
24.09.2004 MEĆAVNIK Emir Kusturica sa fotoreporterom V. Novosti Milošem Cvetkovićem gledaju poster za izložbu foto: D Karadarević
MILOŠ CVETKOVIĆ – FOTO REPORTER
Fotografije Miloša Cvetkovića Cvekle, fotoreportera iz Užica, našle su se skoro na svim stranicama dnevnih novina i magazina u Srbiji, a mnoge su objavljivale agencije poput Rojtersa (London) i GAMA (Pariz), kao i najprestižniji časopisi i dnevne novine kao što su: International Herald Tribune, Independent, Daily Telegraph, Washington Post, Toronto Star, El Pais, Time, Stern, Spiegel, Newsweek, Paris Match i mnogi drugi. Danas, iako je u penziji, naviknut na stalne pokrete, akcije, Miloš radi za Blic. On je fotoreporter za koga se slobodno može reći da je prošao „i sito, i rešeto“, čovek koji se nalazio u mnogim kriznim područjima i koji je svojim fotografijama širom sveta predstavljao realnost, dok su prizori na njima i emocije na licima fotografisanih govorile više od bilo koje reči.
Miloš Cvetković je rođen u Užicu i bliži se punih sedam decenija života. Fotografijom, kaže Miloš, počeo je da se bavi relativno kasno, sa 26 godina.
– Voleo sam auto sport i često sam išao na trke. Na jednom Ju reliju, koji se bodovao za Evropsko prvenstvo, poneo sam fotoaparat. Tu su bili svi značajniji evropski vozači. Fotografisao sam, a potom uradio fotografije. Delovale su mi odlično. Tada je jedini auto časopis, na teritoriji cele bivše Jugoslavije, bio Auto magazin iz Ljubljane. Poslao sam im fotografije. Odgovorili su mi da su dobili fotografije, da su zadovoljni kako sam ih uradio, ali da ne mogu da ih objave, jer je njihov fotoreporter bio na terenu i da moraju da objave njegove. Ali, napisali su mi tada, ako pratim auto sport da me pozivaju na saradnju. I tako je počelo, objavljivali su mi fotografije sa trka u celoj bivšoj Jugoslaviji… Imao sam neku, da kažem, početničku sreću, jer na mestima gde sam bio, dešavali su se udesi na trkama i imao sam ekskluzivne fotografije – kazao je Miloš.
On je to nazvao početničkom srećom, ali pre bi se moglo reći da je znao da proceni mesto koje je rizično i gde bi mogle da se naprave dobre fotografije. I kako su išle jedna po jedna trka, objavljivale se fotografije, tim su rasli njegovi apetiti, kao kod svakog početnika.
– Nije mnogo prošlo, počeo sam da sarađujem sa Večernjim novostima. One su imale onu duplericu stranu, gde su dobro predstavljali fotografije. Ali, pre nego što sam počeo da radim za njih, bio sam član foto kluba Kino iz Kragujevca, tako da se nisam samo bavio auto sportom. Kada sam video kako to Novosti rade, želja mi je bila da tu imam reportaže. I želja mi se ostvarila. Počeo sam sa Saborom trube u Guči. Sećam se da je 1985. godine bila velika železnička nesreća kod tunela 90 na Barskoj pruzi, kada je devet ljudi poginulo. To sam slikao i tada sam dobio Tanjugovu nagradu za najbolju fotografiju.
Onda sam radio i za prvi tabloid, a i najbolji, koji se pojavio u bivšoj Jugoslaviji, sarajevski AS. Bio je konkurs za najbolju fotografiju godine i tu sam dobio nagradu, i od tada je krenula saradnja sa njima – kaže Cvekla.
Napredovao je brzo i javila mu se želja da ide i van bivše Jugoslavije. Svojim fotografijama dočarao je atmosferu na Kanskom festivalu, kao i sa trke u Monte Karlu.
– Ta dva događaja nekako su se stalno preklapala u dva dana ili su se održavala odmah jedan za drugim, tako da me to nije mnogo koštalo, u stvari dobro se zarađivalo. U to vreme sam bio honorarac, a honorari su bili dobri. Od honorara za reportaže koje sam radio mogli su da se pokriju svi troškovi i da malo ostane, da ne budem na gubitku i sve se plaćalo na vreme. I na primer, taj Kanski festival i trka u Monte Karlu, kada se dogovorim za reportaže za Start, Novosti i Auto magazin, to se isplati.
