početak GRADSKA Užice je grad u odumiranju

Užice je grad u odumiranju

od nedelja
1,3K pregleda

Imali smo čast i zadovoljstvo da za 1000. broj Užičke nedelje

uradimo zaista veliki i značajan intervju

sa našim prijateljem Obradom Jovanovićem,

koga je žiri Užičke nedelje 2014. godine

proglasio Užičaninom godine.

Intervju je urađen pred izlazak njegove monografije

i sublimirao je mnogo toga iz njegove  izuzetno bogate karijere,

koja je ostavila neizbrisiv trag u Užicu.

 

INTERVJU: AKADEMSKI SLIKAR OBRAD JOVANOVIĆ
Originalan u svom slikarstvu, Obrad Jovanović već pola veka svoju publiku čini bogatiju duhom, a svojom pronicljivošću oslikava realnost, ponekad izazivajući i strah, ali često i pregršt smeha. Svakog posmatrača, u prvi mah, impresionira vrhunsko slikarsko umeće i raskošni talenat, a onda ga umetnikova provokacija prisili da se dugo zadrži, analizirajući šta je svojim delom hteo da kaže, koju poruku da pošalje.
Jedan od najpoznatijih užičkih slikara ušao je u sedamdesetu godinu života i sa velikom hrabrošću se bori sa opakom bolešću. Ali, ni to mu nije smetalo da za jubilarni hiljaditi broj Užičke nedelje predstavi vreme u kome je živeo i radio, i vreme u kome još uvek neumorno stvara. Ponosan je na svoju ličnu galeriju, koja je odmah pored njegove kuće, u kojoj je sedamdeset njegovih radova, mnoge grafike i crteži, a ovih dana očekuje i svoju monografiju. To je sve način, kako kaže, da se razduži u ovom životu.
Obrad Jovanović je rođen 5. oktobra 1949. godine u selu Mionica kod Kosjerića. Tu je završio prva četiri razreda, a druga četiri u Ražani. U 1964. godini upisao je Učiteljsku školu u Užicu, koja je trajala pet godina. Tu školu je završio 1969. godine.

UN: Da li ste hteli da budete učitelj ili slikar?
– Nisam imao ambicije da budem učitelj, već sam voleo da završim Višu pedagošku – smer likovno i da mi to bude neka priprema da završim akademiju. Jurio sam po opštinama u našem kraju kako bi dobio stipendiju i dobio sam stipendiju od opštine Kosjerić. Otišao sam u Prištinu, položio prijemni i završio Višu pedagošku-likovno 1972. godine. Radio sam jednu godinu u Kosjeriću, u osnovnoj školi i Školi učenika u privredi. Posle vojske, koju sam služio u Kragujevcu i Paraćinu, nisam išao kući i porodici, već sam otišao na posao i dao otkaz. Namera mi je bila da se pripremim da idem na akademiju. Upisao sam Istoriju umetnosti i bio sam jedan semestar. Posle sam prešao na Likovnu akademiju u Prištinu, jer je Beogradska akademija u Prištini otvorila svoj odsek. Položio sam prijemni i završio akademiju 1977. godine. Imao sam realne šanse da ostanem na toj akademiji, ali zbog situacije na Kosovu i mojih nekih stavova prema Šiptarima i toj podeljenosti, ipak sam se vratio u Kosjerić. Želja mi je bila da se zaposlim u Valjevu, jer prvi grad koji sam video, bio je Valjevo i bio sam opsednut njim. Međutim, dobio sam samo pola radnog vremena u Lajkovcu, a meni to nije odgovaralo, pa sam se vratio u Kosjerić, gde sam radio 1977. i 1978. godine, i u gradu i u selima.

