početak DRUŠTVOINTERVJU Neispunjena očekivanja 5. oktobra

Neispunjena očekivanja 5. oktobra

od nedelja
3,K pregleda
Protestne šetnje u Užicu, naslovna strana tadašnje Užičke nedelje, autor fotografije čuveni fotoreporter Miloš Cvetković - Cvekla

Protestne šetnje u Užicu, naslovna strana tadašnje Užičke nedelje, autor fotografije čuveni fotoreporter Miloš Cvetković – Cvekla

Povodom 15 godina od demonstracija održanih 5. oktobra 2000, za Užičku nedelju govori Miroslav Martić, jedan od tada čelnih ljudi DOS-a u Užicu i organizator odlaska u Beograd

MIROSLAV MARTIĆ3Za 24. septembar 2000-te godine raspisani su izbori za poslanike u Saveznoj skupštini, Veću građana i Veću republika, lokalne parlamente i šefa države. Pošto nisu priznati rezultati izbora, po kojima su stranke DOS-a pobedile do tada vladajuću koaliciju na svim nivoima, organizovani su protesti u celoj Srbiji. Oformljeni su krizni štabovi u svim gradovima i opštinama u celoj Srbiji, čiji su članovi bili predsednici lokalnih odbora stranaka koalicije Demokratska opozicija Srbije (DOS), koji su postojali u određenim gradovima i opštinama, kao i Centralni izborni štab u Beogradu, koji su činili predsednici svih 18 stranaka DOS-a. Povodom 15 godina od tada, za „Užičku nedelju“ govori Miroslav Martić koji je, kao tada novoizabrani predsednik opštine, 5. oktobra predvodio Užičane u Beograd.
Za početak, kažite nešto o tome kako je vrh Demokratske stranke i DOS-a u Užicu reagovao kada su raspisani izbori za Veće građana, Veće republika, šefa države i lokalne parlamente?
– Naravno, kao i uvek, opozicija je bila zainteresovana za izbore, s jedne strane. S druge strane, neke naše procene su bile da se klima stranaka koje su tada bile u opoziciji menja na bolje, i prosto smo očekivali da će podrška građana biti veća nego u nekim prethodnim.
Da li je bilo teško spremiti se za izbore i izabrati kandidate za lokalni parlament?
– Ne. Mi smo već, uglavnom, imali pripremljene liste i ljude koji će biti kandidati za odbornike i bila je stvar tehnike kako napraviti listu i organizovati izbore.
Izbori su održani 24. septembra 2000. godine. Svi članovi stalnog sastava iz opozicionih stranaka su izbačeni, tako da su ostale samo po dve osobe koje su bile u proširenom sastavu, protiv njih 20-ak.
Da li je bilo kakvih problema za vreme izbora? Na primer izbacivanja članova biračkog odbora opozicije, fizičkih pretnji i slično.
– Ne. Koliko se ja sećam, izbori su protekli u jednoj normalnoj i korektnoj atmosferi i nismo imali značajnijih prigovora od naših članova biračkih odbora.
Tadašnja vlast nije priznala rezultate izbora. Recite mi nešto o tome.
– Mi smo imali informacije da smo dobili izbore, zato što je DOS u Beogradu paralelno dobijao informacije kao i Republička izborna komisija (RIK) i prosto je bilo neprihvatljivo da se proglasi da su oni ponovo dobijeni od strane vladajućih političkih stranaka. Takođe, naša procena je bila da postoji veliko nezadovoljstvo u narodu, tim stavom i tom informacijom da izbori nisu dobijeni.