Onda su došle nesrećne devedesete godine. Počinje rat i Miloš je na ratištu proveo pune četiri godine. Zabeležio je mnoga dešavanja u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i događaje do početka bombardovanja na Kosovu. Posle toga su došli protesti u Srbiji, izborne krađe, protestne šetnje u Užicu, koje je sve kompletno ispratio.
Jedna od fotografija koju je napravio 9. marta 1991. godine u Beogradu, kada je tadašnja vlast na protestante izvela tenkove na ulice Beograda, obišla je svet.

Sarajevo 1992
– Tog 9. marta 1991. godine u organizaciji Demokratske stranke i SPO-a otišao sam iz Užica u Beograd vozom. Na tim protestima je bilo svega. Tu je nastala fotografija devojke sa tri prsta, koju su objavili mnogi svetski mediji. Radio sam za Večernje novosti kao honorarac, a istovremeno i za tadašnju Borbu, za koju sam radio od 1991. do 1996. godine. Tada sam bio zapanjen, jer Večernje novosti nisu objavile ni slova o protestima, a kamoli fotografije, dok je Borba objavila fotografiju na kojoj je ta devojka sa tri prsta. Mislim da su tada imali tiraž 200.000 i sve su prodali. Ali, za Večernje novosti nisam mogao da shvatim da ne puste ništa, jer se sve događalo u centru Beograda, nedaleko od redakcije. Po tome se vidi koliko je politika bila umešana u sve, a to nas prati i danas. Borba se ugasila 1996. godine, posle svih onih neprijatnih događanja. Tu sam sa direktorom imao jedno neprijatno iskustvo. To je bilo krajem 1995. godine, kada su izbeglice dolazile u Užicu. Odneo sam fotografije u Beograd i direktor mi je tada rekao da mu trebaju srećne i nasmejane izbeglice. To nisam mogao da prihvatim. Onda sam odneo fotografije Novostima, jer nisam prekidao saradnju sa njima. Tu je bio jedan odličan urednik fotografije, možda najbolji u bivšoj Jugoslavije, Branko Bosić. Posle toga sam se zaposlio u toj novinskoj kući, gde sam ostao da radim do 2008. godine, kada su me proglasili tehnološkim viškom. Nakon toga sam bio na birou, a onda otišao u penziju. Ali, navikao sam da radim i ne mogu da sedim dokon. Sada radim za Blic – kaže Miloš.

Odžak 1991
U bogatoj Cveklinoj kolekciji fotografija našla se fotografija na kojoj ga pretresa jedan policajac. Nastala je u Ljubljani, početkom 1991. godine.
– Tada sam radio u Borbi i pratio sam sastanak šest predsednika. Prvi je bio na Brdu kod Kranja, pa zatim u Splitu, Ohridu, Cetinju. To su bila mesta gde su se oni sastajali i dogovarali kako da razbiju Jugoslaviju. Našao sam se u Zagrebu, kada su mi iz redakcije javili da idem u Sloveniju, pošto je Slovenija trebala da proglasi osamostaljenje. Iz Zagreba sam otišao u Ljubljanu i planirao da ostanem dva do tri dana. Ali nastala je ona poznata situacija i rat je praktično tu počeo. Bio sam u hotelu najnormalnije, a onda smo jedan kolega i ja išli gradom da slikamo gde šta ima. Presrela nas je njihova vojna policija, Objasnio sam im ko sam i da imam akreditaciju. Oni su pretresali sve redom. Nisam se ljutio, jer svako radi svoj posao. To me je slikao kolega – seća se Cvekla.
Jedna od poznatijih fotografija, koja je nastala u toku rata, jeste gola devojka sa vojnicima.
– Ta fotografija je nastala u Odžacima, na srpskoj strani, na Dunavu. Tu je bila stacionirana JNA. Tu sam spavao i odatle pratio dešavanja oko Vukovara. Jednu noć sam svratio u tu neku lokalnu kafanu, u koju je uglavnom dolazila vojska i policija. U toj kafani je bila striptizeta, jedna Ukrajinka, koja je gola igrala. Svi su uživali. Takve slike prate sve ratove – objasnio je Miloš.
Miloš je bio u Sarajevu, u vreme koje je označeno kao početak rata u Bosni i Hercegovini. Tada je jedini napravio fotografiju, koja je objavljena u mnogim svetskim medijima.