UN: Da li ste još kao dete imali sklonost ka slikanju, ka umetnošću?
– Naklonost ka umetnosti nije došla iz mene. Video sam neke moje rođake koji su crtali bolje od mene. Oni su bili talentovaniji od mene i oni su me povukli. U kući je bila neka stara tablica, i oni dođu nacrtaju čašu, neku životinju… To je za mene bilo čudo – kako oni rukom to nacrtaju. I ja se onda privučem njima, počeo da crtam, kasnije da slikam, jer za mene je najfascinantnije bilo kada sam prvi put video akvarel boje i temperu. Prvo me je tu fascinirao miris, onda optičko dejstvo boje. Boje su za mene bile magija kojoj nisam mogao da odolim. U srednjoj školi sam imao dobrog profesora i radilo se ozbiljno. Presabrao sam se. Da sam znao dobro matematiku, studirao bih psihologiju, jer je moja opsesija bila psihologija. Međutim, nisam znao matematiku, a na psihologiji se radila četiri meseca samo statistika. Nisam se zavaravao. Gledao sam šta u tom vremenu mogu da radim i da najbrže dođem do svog hleba i budem svoj gospodar.

UN: Radili ste kao profesor u požeškoj Gimnaziji? Kako ste doživeli taj rad?
– Budimir Đokić, koji je bio direktor Gimnazije u Požegi, video je moju izložbu, koju sam posvetio Cementari u Kosjeriću. Voleo sam da slikam i da izlažem, bez obzira koja to sredina bila, velika ili mala. Imao sam želju da budem viđen. To je bila prva moja izložba posle akademije, 1972. godine, mada sam imao nekih izložbi dok sam bio nastavnik pre akademije (1968. godine). I Budimir je video izložbu i preveo me u Gimnaziju u Požegu. Tu sam radio sa posebnim zadovoljstvom. Bio je to dobar kolektiv, mladi ljudi, interesantni đaci. Kada sam počeo raditi u toj Gimnaziji, pitao sam direktora da mi dozvoli da napravim izložbu u holu škole, jer đaci nisu imali dodira sa slikom, sa umetnikom. Napravio sam izložbu i svi u Gimnaziji su izašli da je vide. Za 180 stepeni se promenio stav učenika prema meni i, na neki način, odnos kolega. To su bile slike mrtve prirode, pejsaži, životinje, ljudi, portreti, i na njih je to delovalo tako da mene prihvate kao slikara i da se na neki način uozbilje prema tom predmetu.

UN: Kako ste došli u tadašnju Pedagošku školu?
– Nekako se sve odvijalo mimo moje volje. Profesor matematike i fizike, i direktor tadašnje Pedagoške akademije Predrag Štulić putovao je sa jednim mojim kolegom iz požeške Gimnazije, i rekao mu da je profesor Branko Kovačević (koji je bio i moj profesor) otišao u penziju i da mu treba novi profesor likovnog. Taj moj kolega mu je rekao da imaju jednog koji je došao iz Kosjerića, da vrlo interesantno radi, da ga vole đaci. Štulić je kao stari lisac prvo sve proverio u Kosjeriću i Požegi, i jednog dana pozvao sekretaricu u požeškoj Gimnaziji. Ona mi kaže da me zove profesor Štulić. Začudio sam se što me on zove, kada je matematičar. Upitao me je kada mogu da dođem kod njega, dogovorimo se i dođem u bivšu školu. Kada sam ušao kod njega, pozdravio me i kaže mi da sve o meni zna, pa me pitao koja dva dana u sedmici mogu da dođem kod njih da radim. Odgovorio sam mu da mogu utorkom i petkom. Rekao mi da ću raditi tako šest meseci i ako se dobro pokažem, dobiću posao za stalno. Već 1. janaura 1980. godine dobio sam rešenje za stalni posao na Pedagoškoj akademiji u Užicu.

UN: Učestvovali ste u stvaranju Učiteljskog fakulteta? Kako je tekao taj proces?
– Da, Pedagoška akademija je prerasla u Učiteljski fakultet. Kao mlad profesor našao sam se u onoj grupi koji su hteli da završe magistraturu i doktorate da bi mogli da preuzmu funkciju fakulteta. Tada se kolektiv Pedagoške akademije rascepio na dva krila. Ja sam pripadao tom krilu mladih ljudi koji su hteli da se bore i da se formira fakultet. Na čelu je bio profesor Laketa koji je podneo ogromne napore i muke, a i blamažu, ali uspeo je da sa tim našim timom napravi fakultet. U Srbiji je bilo pet gradova koji su bili kandidati za fakultet, a samo jedan je mogao da dobije. I mi u Užicu smo dobili taj fakultet. Izabran sam na fakultetu za profesora. To je bila druga priroda posla, kompleksnija i šira, ali ja sam moj posao voleo.

