
– Svaki razgovor počinje, bojkot – Vučić, Vučić – bojkot, i kada zamoliš sagovornika da ove dve reči ne pominje, razgovor više nije moguć –
Prvi put sam pokazao interesovanje za politiku 1987. godine. Pripadam generaciji koja je postala punoletna početkom osamdesetih, koja je odrasla na muzici Idola, Šarla, Električnog, Filma, Prljavog kazališta, Dugmeta, Čorbe, grupe Tajm, Novog vala… Da ne nabrajam Alan Forda, Stripoteku, Izbor, Dugu… To je bilo vreme pre digitalizacije, pa smo još uvek pomalo i čitali knjige – Usta puna zemlje, Godine koje su pojeli skakavci, Kod kuće je najgore… Počeli su po Užicu da se otvaraju kafići, tako da su mladi imali zanimaciju na svakom koraku, pa ko bi se onda bavio tom dosadnom disciplinom odraslih – politikom?
Sa druge strane, moj otac je pasionirani lovac i ribolovac, tako da je dobar deo mog detinjstvo prošao u slušanju razno-raznih gostiju i njihovih nepresušnih i strastvenih lovačkih i ribolovačkih priča, o trofejima, raznim zgodama, psima, puškama, štapovima za pecanje… I za sve te godine niko i nikada nije pomenuo ni slovo o politici, političarima, Partiji i slično. Znali smo da je Tito sve i svja i tu se otprilike oko politike sve i završavalo. Dnevnik se, nikada, ama baš nikada, u našoj kući nije gledao.
Svirala se i jedna mala akustična gitara, pevalo, gledale se utakmice i boks mečevi na EI Niš Ambasador televizoru, sa onim plastičnim gvintovima, sve u svemu, idilična slika malog provincijskog, samozadovoljnog, grada.
Jedne večeri, tada sam već imao 24 godine, kraj fakulteta, počeo sam da razmišljam šta i kako ću dalje, dođoh kući uveče „sa ulice“ i zatekenem, po prvi put, ćala da gleda neku sednicu. Bilo mi je to vrlo neobično, pa ga upitah šta to gleda, a on mi odgovori: „Ma, gledam neke budale kako se svađaju“… Pridružih mu se i neko vreme sam gledao meni potpuno nepoznate ljude koji se, iako su vrlo malo govorili, bili vidno napeti, nervozni, atmosfera je bila na krv i nož. Da, bila je to ta čuvena 8. sednica. Već sutradan svi su samo o tome pričali. Tada sam po prvi put čuo za Miloševića, Pavlovića, Stambolića i celu tu ekipu. Znam da je u svemu tome važan faktor bio i neko iz našeg kraja (iz okolnih sela, naravno), ali sam odavno zaboravio o kome je reč.
I od tada, pa do danas, na naš život presudno utiču političari i politika. Sa njom ustajemo i ležemo, ona nam, nažalost, određuje da li ćemo i koliko imati sutra da jedemo. Tada su u naš život ušli termini: Bojkot slovenačke robe, Događanje naroda, Uhapsite Vlasija, Volim i ja vas, Balvan revolucija, Zajam za preporod Srbije, Sankcije, Rat, Gazimestan, Bombardovanje, Diferencijacija, Pravedna borba srpskog naroda, Hiperinflacija, Krnja Jugoslavija, Svi smo mi pomalo socijalisti, Turci, Balije, Kolateralna šteta, Karlobag – Karlovac – Virovitica…

A mene od tada, pa do danas, najčešće karakterišu kao – kontraša. Ja sam narednih godina najčešće, takvog me bog dao, kad svi idu na jednu stranu, išao isključivo na suprotnu, makar i sam samcit. Nije to bila moja želja, ne, jednostavno, oduvek sam bio protiv siledžija, bahatih i loših ljudi, a Milošević i njegova bulumenta upravo su bili prototip takvih. I od prvog dana smo zaratili. Ozbiljno zaratili. Na krv i nož. Kako se „probudio narod“ tako su ispod kamenja širom Srbije odjednom izmili razno-razni zakrvavljenih očiju, koji su se od Miloševićeve ekipe razlikovali samo po tome što se nisu bili za komunizam, već za kralja i otadžbinu i što nisu nosili odela i kravatu, ali su po svemu ostalom bili braća rođena. Jedino nisu mogli da se dogovore ko je veći Srbin i Pravoslavac, i ta mrtva trka traje do današnjeg dana, a kako stoje stvari, neće se skoro završiti. Budući da sam formirao pogled na svet na anglosaksonskoj ideji liberalizma i individualizma, postao sam ogorčeni protivnik tih kolektivističkih fatamorgana, dok se ostatak pučanstva, skoro plebiscitarno i saborno posvetio raspirivanju nacionalnog požara, koji će narednih godina dovesti do rata i svega što nas je uz njega snašlo.
