početak GRADSKA Moja generacija

Moja generacija

od nedelja
920 pregleda

BESKRAJNI, PLAVI KRUG. U NJEMU?
Ljudski život u ljutoj provinciji, kao što je Užice danas, ili u propaloj zemlji koja decenijama stagnira, kao što je Srbija, reklo bi se da funkcioniše po dekadama. Moguće da je tako i inače, gde god živeli, iako čisto sumnjam. Kako bilo, ipak se ne bih usudio da glumim budističkog učitelja i budem taj koji daje nekakva rešenja i konačne odgovore, a, ako ćemo iskreno, i nisam nigde živeo, osim u ovoj ljutoj provinciji pod kodnim nazivom Užice. Da li je to stvar ličnog izbora ili mi se tako namestilo, teško je reći.
Prvih deset godina po rođenju, svako, hteo – ne hteo, sluša i upija šta drugi govore, narednih deset godina čovek i dalje intezivno prikuplja sve što dopre do njega, ali počinje i ozbiljnija interakcija sa okolinom u kojoj se nalazi. Druga polovina te decenije je ono što se zove pubertet. Treća decenija naših provincijskih života je vreme u kome, puni mladalačke energije i zanosa, zauzimamo mesto u sredini u kojoj živimo, decenija u kojoj postavljamo temelje sopstvene budućnosti, iako toga u tom periodu najčešće i nismo svesni.
Četvrta decenija je poslednja faza konačnog oblikovanja sopstvenog univerzuma i učvršćivanje pozicije u društvu u kome živimo i radimo. Krajem te decenije praktično doživljavamo vrhunac interakcije sa okolinom, konačnu potvrdu sopstvenih potencijala, a sve to presudno utiče na kvalitet ostatka života, čega, iako još uvek prilično maglovito, postajemo svesni. Još uvek se osećamo jaki, mladi i sposobni da stignemo do neba. Ko je šta želeo i mogao, do kraja te decenije je i uradio.
Peta decenija je ono pravo zrelo doba, kada se beru plodovi dotadašnjeg rada i pozicija koje smo zauzeli, kada smo još uvek kadri stići i uteći, ali već postajemo svesni da je vreme najvećih ludovanja iza nas i da se valja spremati za godine koje dolaze. Osećamo se jako, stameno, čvrsto držimo osvojene teritorije, spremni smo da se nosimo i sa mlađima i sa starijima, potpuno smo svesni sebe i svojih potencijala… To je, barem po mom mišljenju, i poslednja decenija života koja nosi ozbiljnije izazove, već od druge polovine, u provinciji počinje da biva smrtno dosadno, jer se svake godine, sa svakim godišnjim dobom, ama baš sve – ponavlja. Naravno, uvek pristižu nove generacije, koje, budući da se nalaze u svojim prethodnim decenijama života, misle da rade bog zna šta posebno i genijalno i da život i u provinciji može biti uzbudljiv i pun izazova.
I u tom premišljanju, očas posla stigne i šesta decenija. Na samom početku ove dekade svako, iako još nije star, po prvi put shvati da odavno nije ni mlad, počinje sumiranje urađenog, takozvano podvlačenje crte. Zanimljivo, ljudima u šestoj deceniji dešava se čudan fenomen, čini im se da svi oko njih stare, a da jedino oni ostaju i dalje istih godina. Deca su im već ozbiljno odrasla, roditelji u dubokoj starosti, jedino za njih vreme stoji, i svako jutro, pred ogledalom, nikako da staro lice u koje gledaju, povežu sa sobom. Tek kada sretnu vršnjake na ulici shvate da su postali oni koje su u mladosti nazivali – matorcima. Pa kažu, ali sebi u bradu, da ih niko ne čuje, ko kaže da sam mator, šta mi fali….
I, kakva je šesta decenija života u malim učmalim provincijskim gradovima, kakvo je Užice? Upravo takva. Do te decenije najčešće nismo ni svesni šta znači reč provincija. Čovek još uvek, osim ako ga ne snađe kakva bolest, ima dovoljno snage i energije da nešto stvara, ali, niti ima sa kim, niti ima gde. Tada po prvi put postanemo svesni ozbiljnih ograničenja provincije. Džaba stečeno iskustvo, džaba znanje, ako nemaš gde da ga primeniš. A nemaš. Stigle su nove generacije, sa novim pravilima, bore se da zauzmu pozicije, njima vrlo značajne, a šezdesetogodišnjacima davno osvojene, pa time i potpuno beznačajne. Tačnije, nisu beznačajne samo jer su osvojene, već što su i zaista beznačajne, samo što toga mlađi, po prirodi stvari, nisu svesni. U tim godinama se sve manje zadovoljstvo oseća u poslu koji je bio životni poziv, sve se više okreće hobijima i alternativnim zanimanjima, a koja, u krajnjem, te generacije i uklanjaju, polako, ali sigurno, sa javne scene. U suštini, sve se to dešava jer se faktor vreme, tek tada shvata i razume na pravi način. Ne kaže se džabe da tada godine počinju da lete…
