1.
Ne, ne, ne…
Nije ovo priča o prelepoj Odri Horn iz Tvin Piksa, koju je CEO (chief executive officer) ustanove na lošem glasu, šarmantna gospođa vidno iskusna u delatnostima zakonom zabranjenim i nepoželjnim u pristojnim okruženju, sumnjičavo dočekala.
Kako koja Odri?
Ona što se lagano podigla sa (optuženičke) stolice, uzela višnju iz damskog koktela i senzualno je pojela; potom je, gledajući madam CEO ravno u oči, stavila i peteljku u usta i posle kratkog rada jezikom isporučila je vezanu u pereca čvor. Dobila je posao 1/1, iako očito pripada školskoj mladeži; iako iz dobre kuće, što može biti i problem u tim delikatnim poslovima.
Ako misliš da smo skliznuli u prepričavanje čulnih momenata iz serije o vančulnim životima žitelja njihovog malog pograničnog mesta, što me mami, najbolje bi bilo da ostaviš čitanje iz momenta.
I izradićeš se.
2.
U našem malom pograničnom mestu, gde se više plašimo mraka i ledenica od riskantnog poziva vatri da hoda s nama nasamo, važilo je da smo na jeziku vešti kao Odri, samo na drugu stranu navijeni; važilo je da smo mi taj rezervoar iz koga su se srpski i nekoliko okolnih jezika razvili.
Otkad smo počeli dobrovoljno da izgovaramo „f“ i „h“ i melodiju ijekavice zamenili odsečnijim glasanjem, tu i tamo se uočavaju lijeva skretanja. Da rečemo, pojavljuju se neke stvari Ive Andrića, a neki Pera je onomad prešao preko Terazija i uputio se ka Zapadu, valjda i njima malo zabune da unese. I iskusni tumači jezika su u kolumnama previđali da su Iva i Pera hipokoristici ženskih imena, recimo, Ivane i Perke.
Sem kad su izvedeni iz prezimena, što užički jezik čini još neshvatljivijim za nesnađene posmatrače. Ako je od imena Vukašin, Vule je; ako je od prezimena Vukašinović, onda je Vula i menja se po padežima kao žensko ime, sem u vokativu; tad se viče bez promene, kao nominativ bez izuzetaka kao što su u slučaju ženskih osoba suprotnog pola Ruža/Ružo, Slavica/Slavice…
Prosto.
Ako se oko Male svete reke vrzmaš.
3.
Dobro sad, mi smo i granicu do koje se govori „ćira“ nekako pomerili ka zapadu i potisnuli nadimak „ćiro“; po svemu do sad poznatom, trebalo bi da smo i mi uz braću što stanuju bliže Višegradu, bar na rečima.
Čini mi se da bih mogao da označim prag na pruzi od Užica ka Višegradu od kog se izgovor menja.
Čovek s Pašinovca, koji je dobio azil u Beogradu, vlažni san svakog Tvin Piksa u dinarskom korpusu, umesto Rada pozdravlja Radeta…
Sve su to simpatična nadgornjavanja dok ne dođemo do tihe dileme euro/evro; tu se stvari nekako uozbilje.
4.
Devedesetih je „Zavještanje Stefana Nemanje o jeziku“ krenulo u pohode srpskim govornim područjem; kasnije ga je Mreža srknula slađe nego glumica Šerilin Fen onu višnju. Iz koktela.
To je ono o ratu jezikom, rečima kao gradovima i tako to. „Znaj da te je neprijatelj onoliko osvojio i pokorio koliko ti je reči potro i svojih poturio.“
Istina je da nam je jezik izbušen tuđicama, mislim, onaj naš divni jezik kojim smo sedamdesetih izražavali svoje najdublje tinejdžerske misli; istina je da su već tad orlovi s podignutom jednom obrvom, što bdiju nad naivnim nama, upozoravali da to što mi izgovaramo nema veze i da smo pristali na propast; istina je da je svaka generacija to iskusila. A svima dobronamernima je poznato da je onaj Vuk sve upropastio…
Kažu, jezik je živ. Nije. Jezik je nevidljivi zid po kom plamte sve naše reči neko vreme; neke lepe zgasnu, neke budalaštine dobiju neonski oreol.
Kažu, pobediće reč iz jače kulture… I to nas žulja malo više od ostalih kamičaka u večito bušnim patikama. Jer, „euro“ doživljavamo kao napredovanje zapadne polovine srpskohrvatskog jezika, kao nadmoć hrvatskog dela.