Pošto sam uvek otvoreno govorio šta mislim, to kontranje, suprotno glavnoj struji, skoro svakodnevno dovodilo me je u prilično neprijatne situacije. Kako sam se bavio novinarstvom, tih godina sam često bio na meti svakojakih samoproglašenih nacionalnih i patriotskih radnika, koji nisu birali sredstva da se obračunaju sa onima koji, po njihovim merilima, nisu dovoljno Veliki Srbi, dovoljno velike Patriote i još veći Pravoslavci. SPS je, sa svoje strane, preuzeo sve da me finansijski zatre, ali mladost i tvrdoglavost omogućili su mi da preživim i njihov teror i hiperinflaciju i sve moguće i nemoguće nedaće koje su snašle pristojan svet tih godina. Ipak, taj „pristojni svet“, je, za razliku od mene, mudro ćutao, duboko zabijene glave u pesak. Ja sam negovao sasvim suprotan stil – svakodnevno teranje inata režimu i njegovim pomagačima.
Onda dođoše izbori 1996, ubaciše i mene u opozicionu mašinu, pa izbori 2000, prolete decenija, i ja sam već stigao nadomak četrdesete godine života, a kako sam tih godina sarađivao sa ogromnim brojem ljudima, lično sam se uverio i, teškom mukom se pomirio sa tim, da sve ono što su Domanović i Nušić pisali, nije davna i, za potrebe literature, izmišljena prošlost, nego je to naša verna slika i prilika, kako u XVIII i XIX veku, tako i dan – danas. Na početku ovog veka neki od nas, naivno, pomislili smo da odlaskom ratno huškačke i kominternovske ekipe za Srbiju dolaze bolji dani, međutim, ta je radost bila kratkog daha, već samo posle par godina, iole pažljivijem posmatraču, bilo je jasno da su konzervatizam, nacionalizam, nepotizam, sitna korupcija i partijska kontrola svega postojećeg, nepovratno postali deo našeg nacionalnog bića i da su potrebne decenije da se to iskoreni. Srećom, u te dve godine usvojen je zakon o privatizaciji, čime je nepovratno prestala da postoji većina društvene svojine, i to je praktično jedina dobra stvar koja se desila u Srbiji u poslednje četiri decenije. Nažalost, proces privatizacije, upravo zahvaljujući stanju srpske nacije, nije završen ni do današnjih dana, po čemu smo neslavni svetski rekorderi. Da stvar bude još crnja, iako su se u zemlju slile ogromne pare, one nisu iskorišćene za privredne investicije, već za abnormalno uvećavanje broja državnih činovnika i njihovih plata, što je imalo za rezultat da smo po izbijanju svetske krize ekspresno bankrotirali, baš kao i 1980. godine. Nejaka privreda, uništena desetogodišnjim ratovima i sankcijama, nije uspela da se oporavi, a zahvaljujući bahaćenju državnih službenika porastao je nenormalno uvoz i – slom je bio neizbežan. Iako smo malo stabilisali platni sistem poslednjih godina, ništa se suštinski nije promenilo ni 2020. godine. Zahvaljujući niskim kamatama u svetu, dugovi su se razvodnjili, zahvaljujući ogromnim dotacijama iz budžeta, došle su strane kompanije, ali ono što je srž poslovanja – profit i dalje ne ostaje kod nas, pa Srbija ostaje da tavori sa minimalnim stopama rasta i bez ikakve perspektive za iole pristojan život.