– Ta fotografija je nastala u Sarajevu 1992. godine. To je bio početak rata u Bosni. To jutro su Srbi blokirali sve ulice. Bio sam sa strane gde je predsedništvo i u blizini se nalazi most Vrbanja. Video sam da se nešto dešava. Već u 9 sati atmosfera je bila napeta. Razmišljao sam šta da radim, a onda čujem da su na mostu Srbi. Krenuo sam ka njima. Negde na pola mosta su mi rekli da stanem i pitali me koji sam. Rekao sam im da sam Srbin i pozvali su me da im priđem, naravno sa podignutim rukama. Legitimisali su me. Rekli su mi da nema slikanja, ali da mogu da budem tu sa njima. Oni su tu zaustavljali sve one koji su se vraćali iz noćnog života. Bilo je svakakvih razgovora, zaustavili su saobraćaj… U jednom momentu čovek sa fantomkom na glavi i pumparicom u ruci kaže mi da ga nije briga i da ga slikam. I tu fotografiju su ujutru objavili skoro sve svetske novine.

War in Bosnia. Bosnian moslems war prisoners from Srebrenica and Zepa region in the camp in Serbian village of Šljivovica in Serbia. 1995.
U Fakovićima 1993. godine nastala je jedna veoma potresna fotografija na kojoj žena u crnini u bolu drži lobanju u ruci.
– Godinu dana ranije, 1992. godine, došlo je do masakra u Fakovićima. Vraćao sam se sa Pala i saznao sam da se nešto dešava u Fakovićima. Otišao sam tamo i tu je bio patolog Zoran Stanković. Nađena je masovna grobnica i vršili su eshumaciju. Masakr je bio 1992. godine, a godinu dana kasnije su našli tu masovnu grobnicu. Bilo je tu dosta naroda. Video sam ženu u crnom da drži lobanju i kuka. Ona je prepoznala svog sina po odeći i po zubima. Tako je nastala ta fotografija.
Među poznatim fotografijama našla se i slika nastala u logoru u Šljivovici.
– Kada sam imao izložbu fotografija 2004. godine ovde u Užicu, među kojima se našla i ta slika, prišao mi jedan čovek i onako tiho me pitao:“Je li ovo u ovoj našoj Šljivovici?“ Dakle, posle devet godina, jer ta fotografija je nastala 1995. godine, on nije znao da je u Šljivovici bio logor. Ovim hoću da kažem da narod ovde u Užicu nije bio obavešten da je na samo nekoliko kilometara imao logor, da je u njemu bilo zarobljeno 200 muslimana.
Na pitanje šta je osećao dok je prolazio kroz sva ta ratna zbivanja i svojim foto aparatom sve to beležio, Miloš kaže:
– Kada sam na terenu jednostavno radim svoj posao, jer sam svestan da čitaocima treba da prenesem vernu sliku. Kada radim portret hoću da preko tog lika prenesem sve emocije čitaocu, da on vidi o čemu se radi. Nikada nisam imao problema dok radim, ali posle, mislim uveče, ne mogu da se oslobodim nekih slika. Na primer, kada je bio Vukovar, kada su ga, uslovno rečeno, oslobodili, video sam toliko leševa, da je to neverovatno. Idem ulicom i u dvorištima leže leševi. Te slike ne mogu da se izbace iz memorije. I uvek se vraćaju. Eto, prošlo je skoro 30 godina od tada, a ne mogu da zaboravim te scene.
Nikada neće zaboraviti događaj kada se našao u životnoj opasnosti.
– Bio sam jednom u životnoj opasnosti, ali, na žalost, od Srba. To je bilo u selu Struga kod Dvora na Uni, na hrvatskoj strani. Kada su Srbi išli da oslobode jedno selo, ispred sebe su kao živi štit stavili Hrvate. Slikao sam i u jednom momentu, kada me povukla želja da imam još bolji kadar, Srbi su počeli da viču na mene, šta to radim. Sa mnom je bio i snimatelj za Asošijet pres iz Sarajeva. Srbi su pucali ispred mene i razbili mi opremu. To mi je bio najtraumatičniji događaj. Inače, nije veliki problem kada se puca, jer čovek se sakrije. Najgore je bilo kada sam se vozio negde na terenu. Tada počinje da se suši grlo, znoje dlanovi, jer nikada se ne znaš da li te neko drži na snajperu, da li će iznenada da padne neka granata. Kada je borba, eto u Vukovaru, kada počne granatiranje, sakrijemo se u podrum i čekamo dok se ne završi. I još jedna veoma bitna stvar. Rat nije film. Tu je bilo nekih dobrovoljaca iz Užica, od kojih je većina sada pokojna, umrli su posle rata, koji su sebe smatrali Rambom. A kada su počeli da ih nose bez ruku i nogu i sa crevima u rukama, mislim da su tada postali svesni gde su. Oni nisu shvatali da je to pravi rat, da se tu gine. Eto, bio sam u poseti u bolnici u Negoslavcima da snimam. Bolnica je bila u nekoj školi i ušao sam u jednu veliku salu. Bila je neka tabla na kojoj je nešto bilo napisano, a ispred je stojao čovek sa kartonom oko vrata na kome je nešto napisano. Nisam obratio pažnju ko je, kada čuh da me pozva. Gledao sam tog čoveka, potpuno sed, neobrijan. Pitao me da li ga prepoznajem. Prepoznao sam ga. To je bio jedan naš Užičanin, koji je kasnije umro. Potpuno se promenio, delovao je izbezumljeno i skroz posedeo. Spremali su ga da ga helikopterom prebace za Beograd…

Fakovici 1993
Cvekla redovno prati događanja u Drvengradu na Mećavniku. Za Emira Kusturicu kaže da je sreća što je došao u naš kraj.
