1.
Na Mreži se ukazala vest, samo Užičanima razumljiva i važna: neko će dati pare da neko očisti i dovede u red Malu branu, Veliku branu i pripadajuće im centrale Pod Gradom i u Turici.
Kako je bljesnula, utihnula je i o njoj se ne razgovara.
O njoj se ne svađa.
A bez razgovora i svađe, kako ćemo odrediti koliko ti što bi da rade greše; bez uvređenosti posle razgovora i svađe, kako ćemo mi, Užičani, moći da kažemo ono ubitačno naše „Govorio sam ja…“ bez obzira na ishod poduhvata?
Oko manje važnih stvari drvilo se danima nedeljama; mnogo jasniji i lakši poduhvati uskakali su u razgovor kad on utihne kao da se negde rodio siromah ili je dobra zvezda u dalekom Svemiru umrla.
Pa šta li nam je?
Nije valjda zbog ove situacije?
2.
Užice ima Đetinju, Malu svetu reku; Đetinja ima klisuru, klisura kanjonski deo koji volimo, a kanjon dve brane s početka prošlog veka.
Svi smo bili gore, sva mesta bila su naša, a nije nešto veliki broj Užičana koji su stali na Malu branu i, makar pogledom, sišli jazom do elektrane na Plaži; ko to nije uradio, sklon je „Velikoj ustavnoj zabuni“, kako sam to u onoj knjizi nazvao.
A to je, prijatelji moji, maglovito povezivanje u glavi Velike brane sa Centralom.
Nije čudno.
Iako se Mala brana nalazi koju stotinu koraka od Banjica, rekom je vrlo teško probiti se, a staze, koje vode do nje između dva prva tunela, nezgodne su, teške za savlađivanje i ponekad opasne.
Dole, vrlo čudan deo reke, senovit i tajanstven. Iako na stotinu koraka od asfalta, divljina je to i tako se vladaj; iako se, retko doduše, može čuti voz kad proklopara onim mostom iznad centrale Turica, računaj da si negde daleko i u svetu laganih koraka, pokreta, reči i poljubaca.
Računaj da se ta nanosima zasuta i fucnuta lepotica pita kako li si, kad te nema neku godinicu.
I pitam se, ovo otkad sam proredio dolaske, kako je akustična gitara Avon preživela suljanja niz onih dva metra glatke stene na prvoj stazi, iako su njeni nosioci bivali u rastresitim stanjima, a nije led pred opštinom, iako u naručju Ljuša Sandokana, gitariste Feniksa?
Nedokučivi su putevi japanskih gitara proizvedenih za britanske kompanije, kupljenih u Čaušeskuovoj Rumuniji, da bi prosipale akorde uz postojane ritmove Đetinje.
3.
Velika brana nam je na oku, a opet, kao da niko nije video šta se s njom dešava u godinama pre tranzicije.
Bilo je to vreme, kažu, u kom se znao red; bilo je to vreme u kom su Putevi iz kamenoloma sipali stenje i kamenje u zelene dubine Najlepše.
Takav je bio taj red i niko nije stao u njenu odbranu.
U to doba, pri početku sezone kupanja, ono kad bi rado zaplivao, a tražiš tamnije osunčane stene rđu iz koski da izagnaš, na „Vintu“ smo čučali Miloš Konfučije, Smeškov brat što, po rečima dede Micka, ništa nije učio, već se samo družio s onim Daaagom.
Uz „’Ajd ti prvi“ i „’Ajd ti, pa ću onda ja“ razgovor o prvom skoku, poteglo se pitanje i šta bi ko uradio da nas kamenolom zaspe odozgo. Konfučije je procenio da je najbolje potrčati do metalnih merdevina i pribiti se uz stenu, ja sam zagovarao učenje o podvlačenju pod konstrukciju na vrhu stepeništa na brani, pa neka odbija ruke i noge ako se nameračila sila nečista.
I čulo se.
I videlo se silno kamenje umesto neba.
Uradili smo što smo propovedali, i živi smo.
U vodi ni kvadratni pedalj nije ostao nepogođen.
4.
Iz primera Konfučijevog i ličnog, kukavičluk se isplati; bar ponekad, rekla bi Bežanova majka, ona što nikad ne zakuka.
Haragei, rekao bi svaki pošten samuraj, iako to veze s Taoizmom i Konfučijanizmom nema.
To vam je, prijatelji moji, osećaj opasnosti koja se nevidljivo i nečujno prikrada.
