početak GRADSKAINFO Kako do posla u Londonu? (1. deo)

Kako do posla u Londonu? (1. deo)

od nedelja
2,9K pregleda

U ovom broju Užičke Nedelje možete saznati nešto više: O legalnim i manje legalnim vidovima zaposlenja. O značaju radne vize za rad u Engleskoj. O SV-jima (radnim biografijama), njihovoj ulozi i značaju, o agencijama za zapošljavanje i još koječemu.

Legalna i manje legalna zaposlenja

Članak koji sledi nije uputstvo koje će vam neophodno pomoći da se zaposlite u prestonici Ujedinjenog Kraljevstva nego pregled načina za traženje zaposlenja. Traženje posla u Londonu ume da bude posao za sebe (osim što za sav taj silni rad najčešće niste plaćeni), posebno ako nikada ranije niste radili u gradu na Temzi. A ako se niste rodili na samom Ostrvu ili nekom ostrvcetu okolo, za traženje posla vam pre bilo čega treba radna ili useljenička viza, papir (tačnije parčence plastike, po veličini, obliku, formatu i boji vrlo slično ličnoj karti u Srbiji) koji vam dozvoljava da sve bude po zakonu.
Postoji, što nije teško zamisliti, u Londonu i gomila ilegalnih poslova i zaposlenja u raznim branšama. Neki se rade po izboru, kao npr. kada dođete kao student pa se zaposlite kao perač sudova u restoranu (kafiću, pabu…) ili dođete sa namerom da kršite zakon (npr. da preprodajete ilegalne supstance, sredstva i materijale, recimo droge, duvan, meso i kosti ugroženih životinjskih vrsta ili oružje). Neki ilegalni poslovi se rade i pod prinudom, kao kada vas npr. iz vaše rodne Moldavije dovedu u London da se bavite prostitucijom ili vas dovezu iz Bangladeša da budete kućna posluga, ili vas poteraju iz Pakistana da radite u neregistrovanoj šivari falsifikovanih farmerki.
Tema ovog priloga su, kako rekoh, legalni poslovi, oni zbog kojih vas (najčešće) ne juri policija i za koje plaćate porez na zarađeni novac.
Naravno, ne traže se na isti način poslovi koji se rade metlom i oni koji se rade računarom ili skalpelom. A osim zaposlenja uvek postoji i preduzetništvo, od samozapošljavanja do razvijanja firmi u kojima posle nekog vremena postanete poslodavac. Za poslove koji zahtevaju najniži nivo kvalifikacija i umešnosti, oglase ćete naći u izlozima kafića, na stanicama metroa ili na oglasnoj tabli lokalne biblioteke, crkve ili samoposluge. Ako ste stipendista državne službe za zapošljavanje, tj. ako primate socijalnu pomoć preko neke od ispostava “Job Centre Plus”-a („zavod za zapošljavanje“, jedina državna služba u Velikoj Britaniji za traženje posla i distribuciju socijalne pomoći), posao možete da tražite i u njihovim prostorijama i na njihovoj internet stranici. Socijalna pomoć, inače omogućava puko preživljavanje i gotovo ništa mimo toga. U Londonu ona nedeljno iznosi od 33-55 funti po osobi, zavisno od starosti, te sa dodatkom za stanovanje može da izbije na skoro 160 funti (opet – nedeljno). Ako ste već u situaciji da primate socijalnu pomoć, to najčešće znači da i nemate neke kvalifikacije, neke veštine i zanat, pa i da će vaše traženje posla biti ograničeno na lokalnu filijalu zavoda za zapošljavanje (koji se ovde, rekoh već, zove „Job Centre Plus”) ili na raspitivanje u lokalnom Mekdonaldsu.


Nekvalifikovane poslove često sezonski rade i studenti ili oni koji pokušavaju da prebrode period do „posla u struci“. I tu su osim svih vrsta konobarskih i mnogobrojnih kuhinjskih poslova (za posao kuvara je, recimo, potrebna kvalifikacija ili makar preporuka, ali za ljuštenje krompira ili skupljanje čaša sa stolova nije potrebna srednja ugostiteljska škola) i oni u lokalnim teretanama, bazenima, foto-studijima, samoposlugama itd.
S druge strane, iole zahtevniji, stručniji poslovi se traže preko mnogobrojnih specijalizovanih privatnih agencija za zapošljavanje, koje ih pak oglašavaju preko Interneta ili, mada znatno ređe, preko štampe.