Sedma decenija života u provinciji… Broje se godine do penzije ili godine provedene u penziji. U prvoj polovini te decenije svakome je već odavno jasno da je radni vek praktično gotov i da, stečeno znanje, a nije malo, nema kome da se prenese, jer provincijski živalj to, naprosto, ne zanima. Provincija ima svoje gabarite, koji su prilično ograničeni, i preko te, minimalne mere, sve je, pa i znanje, suvišno. A iskustvo tek niko ne zarezuje. Ako ćemo pošteno, ne treba to ni da čudi, kakvo su znanje i iskustvo potrebni za život u tri uzdužne i tri poprečne ulice? Sve za život u tom prostoru nauči se još u prve dve decenije života, samo što je čoveku potrebno još koju dekadu da bi toga postao i svestan. Kada je već kasno…. I tako do Dovarja. Ili Sarića…
Poslednjih godina mlađahne palanačke patri(j)ote, pogotovu ovi na nekim sićušnim, a njima neobičnom važnim političkim funkcijama, u želji da impresioniraju sirote duhom, sve češće pozivaju mlade da se posle studija vrate u svoj rodni grad. Da se vrate? Čemu? Da te iste koji ih ispraćaju uz lažnu srdačnost, sutra mole za neko bezvezno radno mesto? Da prenesu naučeno? Kome? Da primene znanje? Gde? Sviđalo se to nekome ili ne, sve, pre ili kasnije, dođe na svoju meru. Provincija je – za provincijalce. Oni koji poseduju ozbiljniji potencijal samo bi u provinciji protraćili svoj život. I život i živce. Kao pubertetliji, nikako mi nije bilo jasno, a smatrao sam to, potpuno neosnovano, i prilično uvredljivim, zašto u američkim filmovima njihove zabiti prikazuju na smrt dosadnim, a ljude iz provincije tretiraju kao debile (setimo se samo prikana oko kojeg se vrti radnja u kultnom ostvarenju „Kosa“). To je prosto bilo pravilo, filmski stereotip, mladi koji žele „više od života“, glavom bez obzira, beže u Veliki grad. Dobro, nije ovo baš tolika provincija, niti je Užice Twin Peaks. A, opet, ako bolje razmislim, iako je naše malo misto brojem stanovnika dobrano veće, mentalitetom i nismo mnogo odmakli od Linčove Nedođije…
Možda stvari čine prilično drugačijim u odnosu na Ameriku, to što je razlika između njihove provincije i Velikog grada ogromna, jer je tamo Veliki grad stvarno veliki, a u našem slučaju, Beograd, pogotovu mentalitetom, i nije tako veliki u odnosu na provinciju, pa je zato sve češći slučaj da se mladi zaista i vraćaju. Naravno, to se ne odnosi na one koji stvarno imaju šta da pruže čovečanstvu, kojima je i Beograd ljuta provincija.
Ne kažem, jesam i ja do pre koju godinu bio lokalpatriota, rado citirao Šantićev stih „sunce tuđeg neba neće vas grijat k‘o što ovo grije…“, ali sam sasvim siguran da bi danas i Šantić sam, drugačiju pesmu napisao. On, u svom lirskom zanosu, pominje braću, bratski stisak ruke, ljubav, domovinu…, a toga, ako gde nema, nema u provinciji. Možda je bilo u njegovo vreme, ali danas – nikako.
Nekada sam verovao u zavodljivu floskulu da provincija postoji samo u glavama, međutim, čak i da je to istina, prilično je zaludan posao menjati ljudima mišljenje, čak i u društvima koja žele da napreduju, a potpuno nemoguć u zajednicama samodovoljnih egomanijaka, kakva je Srbija. Da ne dužim više na tu temu, o tome su Domanović i Nušić već sve rekli.
Možda se pitate od prve rečenice ovog teksta, kada ću prestati sa filozofiranjem i preći na konkretno, što mi je u opisu radnog mesta. Tačno, ništa konkretno, ali, ako pogledamo šta su najaktuelnije teme ovih dana u Srbiji i u Užicu, upravo ćemo i videti da je sve isto kao prošle godine, i prethodne, i one pre nje… To me je i dovelo do ovakvog teksta.
Zar nije već sve o otkupnoj ceni maline rečeno i napisano? Zar ima potrebe još bilo šta reći o umišljenom narcisu Vučiću? O tuposti i bahatosti njegove partije? O pokvarenosti političara, i vlasti i opozicije? Dakle, sve su priče odavno ispričane, a suštinsko pitanje i dalje ostaje bez odgovora – šta je svako od nas lično učinio da se stvari pokrenu i poprave? U odgovoru i leži naša gorka i surova istina. Upravo je u toj tački prestao svaki dijalog, a počela provincija.

Toni Stanković (Užička nedelja 962)

Comments

comments

Povezani tekstovi

1 komentar

Ivan Milojevic 13. jul 2017. - 14:13

Ozbiljan tekst! Kroz iskrenu introspekciju do bolne ekstrospekcije.

ponovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.