Taj haragei, kod njih na dalekom Istoku ili još daljem Zapadu, zavisi na koju stranu te put povede, javlja se u stomaku. Plašim se da o branama ćutimo, jer u stomaku osećamo da će se nadanja izjaloviti, da će pare, posle trideset do pedeset meseci zavrzivanja i nečinjenja, otići kod nekih gorih, da oni sad malo leruju i plaćaju kamate dok ne prođu njihove godine.
Čini mi se, o tome se ćuti.
Strah od neuspeha je za one svilene, već omekšane u kazanu za topljenje; mi smo još pomalo sirovi i prestravljeni smo od beskrajnog niza odustajanja.
Ako radovi ipak počnu, lako ćemo se mi trgnuti i početi sa zakuretanjem, seirenjem, lamentiranjem, osporavanjem…
5.
A ima još jedna brana.
I o njoj se ćuti, ali posle bure. U čaši vode.
Zbog te čaše, zdravičari su ostali bez teksta; zbog te čaše, vodene, mamurluk udara i one što vodu ne okušaju i one što su se hvalili jezerom čiste vode, prve kategorije, zavidljivcima iz krajeve s mutnjikavom i vonjajućom; u toj čaši, selo Vrutci je ispijeno.
Niko je ne pominje.
Kad je napravljena, dvanaest kilometara od Užica, po gradu su pobodeni beli plastični stubovi. Pokazivali su dokle bi voda došla kad bi se desilo ono što se ne može desiti i kad bi kod starog Grada dosegla visine koje za Đetinju nisu predviđene u tajnim protokolima.
Ponegde, mogli su se videti kartoni s iscrtanim signalima za opasnost; očekivalo se da imamo dovoljno vremena da se popnemo do stubića Tog Dana, ko može.
Znaka za opasnost od onog u čaši, nije bilo, niti je ko mogao sanjati da će se takve stvari pominjati.
6.
Tri užičke brane, tri, naoko, različite priče.
A mi bismo, najradije, da te u tim pričama glavni junaci budu neki drugi, lošiji, neobrazovaniji i gluplji od nas, neki „Ko je on?“ likovi; pa kad zabrljaju, da dođu da nam se žale…
Pa da im kažemo.
Kad bismo svi zamislili kako bi bilo da to uspe, kad bismo zažmurili i prizvali slike iz dana, kada su i te stare dame bile mlade, šanse za pobedu nad entropijom ne bi nimalo porasle; ali, našli bismo se na strani koja se odupire raspadu.
7.
U noći, najkraćoj, a mladosti dovoljno dugoj, u blizini Velike brane ložio sam vatru s jednim drvcetom „Drava“ šibice, s onim crvenoplavim znakom „Gradine“ na poluraspaloj kutiji.
Uspeo je kres, pa slamka, pa suva travka; grančica lane otkinuta, pa suva grana, ko zna kad vodom naneta. I eto vatre, i eto drske poruke Vasioni da se može, uprkos svemu.
Od huka vodopada, ne bismo čuli sirene; prstom smo pokazivali dokle bi voda u kanjonu došla da Vrutci namah puknu. Trideset metara? Sedamdeset sedam?
Bismo li čuli grmljavinu jednokratne Nijagare ili bi nas haragei izbavio?
Jer, prijatelji moji, u to doba, tog veka, te noći, poraz i stradanje nisu razmatrani.
Koliko sutradan, razmileli smo se Jugoslavijom po vojskama, fakultetima, „stalnim zaposlenjima“, tezgama…
Od iznenadnog sutradan, učenje o nepostojanju poraza i stradanja stavljano je na probu svakog dana, svakog koraka…
8.
Malo je verovatno da će nas Vrutci iznijagarisati jedne noći bez budne straže kanjonske, bez sirena i stubova, iznad kojih se može postaviti ribarska stoličica, i prošetati Patak, zlatna četvorka plivajuća, ili Matov gujavac vobler.
Lako je zamisliti, postoji još jedna brana, negde gore, gde se Đetinja životu raduje, i da ona brani naš mali užički svet od loših stvari i nevolja; lako je sračunati da se toga dosta nakupilo i samo što nije provalilo.
Predugo se skupljalo.
A dobro, prijatelji moji, nigde se ne skuplja i neće nas iznenada obasuti.
Dobro se s mukom štiti i neguje, dobro se uz velike muke iz Stvarnog sveta u ovu našu senku presađuje.
Tri brane. Jedna pa dve, ili dve pa jedna.
Nama su i one na Banjicama, od kamena starih gradova i građe donete od Zlatibora, Šargana i Tare, bile preteške za održavanje.
Kad jednog dana bude drugačije!
Dragan R. Filipović (Užička nedelja 958.)