Za ovih poslednjih 15 godina ja sam nastavio staru disciplinu – kontriranje. I ponovo to nije bio moj hir, već najobičniji zdrav razum. Promenile su se tri vlasti za to vreme – razlikovale su se u nijansama, ali su sve ključne stvari ostale iste – partijska kontrola života, neopotizam, korupcija, nacionalizam, konzervatizam i ludačka zaljubljenost u državnu svojinu. Naravno, iz godine u godinu, u zavisnosti od aktuelnih događaja, bilo je oscilacija, malo gore, malo dole, ali se slobodno može reći da 2/3 stanovnika ove zemlje funkcioniše upravo na tim principima, to im je svesno životno opredeljenje, koje nemaju nameru da menjaju. I, da se ne lažemo, takvi su pravilno raspoređeni u društvu, u svim partijama, bilo da su vlast ili opozicija, kao i u svim socijalnim kategorijama.
Kako će svega biti, samo nas neće, ja sam danas 20 godina stariji, na početku veka bio sam blizu četrdesetoj, danas sam blizu šezdesetoj, i, ako sam tada još gajio lažnu nadu da će jednog lepog dana biti bolje, danas taj luksuz sebi ne mogu da dozvolim, nas samo čudo može izvesti na prav put. I bilo bi pravo čudo, da se takvo čudo desi, jer su čuda tako retka, a poslednje je (možda) bilo pre 2020 godina….
Prođe i Sretenje. Kažu, važan praznik. Nove generacije, logično, lakše prihvataju takve praznike, jer ne znaju kako je bilo malo pre njihovog rođenja. A ja sam, baš na pomenuto Sretenje, čuo vest, da će Hrvati naredne godine putovati u Ameriku bez viza! I prilično sam se jadno osećao. Pre samo 30 godina, mi i Hrvati smo živeli u jednoj zemlji, a danas su oni deo Evrope i uskoro će moći da slobodno putuju u Ameriku. A gde smo mi? Cela Srbija živi u realitiju. Juče skoro svi mediji uživo snimaju kako nekakav Buarac, željan slave i svetla reflektora, kreće peške na put do Moskve, da poljubi Putina. Zvuči neverovatno, ali, šta i očekivati od prosečnih žitelja Srbije, kada profesora fakulteta i poslanik koristi diskusiju u parlamentu da Putinu čestita rođendan?!

U takvoj Srbiji za dva meseca treba da se održe republički i lokalni izbori. I, a to je samo u Srbiji moguće, niko, ali ama baš niko, od političara ne izosi svoje programe, niti ih za njih neko od novinara pita. Sve se svelo na raspravu da li treba ove izbore bojkotovati ili ne. Niko ne diskutuje o visini poreza, o rasterećenju privrede, o stranim ulaganjima, o evropskim integracijama, o Kosovu, ne, sve se svelo na pljuvanje onih koji su za ili protiv bojkota, u zavisnosti od toga kojoj političkoj grupaciji pripadaju. Naravno, druga stalna tema je – Vučić. Svaki razgovor počinje, bojkot – Vučić, Vučić – bojkot, i kada zamoliš sagovornika da ove dve reči ne pominje, razgovor više nije moguć, jer se svi razgovori svode na konstatacije tipa – vide li šta je rekao jutros, vide li šta je rekao danas? A, vide li šta je juče rekao? Nisam video, i ne zanima me šta Vučić radi. Zanima me kada će početi otpuštanje prekobrojnih i nezakonito zaposlenih u javnom sektoru. Zanima me kada će se ukinuti svi parafiskalni nameti i smanjiti porezi. Zanima me kada će se davati stimulacije privatnom sektoru, zanima me kada će prestati da se nameštaju poslovi građevinskim firmama, kada će se sprečiti zloupotrebe u sportu i zaustaviti sukob interesa funkcionera i sportskih radnika. Zanima me kada će tužilaštvo raditi ono za šta ga plaćamo… Zanima me… Zanima me puno toga, ali me stvarno ne zanima šta su rekli Vučić, onaj Bizon, Sergeje, Đilas… Uopšte me ne zanima šta oni misle o kiši u Zimbabveu, jer me ne zanima Zimbabve.
