početak KULTURAKNJIŽEVNOST Sanjači i kradljivci vremena

Sanjači i kradljivci vremena

od Dušica Pavićević
1,K pregleda

PITANJA

– Mama, a kada si ti bila mala-?
– Mama, a da li si ti nekad bila dete?
– Mama, a hoću li i ja jednom da budem mama?
– Mama, a kako sam ja stala u tvoj stomak?
– Mama, a ko me je stavio u tvoj stomak?
Ćerka Jedne Mame mnogo podseća na mene po svemu…
Jedna Mama uvek ima strpljenja, ali uglavnom ne ume da odgovori na većinu Ćerkinih pitanja. Tada pribegava sitnim lukavstvima, tipičnim za odrasle…Obično kaže:
– Je l’ možemo o tome kasnije? Vidiš da sad radim nešto važno. Po pravilu, to što Mama radi nije bilo važno i bilo je očigledno čak i mojoj ćerki… Jedno vreme, kao i sva deca na svetu, prihvatala je taj odgovor kao da mi veruje, ali došao je čas kada to nije moglo tako jednostavno da se izbegne…
Ja sam se tada podsećala doba kada sam bila mala… deca su imala manje prava. To je bilo jedno takoreći bezakonje prema nama. Mamama nismo postavljali nikakva pitanja. Uglavnom sam čitav dan provodila napolju, gde mi nikad nije bilo ni hladno, ni vrućina, nisam bila ni žedna, ni gladna. Samo srećna i mokra – od kiše, snega, znoja…čega god. To je bila sloboda…u zamenu za pitanja. I danas je ne bih menjala.
Uprkos toj neprekidnoj jurnjavi za danom, Jedna Mama bila je zdrava. Sva deca tada su bila zdrava. Između ostalog i zato što mame nisu dizale panku zbog temperature od 37,9, a većinu bolesti lečile su oblogama od rakije, ribljim uljem, svinjskom ili guščijom mašću. I hrabrošću.

NEDAVNO, BAŠ NEDAVNO…

„Mama ima rak“- šapnula sam joj dok dok me je grlila.

OPET PITANJA

– Mama, a da li si ti operisala krajnike kao ja?
– Nisam.
– Mama, a zašto ti nisi, a ja jesam?
– Možda zbog toga što sam rasla u malom gradu, u kom je bilo mnogo samo čistog vazduha… (nedostajalo je nekih drugih stvari)… Sve oko mene bilo je zdravo.
– Mama, a da li je sada sve oko nas bolesno? (tada simptomi ove srpske bolesti kojoj nauka još nije dala ime, jer je iznenađujuće promenljiva u kratkim intervalima, nisu bili tako vidljivi, pa joj nisam mogla reći nešto dovoljno tačno što bi zadovoljilo njenu radoznalost.) Kasnije, ne baš mnogo kasnije, jer ovde i vreme ima različite tokove, pa nekada ide unapred, a nekada unazad, gledala je toj bolesti u lice, a kada joj se smučilo, samo se spakovala i otišla…daleko.
(Baš daleko…)


I tako, unedogled, Jedna Mama i Njena Ćerka, vodile su uzbudljive, zbunjujuće, ozbiljne, nevesele, smešne…sveeeee vrste razgovora koje postoje na kugli zemaljskoj, a svaki put ja bih se podsetila koliko sam bila drugačija od nje, i kako svojoj mami nisam postavila ni jedno od tih „čudnih“ pitanja…A nije da ponekad nisam želela. Ali, nisam joj čak nikada to pomenula…Onda, jednog dana, naravno, i moja mama je umrla, a pitanja su ostala zakačena na granama drveća, po kom sam se verala u potrazi za prvim trešnjama, jabukama, šljivama, breskvama… Uživajući u toj slobodi detinjstva i mogućnosti da znatiželju zamenim za još nedozreli plod, od koga bi me, najčešće, boleo stomak, ali, tako je tada bilo. U modi je bilo veranje po drveću i blejanje na livadama s rukama pod glavom, a nebom pred očima. Deca nekako kao da su rasla sama, i kao da su, koliko se sećam tih pitanja iz ove daljine, kao da smo sami pronalazili odgovore na ona najvažnja…
(To vreme je stvarno postojalo. I tu istinu, takođe, treba prenositi s kolena na koleno.)
– Mama, pričaj mi opet o dedi,- umela je, u sred neke teške tišine, da se seti Ćerka Jedne Mame. Te priče sam najviše volela. Jer sam tatu najviše volela.
Moj tata imao je najudobnije, najsigurnije, najsnažnije i najnežnije rame na svetu. Na njemu sam sedela, sanjala, plakala, spavala, skrivala se od straha, uživala, radovala, putovala do kraja sveta i natrag.
Bilo je dovoljno samo da podignem svoje dečje oči visoko, visoko, ka njemu, da prošapćem: „Nese mene bele noge“- pa da se nađem među oblacima koji su mi odatle bili bliži, nego tle sa kog me podigao.