Zatvarane su radnje, firme, prodavnice, lokali… Na mnogima je bio nalepljen natpis „ŠTRAJK“. Kako komentarišete tadašnju atmosferu u narodu?
– To je bilo neverovatno. Probudio se veliki inat među, pre svega, našim sugrađanima. I oni koji su bili simpatizeti opozicionih stranaka i članovi DOS-a, ali i onih koji nikada nisu bili naši glasači. Bili su nezadovoljni time što nije proglašena izborna pobeda. Ljudi su zatvarali svoje radnje i lokale i na vratima lepili nalepnice da su u štrajku. To su radili samoinicijativno, što je bilo za nas iznenađujuće, ali i pokazatelj velike podrške našoj borbi da se rezultati izbora priznaju.
Koliki doprinos je uklanjanju sa vlasti predsednika Slobodana Miloševića dao „Otpor“?
– Veliki doprinos u svakom pogledu.
Da li možete da kažete zašto su se Slobodan Milošević i predstavnici njegovog režima, plašili više NP „Otpor“, nego svih stranaka članica DOS-a zajedno? NP „Otpor“ im nije bio rival na izborima za razliku od DOS-a. Znam da su, zbog straha, plakati lepljeni i noću. Išlo se u grupama i dok su lepili plakate, gasili su svetla na automobilima da ih ne bi primetila policija.
– Da. NP „Otpor“ je bio specifičan pokret, koji je uglavnom bio sastavljen od mladih ljudi. A svi znamo da su po prirodi mladi ljudi revolucionarni i da se ne plaše ničega i nikoga. Prosto, režim nije mogao da im prišije etiketu da su to ljudi koji se bore za vlast. Pokazali su ponašanjem i delovanjem da se samo bore za promene i normalnu, demokratsku i uređenu Srbiju.
Najveći udarac vlast zadali su rudari iz Lazarevca u kopu „Kolubara“ i železnica kada su zaustavljeni vozovi. Po nekim mojim informacijama, prvi voz zaustavljen je u železničkoj stanici u Užicu.
– Jeste. To je u to vreme jedini voz koji je zaustavljen i jedini deo železnice koji nije funkcionisao. Čak su do mene došle informacije da su pretili ljudima, koji su zaustavili železnički saobraćaj, da će dobiti otkaz. To se i desilo sa našim aktivistom i članom DS Vidosavom Radojevićem. Ipak, nakon promene vlasti, sudskog postupka, on je vraćen na posao. Vrlo brzo se pročulo šta je uradio i kasnije su to učinile i njegove kolege širom Srbije.
Da li su predstavnici DOS-a i DS-a dobijali pretnje od članova Socijalističke partije Srbije (SPS), Jugoslovenske udružene levice (JUL) i policije?
– Moram da priznam da nismo imali takve informacije i pored toga što je politički naboj bio prisutan na svakom koraku. Nismo imali većih problema sa članovima SPS-a i JUL-a. Sa policijom je bio korektan odnos i želim da istaknem da, za razliku od nekih gradova u Srbiji, gde je bilo ograničeno gde se može šetati i protestovati, u Užicu mi takva ograničenja nismo imali. Policija je radila svoj deo posla, a mi svoj. Šetali smo, protestovali, organizovali mitinge i nekih većih i značajnijih problema bilo.