Rat je to, Nemanja kaže.
5.
U jednom starom „Izboru“, hrvatskog „Vjesnika“ izdanje, još u doba seferjota je objavljena preporuka nekog tela Evropske ekonomske zajednice, preteče EU; bilo je to i pre pojave europske valute. Rekli su, piše se EURO, a svi izgovaraju na isti način kao što izgovaraju ime Starog kontinenta. Evropa. Ne mogu da tražim po kutijama, te se ima smatrati da sam izvor ja.
Službeno, ime valute je „evro“.
Odbor za standardizaciju srpskog jezika je dao preporuku ili mišljenje da je „evro“ prava reč…
Ovo su tri dobra razloga da kažeš „evro“; na strani „eura“ su što tako piše, što si u vojsci u kantini tražio „Euro krem“, napolitanke i pivo kad bi stiglo pismo od kuće i što u Gofa dvojku, onog što nema roming ni u bratskoj, slobodarskoj i suverenoj Crnoj Gori, sipaš Euro dizel umesto proverene lože.
Pa ti vidi.
6.
Ono o jeziku, Nemanjino, napisao je Mile Medić, pisac rodom iz Knina. Na prvi pogled, uverljivo; na pažljivo čitanje i ne baš.
Istina, sintagma „Čedo moje milo“ preti da ugrozi istorijski najupotrebljivaniju rečenicu Naših Prostora, faktički Regiona: „Lezi, neću ti ništa!“
Tim tekstom postigao je nezampaćen uspeh, po rejtingu negde između nedostižnog teksta Duška Radovića o braku, koji se čita na svakom venčanju, i pionirske zakletve. Samo, da bi dobilo na težini, namerno se stvara privid da je to direktna naredba Stefana Nemanje svom potomstvu.
Neugodno je što postoje stranice na Mreži koje odaju utisak da su zvanične nekog manastira ili ozbiljne istorijske institucije; neko je napisao da su se kaluđerice tamo negde ljutile kad im je ukazano da je to literatura dvadesetog veka, a ne preporuka Svetog Simeona.
I Mile Medić, pisac, svesno doprinosi opseni.
Ovo je literatura, prijatelji moji, ne svedočanstvo: Zavještanje zemlje; Zavještanje krvi; Zavještanje grobova i kostiju; Zavještanje neba i zvijezda; Zavještanje jezika; Zavještanje crkava; Zavještanje države; Zavještanje vlasti; Zavještanje knjige i pisma; Zavještanje pjesme i svirke; Zavještanje imena srpskih…
Ponegde to štampaju s napomenom „Iz hilandarske povelje“.
Mile Mediću, uozbilji se i našali sa svojim delima.
Inače, čemu?
7.
Kažu hrvatski prijatelji da njihovi puristi imaju na kraju nekih emisija HRT priliku da pokažu kako novinari sve rade pogrešno i pojma nemaju o svom jeziku, i upropastiše ga načisto.
U nekoliko navrata smo se smejali njihovim novogovornim nastojanjima; istine radi, i u nas se to probalo pod mudrim Sterijinim rukovodstvom. Ta ekipa postala je predmet sprdnje i omalovažavanja, pa su se brzo ućutali. Ipak, postoji lista reči skovanih na tom kružoku, koje i danas koristimo i zvuče nam kao da su oduvek tu.
8.
U ponekom okruženju čini se kao da je reč „euro“ pobedila. Ne sačuvasmo, čedo moje milo, ni evro.
Sećam se, prijatelji moji, kad se pizza probijala u naše krajeve, naročito u male pogranične gradove. Ko zna zašto, pominjanje talijanskog sirotinjskog jela izazivalo je nelagodu, praskanje u smeh i „’ajde ti“ pred poručivanje.
„Rokeri s Moravu“ su snimili pesmu u kojoj žena Veljka B. Užičanina „s osmehem na licu, svakom gostu s vrata nudi pizzu.“
Postala je uobičajena, ta reč, jako davno, čak se može brzopleto zaključiti da svako njeno pominjanje izaziva isključivo asocijacije na vrelu i sočnu brzu hranu; pobeda, znači, i pad još jednog tvrdog grada.
Šta bi se desilo, prijatelji moji, da pomenuta Odri Horn, iz njihovog malog pograničnog grada, posle jezičke bravure s ukusom višnje ponudi pizzu?
Koliko je trajalo tvoje razmišljanje, toliko ubedljiva je pobeda tuđice.
A i ne mora Odri.
Dragan R. Filipović (Užička nedelja 973)