Sa druge strane, pored Bojkota i Vučića, druga evergrin tema u Srbiji je nacionalizam. Tačnije, ekstremno bujanje nacionalizma. Neko će od vas reći, ne to je dobra stvar, loš je šovinizam. Jes‘. Sašio ga Đura, pa ga sašio tesno… Nije šija, nego vrat. Buja nacionalizam kao nikada, čak možda i žešće nego pre 30 godina. I, za razliku od vremena kada su glavni nacionalisti bili Draškovićevi sledbenici, koji su baštinili četničke ideje, onih koji su posle Drugog svetskog rata listom pobegli na Zapad, današnji nacionalisti iz dna duše mrze Zapad i sve što odatle dolazi (osim garderobe, automobila i tehnike) i veličaju Rusiju. Naravno, ne vole oni Jesenjina, već Putina, onog ko može i sme, kad već mi ne možemo, da nanese ozbiljnu štetu tom mrskom Zapadu. Džabe im je objašnjavati da nam je Zapad dao ogromnu finansijsku pomoć, a pravoslavna braća Rusi skoro ni dinar, zaluđenost autokratizmom i državnom svojinom u Srbiji poprimilia je poslednjih deset godina čudovišne razmere. I sad zamislite mene, starog kontraša, sa onim starim nacionalistima imao sam makar jednu zajedničku tačku, a sa ovima danas, apsolutno ništa. Živimo u istom gradu, istoj državi, a kao da smo na različitim kontinentima, i to bez ikakve šanse da se ikada nađemo u zajedničkoj tački. I, kao što sam već nekoliko puta napisao u ovom tekstu, nije to moja urođena želja da kontriram, već što se jasno vidi, da put kojim bi većina htela da ide, neminovno vodi do potpunog sloma, pa čak preti i uništenju našeg nacionalnog bića.
A kad smo već kod nacionalnog bića, kako živim u blizini crkve, ceo život vikendom, kada nije post, ne možemo živi da ostanemo od zaglušujuće vriske svatova uz gromoglasne trube i besomučno udaranje u onaj ogromni bubanj, od koga poskakuje ceo komšiluk. Međutim, poslednjih nedelja, iako je post prošao, vikendi su pastoralno mirni, ne čuje se apsolutno ništa. I, što reče komšija, ili su svi Užičani naprasno postali ateisti, ili se – ne venčavaju. Zaista ne znam šta je uzrok, ali, ako se ljudi ne venčavaju, onda je zaista, što se kaže, došlo zadnje vreme. Razni bulevarski mediji prošle godine pisali su da je najbolji dan za venčanje 20.02.2020, mećutim, izgleda da potencijalni užički mladenci ne misle tako. Ne znam da li je crkva u nekakvom vanrednom stanju zbog dešavanja u CG, pa zbog toga nema venčanja, ali, ako nisu u pitanju crkveni, onda su ekonomski razlozi, a to znači da smo došli do dna. Ovaj naš kraj očigledno je postao velika zem. zadruga i dok ne kane kinta od malina, borovnica i sličnih brdovito-planinskih useva, više se neće ni mladenci venčavati…
Hoće li tu nešto promeniti izbori? Hoće li nešto promeniti bojkot? Putin i Majka Rusija? Kinezi? Lidl? Vlast? Opozicija?
I posle ja kriv, što kontram…
Toni Stanković 19. februar 2020, Užička nedelja 1030