MIROSLAV MARTIĆ

Saznavši rezultate izbora, Vojislav Koštunica je bio izričit da neće ići u drugi krug. Nakon dogovora čelnika DOS-a, na čelu sa Zoranom Đinđićem, dogovoreno je da se napravi veliki narodni miting u Beogradu isapred nekadašnje Savezne Skupštine (SS). Tada je održan najveći miting u Beogradu. Po nekim procenama, kako čijim, u Beogradu je tada bilo između 300.000 i 1.500.000 ljudi. Kako su tekle pripreme za miting?
– Pripreme su za mene počele nekoliko dana pred odlazak u Beograd. Formirali smo štab onog momenta kada su počeli protesti u Užicu, koji su se definisali i ispoljavali okupljanjem ispred zgrade Skupštine opštine, protestima, šetnjama, blokadama saobraćaja na užičkoj petlji. Željom i nastojanjem da u celoj Srbiji, putem protestnih okupljanja i šetnji, pokažemo da ne priznajemo Miloševićeve rezultate izbora.
Iako su svi želeli da idu u Beogradu, neko je morao da ostane i vodi brigu da se ne desi nešto u ostatku Srbije, dok su demonstranti u Beogradu. U Užicu je organizacijom rukovodila Nada Novaković. Da li je li bilo nekih problema u Srbiji i konkretno u Užicu?
– Mi smo na sastanku KŠ doneli odluku da ja idem u Beograd i vodim demonstrante koji budu krenuli u iz Užica, a da u Užicu Nada Novaković vodi te proteste i da u tom, organizacionom delu, učestvuju Đorđe Jovičić i Jovan Mirosavljević. Naime, nekakav našo koncept je bio da protesti koji budu organizovani 5. oktobra u Užicu, budu takvog karaktera da ne dođe do nekih sukoba. Pre svega sa policijom. Da se ne ide na policijsku stanicu, ne sukobljava sa političkim neistomišljenicima, naravno, ukoliko oni prvi ne počnu, jer smo očekivali i znali da se problem koji je nastao, može rešiti samo u Beogradu, a ne lokalnim protestima. Lokalni protesti su bili samo doprinos ukupnim političkim zbivanjima i protestima koji su se dešavali širom Srbije.
Da li je bilo nekih problema dok su demonstranti bili u Beogradu?
– Informacije koje sam dobio od Nade Novaković i ljudi koji su ostali u Užicu su da je tada bio veći politički naboj nego u danima pre 5. oktobra, ali da do nekih većih i značajnijih problema nije došlo.
Prva blokada u Srbiji bila je kod Lučana, u tunelu koji je bio pun peska, uz prisustvo oko 50 pripadnika policije. Kažite mi nešto o tome. Da li su demonstranti bili uplašeni kada su videli blokadu i policiju?
– Ma ne. Kada smo došli ispred tunela, videli smo da je policija pod punom opremom postavljena ispred tunela. Na čelu kolone sam bio ja sa Radom Ratkovićem, iza mene Goran Svilanović, predsednik Građanskog saveza Srbije, jedne od stranaka članica DOS-a. Iza Gorana Svilanovića bili su autobusi. Drugi deo kolone su činila putnička vozila, kojih je bilo stotinak. Na začelju kolone bio je Željko Moračanin, da kontroliše šta se dešava tamo. Imali smo redovnu komunikaciju sa ljudima na začelju kolone. Dogovor je bio da u svakom autobusu bude po odbornik. Kada smo došli pred tunel izašli smo i imali kraći razgovor sa policijom. Rekli smo im da „hoćemo da prođemo“, a oni nama „pa nećemo valjda sada ovde da se bijemo“. Ja sam rekao „nećemo, mi samo želimo da prođemo“. Kada su oni videli kolika je kolona i koliko naroda ide za Beograd verovatno su pomislili da nemaju razlog i da snagu da nas zaustave. Onda su nam kazali „ako možete, vi prođite“. Ja i Rade Ratković smo ušli u tunel kada su nam rekli da postoji prepreka i da ne možemo da prođemo. Učinilo nam se da nema prepreka, ali tek kada smo došli pred kraj tunela videli smo ogromnu gomilu rizle, zemlje i peska. Vratili smo se i naredili ljudima koji su bili zaduženi za vučno vozilo i bager, da spuste bager sa vučnog vozila i pročiste deo puta koji je zatrpan rizlom i zemljom. To je završeno za pet do 10 minuta, a policajci su to sa strane posmatrali. Kada smo raščistili prepreku i krenuli dalje ka Beogradu, ostavili smo im nekoliko tepsija bureka.