Agencije za zapošljavanje

Malo ću pojasniti ovo „specijalizovanih privatnih agencija“ iz prethodnog pasusa: Traženje poslova i zaposlenih uglavnom nije nešto čime se bavi država nego – privatne firme, agencije. A praktično sve agencije su usko specijalizovane i bave se poslovima odn. zaposlenjima u jednoj ili malom broju privrednih grana. Tako postoje posebne agencije za zapošljavanje (tačnije „regrutovanje“, a englesko ime im je „recruitment agencies” ) zubara, lekara, bankara, muzičara, glumaca, programera, računovođa…
Postupak otprilike izgleda ovako: Firma se javi agenciji i kaže – treba nam da zaposlimo osobu određenog profesionalnog profila. Agencija objavi oglas(e), u kojima objasni šta, odnono koga, njihov klijent (firma) traži a u isto vreme agenti počnu da se raspituju kod onih koje su nedavno „udomili“ ali i da pretražuju sopstvene baze podataka. Neki broj kandidata se javi na oglase, neke agenti lično pozovu. Sve koji su na ovaj ili onaj način pokazali zainteresovanost za oglašeni posao, agencija prebere, što pomoću softvera, što pomoću rada svojih agenata, razgovarajući sa kandidatima. Mali ali odabran broj radnih biografija (CV-a, Curiculum Vitae, ili rezimea, „Resume”) tako „prosejanih“ tražitelja posla šalje se firmi koja traži zaposlene. Sama firma dalje probere jedan broj mogućih budućih zaposlenika i počne da ih poziva na razgovore i testove. Uglavnom se obavi 2-3 runde razgovora (intervjua) pre nego što kandidat dobije ponudu za posao, a broj intervjua za direktorske položaje bude i dvostruko veći. Ukoliko su obe strane zadovoljne, kandidat prihvata ponudu, potpisuje ugovor, i nekoliko nedelja (ili meseci, ako je u pitanju rukovodeći položaj) kasnije počinje da radi. Ukoliko ima nekih podrobnosti koje bi ili poslodavac ili kandidat hteli da izmene, poboljšaju, pregovara se dalje, npr. kandidat traži duži godišnji odmor, službeno vozilo, privatno zdravstveno ili životno osiguranje, mogućnost da radi od kuće određen broj dana u mesecu… Ili poslodavac zahteva od svog budućeg zaposlenog da jednu nedelju u mesecu radi na drugoj adresi (u npr. Škotskoj), da do nekog roka završi obuku iz neke oblasti ili položi neke stručne ispite. Nakon prihvatanja ponude i potpisivanja ugovora o zaposlenjum najveći broj zaposlenih prolazi probni rad u trajanju od 1-6 meseci. Tek kada se taj period uspešno okonča, agencija biva plaćena za to što je nekoj firmi našla radnika, i to tako što dobije svoju proviziju, nekih 3-10% od godišnje plate kandidata.
Potpisivanje ugovora, treba naglasiti, nije obavezno. Moja supruga je npr. odbila da potpiše ugovor sa svojim poslodavcem („neću da potpisujem ove mikimaus klauzule“), a za njega radi već osam godina.

Zaposlenje bez posrednika

Treći način nalaženja posla u Londonu su direktne, lične preporuke. Ako sam, recimo, godinama radio sa nekim za koga znam da je dobra osoba i dobar stručnjak, pa ako čujem da moj poslodavac ima slobodno radno mesto, preporučim tu osobu. Najčešće tako zaposleni dobiju posao malo brže nego oni koji zahteve za posao podnose preko agencija. Nekome ko je zaposlenje tražio u Srbiji ovaj treći način deluje kao da otvara vrata za mnoge vidove korupcije, kao što su stranačko, rodbinsko i druga prekoredna zapošljavanja. Nekoliko mehanizama, međutim, sprečava (ili mu znatno smanjuje učestalost) koruptivno zapošljavanje: probni rad, i konstantne provere učinka. Možete vi biti godinama u „stranci“, možete imati kapacitet za žderanje 5 sendviča odjedared, ako ne znate da radite to što vaše radno mesto zahteva, to se brzo pokaže, pa u privatnoj firmi nemate mnogo izgleda da dugo o(p)stanete. S druge strane, državni sektor zapošljava svega oko 1/6 radne snage, pri čemu su zarade manje a izgledi za građenje ozbiljne karijera slabiji nego u privatnom sektoru, pa se niko ne otima za za državne poslove. A i teže je ucenjivati nekoga ko zna da je većina prilika za rad daleko od državnih jasala.
Četvrti način je – lično traženje posla. Odštampate svoj rezime, krenete od vrata do vrata i lično pitate imaju li potrebe za vašim radom. Na taj način onaj ko traži posao ima priliku da vidi koliko je posao daleko, kakvi su poslodavci pri ličnom susretu, ko i šta još je sve u blizini, sa kakvim strankama radi poslodavac. Poslodavac, sa svoje strane, može da lično proveri ko je osoba koja traži posao, kako izgleda, kako komunicira i, uopšte, od kakve je pređe satkana. Pa ako zna da mu je neko potreban ili će to biti u skorijoj budućnosti, može da nastavi razgovor i sebi potencijalno prištedi troškove i dangubu poslovanja sa agentima.
Verovatno mimo ova četiri načina postoji još neki put da se traži i nađe posao, ali ogromna većina poslova se dobija na neki od ovde opisanih načina.

U sledećem nastavku možete pročitati: O početku i kraju zaposlenja u Engleskoj i o tome kako je „iskreno vaš“, autor ovih redova, u prethodnih osam i po godina nalazio svoja zaposlenja u prestonici Britanskog carstva.

Vladimir Davidović (Užička nedelja 995)

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.