– Sreća je za užičku nahiju ili užičku republiku da je Kusturica ovde došao da živi. Mokra Gora je bila slepo crevo i treba da mu podignu spomenik, jer je doveo svet u neku nedođiju. Emira znam od 1981. godine, kada je služio vojsku u Beogradu. Družili smo se kada je gradio Mećavnik. Pratio sam to i 2004. godine kada je završio i svečano otvarao Drvengrad, i kada je bila premijera filma Život je čudo, imao sam čast da prva izložba, koja je tu održana, bude moja. Normalno, posle sam pratio sva dešavanja na Mokroj Gori – kaže Cvekla.
Za današnju fotografiju naš sagovornik kaže da u poslednjih nekoliko godina nije više kao što je nekad bila.
– Fotografija je postala masovna pojava. Novinama više nije bitno kakva je slika, nego samo da se ima, da se zakrpi neka rupa.
On je dodao da nikada nije imao problema sa objavljivanjem fotografija, odnosno sa osobama koje su na njima.
– Nisam probleme tog tipa. Imao sam samo problema sa urednicima, koji nisu hteli da objave neke fotografije, ali tu je umešana politika. I to još uvek ne mogu da shvatim, ali, na žalost, i danas je tako. Danas je postala bitna crna hronika, ko je kakve silikone ugradila i kakve gaće nosi, ko je koga prevario… i na to se danas svela fotografija i novinarstvo.
Miloš je imao mnoge izložbe. Na svim tim izložbama su uglavnom ratne fotografije, ali, kaže, da ne planira skoro izložbu.
– Imam ogromnu dokumentaciju iz raznih vremena. Međutim, izgubio sam volju za izložbe. Treba dosta vremena, dosta novca, a zapitam se kome i čemu. Posle ovoliko godina sve je isto. Svi oni koji su bili od devedesetih godina na vlasti, koji su napravili sve ove gluposti što su nam se dešavale, oni su ponovo na vlasti. Zato nemam motiv – rekao je najpoznatiji užički foto reporter na kraju razgovora.
Nagrade koje je Miloš Cvetković osvojio su:
– Fotografija godine u izboru lista AS Sarajevo za 1986. god.
– Fotografija godine u izboru agencije Tanjug za 1985, 1991 i 1993 god.
– Godišnja nagrada Večernjih novosti Beograd za 1985, 1991 i 1996 god.
– Godišnja novinarska nagrada lista Borba Beograd za 1992. god.
– Nagrada YU press foto za kolekciju za 1999 god.
– Nagrada ULUPUDS za kolekciju za 1999 god.
– Nagrada YU press foto za najbolju sportsku fotografiju za 2006 god.
– Nagrada Udruženja sportskih fotografa Srbije za 2007 god.
– Nagrada međunarodnog konkursa agencije BETA za 2012 god.
Samostalne izložbe :
– Galerija Kulturnog centra REX B92 2004 god.
– Narodno pozorište Užice 2004 god.
– Galerija Macola Emira Kusturice Mećavnik 2004 god.
Kolektivne izložbe :
– Mala galerija SINGIDUNUM 1992 god.
– Ten years after 1989 – 1999, Royal Palace Prague Castel Prague 1999 god.
– Who is next, Cvijeta Zuzorić Beograd 1999. godine. Angažovana pristrasnost Sekcija likovnih umetnika fotografije ULUPUDS-a .
– Lekcije iz 91 god., galerija Zvonimir Zagreb septembar 2016. godine
– Slke rata, Muzej istorije Jugoslavije 2017. godine
– Grain fest, galerija Reflektor 2018 godine
Zvezdana Gligorijević (Užička nedelja 997)