Novinar 1

Kako su tekle pripreme na dan i uoči samog 5. oktobra i kakva je bila atmosfera?
– Krizni štab je doneo odluku da se angažuje što više autobusa, odnosno onoliko koliko je tadašnji užički autoprevoznik „Raketa“ mogao da nam stavi na raspolaganje. S obzirom da smo imali informacije da će biti i fizičkih blokada na putu, doneli smo odluku da poteramo vučno vozilo na kome će biti bager i dizalica. Pošto su naši sugrađani imali istu informaciju kao i mi, i da je objavljeno u medijima da će 5. oktobra u Beogradu biti organizovan veliki protest, ljudi su počeli da dolaze u stranku i da donose hranu, drugi gorivo u kanisterima, a neki i novčane priloge da se kupi nafta i benzin i šta već treba, za odlazak u Beograd. Tih nekoliko dana uoči protesta se prikupljanje sredstava i goriva za odlazak u Beograd se odvijalo u prostorijama DS-a. Tu su značajan udeo odigrali i ljudi koji su vodili i druge opozicione stranke članica DOS-a, a i građani ni sa jednom od stranaka nisu imali nikakve veze. Ta pomoć donošena je i u druge stranke članica DOS-a. Ono što želim da naglasim je neverovatan odziv građana, kada je u pitanju prikupljanje materijalne pomoći, hragne i goriva za odlazak u Beograd. Jedna neverovatna energija i nada koja je bila probuđena među građanima, da je ovo jedan od ključnih momenata u novijoj istoriji Srbije.
To je vrlo brzo odjeknulo u celoj Srbiji i u svetu. Svi su saznali za probijanje blokade u Lučanima. Da li ste Vi tada znali da se pronela ta vest i kako ste to tada doživeli?
– I pored toga što smo imali informacije da će biti fizičkih blokada, mi se nismo nadali da će biti ta blokada. Kada sam se mesec dana nakon 5. oktobra video sa pokojnim Zoranom Đinđićem i kada smo razgovarali o dešavanjeima vezanim za 5. oktobar, ispričao sam mu kako smo mi organizovali taj odlazak u Beograd i kako je sve to proteklo. Tada mi je Zoran Đinđić rekao „zapiši sve ovo što se desilo. Ja želim da napišem knjigu o 5. oktobru i sve što se dešavalo vezano za ove demonstracije“.
Na putu ka Beogradu sledeća prepreka bila su dva plava kamiona koja su kasnije demonstranti gurnuli niz nizbrdicu. Da li je te kamione trebalo tako gurnuti i da li je bilo ljudi koji su hteli da napadnu demonstrante?
– Nije bilo drugog rešenja. Mi smo imali dogovor sa ljudima iz Čačka i njihovim šefom Velimirom Ilićem, da oni sačekaju demonstrante iz Užica u Čačku. Ja sam ceo dan imao kontakt sa predsednikom Izvršnog odbora DS-a u Čačku, Milanom Kandićem, sve vreme puta od Užica do Čačka. Međutim, kada smo došli u Čačak oni su već krenuli i mi smo se priključili toj koloni koja je išla ka Beogradu. Mi smo naš bager ostavili u Čačku, jer je Velimir Ilić već imao bager i krenuo sa njim za Beograd, tako da sam smatrao da nam nije potreban. Na ulazu u Beograd naišli smo na novu prepreku od kamiona, koja se nalazila u Lipovačkim šumama. Nije bilo drugog rešenja, nego da se i ta vozila uklone sa puta silom.
Pored Vas vođa demonstranata koji su krenuli iz Užica bio je i predsednik tadašnjeg Građanskog saveza Srbije Goran Svilanović. Kako ste sarađivali sa njim?
– On je došao u Užice 4. oktobra i govorio je tada na protestnom skupu u Užicu ispred zgrade SO i rekao da će on sutradan da krene sa Užičanima u Beograd. Njegova pomoć i učešće u tome bila je simbolična. On je više išao da, kao neki čelnik DOS-a, podrži taj odlazak u Beograd. Usput je predlagao da svratimo u kopove rudnika „Kolubara“, da podržimo protest rudara, ali sam smatrao da je to gubljenje vremena i da treba što pre da stignemo u Beograd. Onda smo se dogovorili da ne svraćamo u „Kolubaru“ i da nastavimo za Beograd. Pretpostavljam da je bilo organizovano da svi čelnici DOS-a odu u neki grad po celoj Srbiji i da je on bio jedan od čelnika DOS-a koji određen da dođe u Užice, da govori i da sa lokalnim funkcionerima organizuje odlazak u Beograd.
Kako ste se osećali tokom puta u Beograd, znajući da ste odgovorni za nekoliko hiljada ljudi?
– Naravno da je bila velika odgovornost, ali straha nije bilo. Upečatljivo je bilo da je tokom celog puta na svim raskrsnicama i u svim naseljenim mestima bio prisutan veliki broj ljudi, koji su nas oduševljeno pozdravljali. Bio sam iznenađen i obradovan tom podrškom, koja nije bila direktna, ali je bila neposredna od tih ljudi koji su nas ispraćali za Beograd.