Tate su nekad bile mnogo jake. Tate su imale najveća i najjača ramena na svetu, koja su sasvim bila prilagođena najraznovrsnijim potrebama nihove dece. Tate su čuvale svoja ramena da im što duže traju – zbog dece. Poznati su i po tome što su se njihove ruke očas posla pretvarale u grane drveta za koje se deca kače i ljuljaju kao na kakvoj čarobnoj ljuljašci. Na svakoj ruci po jedno dete.
I očevi su nas, nekada, kada je to bilo u modi, zajedno sa dvorištima, livadama i bezazlenim čupanjem za kosu dečaka i devojčica kao vrhunskim iskazivanjem nasilja među vršnjacima, učili da… letimo. Jednoj Mami, a verujem da mnoge Mame isto pamte, tate su davale prava krila. I, još važnije, naučio me je da se letenja ne plašim!
-Mama, a zašto niste kupili mašinu za pranje veša? – pitala me je jednom čuvši delić nekog mog razgovora, ko zna kad i ko zna sa kim.
Moje prvo sećanje na oca jeste jasna slika uokvirena ledenim januarskim ramom: na klupi ispred kuće u koritu ispira tek otkuvano rublje. Uvek je obavljao te teške, takozvane, ,,ženske poslove,,. Čuvao je moju mamu kako nikad ni jednog muža nisam videla da čuva svoju ženu.
Bio je sedam godina mlađi od nje.
Moje najjače sećanje na oca jeste njegov snažan glas koji odjekuje s jednog železničkog vagona punog debelih, teških stabala. Žuljevi na njegovim ramenima mog detnjstva sada su popucali od gvozdene poluge. Vidim tanak mlaz krvi koji se meša sa znojem i boji belu majicu…On – peva!!!! Ja mu mašem indeksom s desetkama…on peva glasnije!!!

Bilo je jednom, zaista je bilo, vreme velikih radovanja zbog nekih malih stvari. Ili možda nije toliko bilo do vremena lično, koliko do ljudi koji su u njemu živeli… Ne znam. Ali taj osećaj radosti i danas mi je blizak i deo je mene. Radujem se tim istim, jednostavnim stvarima koje se dešavaju i drugim ljudima. Ponekad verujem da ih je ostalo tako malo, da prosto imamo obavezu da im se pridružimo u tim trenucima, kako sam taj osećaj ne bi nestao u vremenu novih vrednosti.
E, sad, ne znam da li je to zavisilo samo od očeva ili je nešto drugo u pitanju. Znam koliko mi je bilo važno. I neprekidno, zauvek važno će ostati.


To stanuje u sećanju mnogih Mama koje su zajedno sa mnom jednom delile dane detinjstva. Samo ih podsećam. Neka se pridruže ostalim sanjačima neobjašnjivih nekadašnjih radovanja. Zato što je međuvreme donelo mnogo ozbiljnosti i nametnulo brige koje nekada nisu bile brige. Ili bar ne toliko važne…Nametnute su nam, kako bi nas odvlačile od onoga što ne bismo smeli da zaboravimo. Zavera protiv sanjača, koji u svojim očima neprekidno čuvaju trenutke odakle se može jednom sve vratiti tamo gde i treba da bude. Sanjači su postali opasni za sve kradljivce vremena. Da vas utešim – ne može vam niko ništa… Uvek ćemo postojati!

Dušica Pavićević

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.