanja u muzici Verice Šerifović samo je jedan korak. Ma koliko “gradski” bio.

Toni Stanković, januar 2020.

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.