Beograd

Šta se dešavalo kada ste došli u Beograd? Gde ste Vi bili? Da li ste ušli u zgradu nekadašnje skupštine, Radio televizije Srbije ili neku drugu?
– Kolona vozila i autobusa iz Užica bila je zaustavljena, koliko se sećam, na Autokomandi, u blizini ispod stadiona „Crvene zvezde“ i od Autokomande smo krenuli peške prema SS. Tada mi je najčudniji osećaj bio da su Beograđani u nas gledali kao da se toga dana ništa ne dešava. Sedeli su u kafićima. Čini mi se da se život u Beogradu održavao normalno, za razliku od Užica, gde je nekoliko dana unapred život potpuno stao. To mi je veoma zasmetalo. I bilo mi je čudno. Kada smo došli pred Saveznu skupštinu videli smo da su Čačani zauzeli centralni deo ispred samog ulaza, a mi smo se locirali desno od njih. Mi smo tada sa sobom poveli i trubače iz Drežnika. Imao sam podatak da je već pokušan jedan ulazak u skupštinu i da nije uspeo. Svakim minutom masa ljudi koja je dolazila pred zgradu je rasla i u jednom momentu, kada sam pogledao, pred Parlamentom bila je nepregledna masa ljudi i u Pionirskom parku i oko skupštine, kao i u bočnim i sporednim ulicama. U jednom momentu sam samo čuo huk koji se proneo, i tada sam razmišljao samo o dve stvari – jedna je da se ne smemo vratiti iz Beograda dok se ne priznaju izbori i dok ne padne režim Slobodana Miloševića, a druga, ako krene masa, ona će pogaziti i trubače i trube. Opet sam podigao pogled i video da je masa krenula u Parlament. Onda smo i mi koji smo bili desno od stepeništa krenuli u Parlament i toliki je bio pritisak, da sam imao utisak kao da sam nošen od te mase. Deo Užičana i ja smo došli do samog ulaza, a video sam i veliki broj Užičana koji su ušli u SS, a znam da su kasnije ušli i u zgradu RTS. Nekoliko minuta kasnije video sam da je skupština počela da gori. U tom momentu, bio sam i tužan i radostan. Radostan što je, sa obaranjem skupštine, pao i režim Slobodana Miloševića i da neće biti drugog rešenja nego da se ti izbori priznaju, a tužan što je jedna takva institucija, takav građevinski objekat zapaljen. Ali, razmišljao sam da je i to bolje, nego da su pale ljudske žrtve. I dalje tako mislim. Ljudski životi su najbitniji.
Da li se razmišljalo da, kad se umorite, tokom noći ne dođe policija i pohapsi demonstrante?
– Kada se ostvojila skupština, narod je bio razdragan. Prometio sam grupu policajaca u vozilima za intervencije koji su prolazili. Demonstranti su ih veselo pozdravljali, kao i policija njih i procena je bila da, ako nisu intervenisali tada, kada je osvojena skupština, neće više intervenisati. Tog dana sam se čuo sa Zoranom Đinđićem i u razgovoru sa njim nakon osvajanja Parlamenta. Zoran je insistirao da se ostane celu noć u Beogradu, jer je procena, i njega i njegovog štaba, da je situacija još rovita i da režim Slobodana Miloševića ne posegne za nekom vrstom intervencije i suzbijanja demonstracija. Neposredno pre nego što je osvojena skuppština, pred njom sam se sreo sa Radom Ratkovićem i Tonijem Stankovićem i onda smo pošli prema zgradi RTS-a. Tada se desio jedan od najneverovatnijih događaja. Videli smo jednog gorštaka, starijeg čoveka u narodnoj nošnji, kako sedi ispred glavne pošte sa šarenom torbicom okačenom o rame. On je plakao. Mi smo pomislili da mu se nije šta dogodilo ili da ne plače zbog suzavca koji je bio bačen neposredno pre toga, od koga smo svi plakali. Prišli smo da ga pitamo da li je dobro, zašto plače, a on nam je rekao: „Ne, deco, plačem od sreće.“ Onda smo nastavili prema zgradi RTS-a. Tu smo videli još neke naše članove DS-a iz Užica i da je zgrada RTS-a osvojena. Praktično su je demonstranti osvojili. Sa nekim našim članovima vratili smo se pred zgradu skupštine i tu proveli izvesno vreme. Posle toga smo se prošetali Ulicom Kralja Milana (Bivša Ulica Josipa Broza Tita). Ta ulica je bila puna ljudi koji su bili srećni i radosni što je režim Slobodana Miloševića pao. Prosto, videlo sam da je narod razdragan i prezadovoljan što je režim Slobodana Miloševića srušen.
Da li je bilo problema sa članovima stranaka DOS-a iz Užica koji su bili pod Vašom komandom?
– Nije bilo nekih velikih problema mada je teško bilo iskontrolisati sve te ljude.

