početak EKONOMIJA Malina je uništila stočni fond

Malina je uništila stočni fond

od nedelja
1,2K pregleda

MILAN PETROVIĆ: MESARA MAVIJAN
Uoči Božića, 6. januara, pre dvadeset pet godina, na Pori otvorena je mesara „Mavijan“. Otvorili su je braća Milan i Radovan Petrović i namera im je bila da to postane porodični posao. U tome su i uspeli. I sada, posle dve i po decenije svog postojanja, kažu da su zadovoljni, jer su ostvarili svoju nameru.
– Postali smo prava jedna mala porodična firma. Pored mesare na Pori, u gradu imamo jednu radnju brze hrane i klanicu i sušaru na Čakovini. Imamo sedam zaposlenih, moj brat i ja, naše supruge, bratova deca, a imamo i četiri radnice zaposlene u brzoj hrani, gde radi i moj sin. Dakle, svi koji rade kod nas su iz porodice i zajednice – rekao je Milan Petrović, jedan od braće, vlasnika mesare „Mavijan“.
Radovan i Milan su se pre otvaranja mesare bavili drugim poslovima, dok je njihov otac, klao jagnjad i prasad u svom selu Jakalj kod Bajine Bašte.
– Naš otac, koji je iz Jaklja kod Bajine Bašte, klao je jagnjad i prasad, a potom meso nosio osam kilometara u paketima do autobusa, da bi autobusom dolazio u Užice i meso nosio mušteriji. Mislili smo da on nešto tako zarađuje, ali kada smo ušli u taj posao, videli smo da na taj način ne može da se zaradi. Onda smo došli na ideju da malo to osavremenimo, da nastavimo to što je otac počeo, pa smo otvorili mesaru – priča Milan o početku rada „Mavijana“.


Nakon šest godina od otvaranja mesare otvorili su svoju klanicu i sušaru u Čakovini na Jelovoj gori.
– Ranije smo imali svoju proizvodnju, tovili bikove i imali desetak kooperanata koji su radili sa bikovima. Međutim, posle nismo imali interesa da radimo sa bikovima, prvo smo smanjili broj, a onda ih potpuno ukinuli. Sada vršimo nabavku stoke iz okoline. Stoka stiže u našu klanicu, gde se kolje, pa onda u našu mesaru. Počeo je posao sa hotelima i restoranima na Zlatiboru, a pre tri godine u ulici Nikola Pašić otvorili smo brzu hranu i to uglavnom vodi moj sin – rekao je Milan.
Sada se glavni posao zasniva, oko 55 procenata, na snabdevanje hotela i restorana na Zlatiboru.
– Na Zlatiboru radimo sa najvećim hotelima, kao što su „Mona“, „Palisad“, „Olimp“, „Iris“, „Grand“ i drugim, kao i sa „Lotikom“ na Mećavniku na Mokroj gori. To su sve ozbiljne kuće, sa kojima imamo ozbiljnu saradnju. „Mona“ baš uzima veliku količinu mesa. Sa njima sarađujemo već 15 godina. To dugo vreme i govori da je naša saradanja na obostrano zadovoljstvo i da smo je zadržali samo zahvaljajući kvalitetu. Možda plaćaju malo skuplje meso nego kod drugih dobavljača, ali znaju da je kod nas meso prečišćeno i lepo obrađeno. Najbitnije je da su njihovi kuvari zadovoljni, jer kada bi oni imali primedbe, mislim da bi saradnja bila prekinuta. Takođe, znaju da velike kuće koje se bave mesom gledaju da na sitnicama zarade, pa i na masnoći. Sa „Olimpom“ sarađujemo od kada se otvorio, a sa „Lotikom“ već pet godina. Dakle, sve su to dugogodišnje saradnje, koje održavamo samo kvalitetom. Bilo je toga da se neki hoteli i restorani okrenu drugim dobavljačima, ali posle izvesnog vremena se vrate nama uz izvinjenje. To je i nama veliki plus. Kada nam sada neko kaže da neće više da kupuje meso od nas, mi se i ne potresemo, jer skoro smo sigurni da će se pre ili kasnije ponovo vratiti kod nas – rekao je Milan.
Ipak, i vlasnike „Mavijana“ i druge vlasnika mesara brine što je na tržištu sve manje tovilišta bikovima.


– Uglavnom nema bikova i krupne stoke. Kolju su i krave i ženska telad, što znači da se uništava stočni fond. Što se tiče ovčarstva, za sada funkcioniše, jer i ovde u okolini, odakle se mi snabdevamo, ima jagnjadi u ponudi. Svinja i ima i nema. Glavni problem je u krupnoj stoci, jer je dug period da se obnovi, da se vrati u neke normalne tokove. Ipak se brže zapate i svinje i ovce. Mi smo već i kao država sada u problemu sa bikovima. Žalosno je što naš kraj ima idealne uslove za gajenje krupne stoke, a sve je manje ljudi koji to rade. Mislim da je na stočarstvo dosta uticala proizvodnja maline, jer je lakša i možda i malo veća zarada sa male površine zemlje, nego da se bave stočarstvom – kaže naš sagovornik.
Pored svog objekta gde prave brzu hranu, mesara „Mavijan“ snabdeva gotovo sve kioske brze hrane sa mesom. Isto tako, kao i sa hotelima, neki pređu kod drugih snabdevača, ali posle se opet vrate „Mavijanu“.
– Naravno, da za našu brzu hranu odvajamo najbolje meso. Sin ujutru pozove telefonom i trebuje robu. I mi svi iz kuće se povremeno dole hranimo, jer znamo šta jedemo. Ovde na Pori, u mesari, imamo mušterije koje dolaze u nedeljnu nabavku mesa, kao i naše komšije koje kupuju svakodnevno. Imamo mušterije koje već dvadeset godina dolaze kod nas, a sada i njihova deca – kaže Milan i dodaje da dosta rade i za veselja, od sirovog do sušenog mesa.
Petrovići kažu da nemaju potrebe da proširuju posao, da otvaraju mesare po gradu, jer su sada potpuno zadovoljni. Nove mesare ili objekti bi nam bile samo dodatne obaveze, jer bi onda trebalo tražiti nove radnike, raditi sa većom količinom mesa, a to im baš i ne treba u ovom trenutku.
Inače, mesara je dobila ime po vrsti goluba „mavijan“.
– Obično svi daju imena mesarama po prezimenima. Međutim, mi nismo hteli i moj brat je predložio da se zovemo „Mavijan“, jer sam se u to vreme ozbiljno bavio golubarstvom. I tako dadosmo ime mesari po golubu. Golubarstvom se ne bavim više od deset godina, jer ne može da se stigne i posao, i porodica, i golubarstvo. Golubarstvo je veliko odricanje, koga čovek nije ni svestan, i tek kada izađe toga, vidi koliko je vremena izgubio na golubove – rekao je Milan.
Ova porodična firma je za primer kako jedna zajednica može da funkcioniše. Milan ima četvore dece, ćerku i tri sina. Najstariji sin je posle dve godine rada u mesari, preuzeo rad u brzoj hrani, dok srednji sin ide u srednju školu, a najmlađi je još uvek u osnovnoj školi. Brat Radovan ima dva sina i oba su uključena u posao.

Z. Gligorijević

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.