5. OKTOBAR

Mnogima iz ostalih gradova je bilo krivo kada su došli u Beograd i videli kako u glavnom gradu rade kafane i sve ostalo, kao da se ništa ne dešava. Šta Vi mislite o tome?
– I meni je to zasmetalo. To sam Vam već rekao. I ono što je važno, moja je nekakva procena da je veći doprinos 5. oktobru bio od ljudi koji su došli u Beograd, nego onih su iz Beogarada. Mada, ne mogu da zanemarim ni njihov učinak. Sigurno je nekoliko stotina hiljada ljudi bilo pred Saveznom skupštinom i samim tim, deo tih ljudi bili su i Beograđani. Ali, 5. oktobru najviše su doprineli ljudi koji su u Beograd došli sa strane – Čačani, Užičani, Šapčani, Ariljaci, Nišlije… Kasnije, kada su, na neki način, odavana priznanja koja su donela promene u Srbiji, imao sam utisak da je u svemu tome težište bilo na zaslugama Beograđana, a ne ljudi iz ostatka Srbije. Da je, upravo, bilo obrnuto.
Iako se prostest završio za dan mnogi su očekivali da će trajati mnogo duže. Kakva su bila Vaša predviđanja?
– Kao što sam rekao, kada sam se čuo sa Zoranom, on je rekao da je situacija još nestabilna, da može da dođe do nekih intervencija i da treba da ostanemo najmanje još tu noć u Beogradu. Najveći deo Užičana otišao je do autobusa u blizini stadiona „Crvene zvezde“ (danas „Rajko Mitić“) i prespavao u vozilima i kolima kojima su došli, mnogi su noć proveli na travnjaku. Ja sam spavao u mojim kolima. Bio sam sve vreme sa demonstrantima. Izjutra, kada smo došli pred skupštinu, opet sam se čuo sa Zoranom i on mi je rekao da je situacija još rovita. Pitao sam ga, s obzirom da su se Čačani još oko osam sati ujutro organizovali i krenuli nazad, šta mi da radimo. Rekao sam mu da su naši autobusi i auti locirani pored stadiona „Crvene zvezde“. On je molio da mi naše autobuse doteramo pred skupštinu i ostanemo do daljnjeg, odnosno dok se ne čujemo ponovo, jer je procena bila da je situacija još rovita i da može da dođe do nekakve intervencije i sutradan. Tek oko 11 sati, kada sam se po treći put čuo sa Zoranom, on mi je rekao da misli da je „sada sve pod kontrolom i da mi možemo da idemo nazad u Užice“. Tako da smo mi duže bili od Čačana pred Parlamentom, i za razliku od drugih, koji su se vratili prethodni dan, mi smo bili jedni od onih koji su poslednji napustili Beograd.
Srećna okolnost je, da za razliku od 9. marta 1991. godine, nije bilo mrtvih. Kako komentarišete to da, i pored toliko ljudi, niko nije izgubio život? Naravno, bilo je povređenih.
– Naravno da je to velika sreća. Osnovni razlog zašto nije bilo mrtvih u tim protestima, bila je procena čelnika MUP-a i glavnih u tim specijalnim policijskim jedinicama. Oni su procenili da bi intervencija, zbog velikog broja ljudi na tim protestima, izazvala krvoproliće. Mislim da 5. oktobra nije bilo žrtava zato što policija nije htela i nije bila spremna da se sukobljava sa narodom, jer su osećali da je on u pravu. Drugi razlog je što vrh Ministarstva unutrašnjih poslova Vlade Republike Srbije nije bio spreman da takvu naredbu izda, jer su znali da će to dovesti do krvoprolića i haosa na beogradskim ulicama. To su dva osnovna razloga zbog čega nije bilo žrtava na demonstracijama. Da li je bilo naredbi da se narod napadne, pa policija nije htela, to stvarno ne znam, jer je bilo svakakvih informacija vezanih za to. Ja to stvarno ne znam.
Po mnogima, šesti oktobar nije ispunio očekivanja. Šta Vi mislite o tome?
– Na žalost, i ja mislim da su ta očekivanja, na neki način, izneverena. Pre svega mislim da su očekivanja koja su bila vezana za promene u Srbiji, na neki način, zaustavljena ili usporena ubistvom premijera Zorana Đinđića. A nada u narodu je bila velika. I mislim da je, dobrim delom, srušena ubistvom Zorana Đinđića. Na neki način i ja sam razočaran svim onim što se dešavalo posle 5. oktobra 2000. godine. I moja očekivanja su, kao i građana Srbije, bila mnogo veća. Zašto promene nisu bile veće i zašto one nisu bile korenitije, sada se može, na neki način, alanalizirati, ali jedan od glavnih razloga što nije došlo do krupnih promena ili što te promene nisu išle tempom kojim su građani očekivali, je ubistvo Zorana Đinđića. To je, u svakom slučaju, usporilo brzinu promena u Srbiji i, u krajnjoj liniji, dovelo do toga da neka očekivanja vezana za 5. oktobar, budu izneverena.

MIROSLAV MARTIĆ4

Kako ste se osećali na povratku u Užice, kada ste videli onaj veličanstveni doček koji je priređen?
– Osećao sam se jako ponosno što sam bio deo ljudi koji su učestvovali u takvom istorijskom trenutku, koji je bio veličanstven za Srbiju i mislim da je to jedan od najlepših osećaja koje sam imao u svom životu. Od momenta kada smo ušli u grad, od samoga Muzeja, tokom celog puta od Muzeja ka Trgu, bio je prisutan ogroman broj ljudi, koji nas je oduševljeno dočekao. Mislim da je skoro ceo grad izašao da nas dočeka.
Ja sam video kako su mahali i ljudi, članovi JUL-a i SPS-a. Da li ste vi videli takve ljude na trotoarima koji su jedva čekali da promene stranku?
– Ne. Ja sam samo video ogroman broj ljudi koji je bio srećan i oduševljeno pozdravljao ljude koji su došli u koloni iz Beograda. Video sam razdragane i srećne ljude i ja sam, baš kao i oni, bio jako srećan. Kada smo krenuli od Muzeja ka trgu, na dva autobusa su se popeli trubači i dok su polagano išli ka centru grada, veselo su svirali, uz ovacije ljudi. Ovde moram da dodam da trubači u Beogradu nisu bili povređeni, ali su nekima od njih trube bile izgažene, pa smo kasnije odvoji novac za nove trube.
Vladajuća garnitura je, ipak, priznala rezultate izbora i Vojislav Koštunica i Zoran Đinđić su preuzeli vlast u državi. Šta mislite o njihovom radu i saradnji?
– To su političari različitog kova. To je sukob dve različite politike i dva različita koncepta kojim bi Srbija trebala da ide. Sa jedne strane je Zoran Đinđić, sa demokratskom i proevropskom opcijom, a sa druge Vojislav Koštunica, sa konzervativnim viđenjem politike i putem kojim Srbija treba da ide, a koji je bio dosta nacionalno obojen. Te razlike su se pojavile odmah posle izbora i one su kulminirale totalnim razlazom u narednim godinama.
Da li je DOS trebalo da ima baš 18 stranaka?
– Takva je politička scena bila i prosto je bila procena da u DOS treba uključiti sve stranke koje su protiv režima Slobodana Miloševića, a koje su za demokratske promene.
Kako danas, nakon 15 godina, gledate na 5. oktobar 2000. godine?
– Kao na neki moj nedosanjani politički san.
Da li bi ste opet predvodili Užičane u Beograd?
– I sličnoj situaciji i prilikama bih.
Nekadašnji predsednik Demohrišćanske stranke Srbije, pokojni Vladan Batić, predlagao je lustraciju (provera i uklanjanje iz javnog političkog života onih osoba koje su bile aktivne u službi totalitarnog režima). Šta Vi mislite o tome?
– Mislim da je to, u principu, prilično teško izvesti. Razmišljalo se o tome, bilo je različitih mišljenja i u okviru stranaka DOS-a. Zbog toga ta inicijativa i nije ušla u proceduru donošenja zakona vezanu za lustraciju.

Milan Đokić

Comments

comments

Povezani tekstovi

1 komentar

Redovan citalac 5. oktobar 2019. - 14:07

„Srećna okolnost je, da za razliku od 9. marta 1991. godine, nije bilo mrtvih. Kako komentarišete to da, i pored toliko ljudi, niko nije izgubio život? Naravno, bilo je povređenih.“
Informišite se malo, stradala je jedna osoba, ipak ste vi izvor informisanja.

ponovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.