UN: Vi ste jedan od osnivača Umetničke škole. Da li je to bio težak posao?
– Za mene je najveći uspeh bilo stvaranje Umetničke škole. U pravljenju fakulteta učestvovao je veliki tim i tu su uticali razni faktori. Ja sam tu imao jasan zadatak koju grupu ljudi da lobiram u Skupštini, Ministarstvu, išao sam u Beograd, Kragujevac, u Vrnjačku banju da se sretnem sa Zoranom Đinđićem i Dragoljubom Mićunovićem, sa pokojnim Veljom Simonovićem. A kada je proces konstituisanja Umetničke škole u pitanju, čitav niz neverovatnih situacija dovele su do priželjkivanog finala. Ključna stvar je bila imati svoje ljude u Skupštini, jer praktično predlog nije ni postojao. A kad sam predlog nije važan, onda je važan onaj ko to predlaže. Kada je jak predlagač, onda ga glasačka mašina prihvati i onda to ide. Desilo se tako da je tada zamenik ministra kulture Jovan Despotović bio za 1. maj na Zlatiboru. Meni jedan prijatelj kaže da je Jovan na Zlatiboru i da čeka da mu se javim. Pomislio sam: šta ja njemu da se javim, provincijski nastavnik, anoniman, a on je bio bivši direktor Muzeja savremene umetnosti na Ušću, ali, da ne propustim priliku zovnem ga. Pošto je meni bila slava Đurđevdan, pozvao sam ga da dođe kod mene, pa da razgovaramo. I dođe on kod mene. Pogledam, više vredi njegov džip, nego moja kuća. Lepo smo razgovarali o svemu. Njegova žena je predavala na Muzičkoj akademiji dva predmeta mojoj ćerki. I sve se to pretvori u neku intimnu atmosferu, ručasmo i dogovorismo, a onda stavi moju decu u džip i odveze ih u Beograd. Njegov zadatak je bio samo jedan, a to je da predloži da se u Užicu otvori Umetnička škola. I tako je bilo. Posle je već bilo lakše. Zdravko Milinković, republički savetnik za likovno, bio je moj prijatelj i kolega. Meni je bio cilj da se Umetnička škola samo otvori, pa posle manjak uslova i kapaciteta će se rešiti. Tu je Zdravko Milinković bio krajnje tolerantan i dobronameran. Posle je na to mesto došao Veljko Karavelić, moj kum, i sve je postalo još lakše. Puno mi je srce kada pogledam dokle dolaze đaci Umetničke škole, do Londona, Pariza, Italije, imaju dobre poslove u Beogradu i rade u svojoj struci. Jedan moj komšija radi reklamne panoe u Parizu.

UN: Šta je na Vas tokom dugogodišnjeg rada ostavilo najjači utisak?
– Za mene je najveći kompliment bio, možda i smešno zvuči, kada se slavilo 200 godina Beogradskog univerziteta 2008. godine. Dobio sam na moje ime zvanično poziv na proslavu. Otišao sam znatno ranije da bih video i da taj mene vidi, ko me je predložio. Došao sam na jednu od najvećih i najintimnijih svečanosti. Tu su bili stari dekani, doktori, ljudi u kolicima, oni koji jedva hodaju. Sa kojom pažnjom su se oni grlili i pozdravljali, bacilo me je na kolena. To je u stvari ljubav prema poslu, prema domovini, tako uspeva jedan narod. To je za mene bilo opijajuće.

UN: Bili ste u Demokratskoj stranci od osnivanja. Kakvo je to vreme bilo i zašto ste je napustili?
– Život je veliki vašar. Dođete i vidite, dva do tri trubača sviraju kola, tu još nekoliko šatri. Dođeš i interesantno ti, uhvatiš se u kolo i dva odigraš, a onda se vratiš kući. To je bio moj događaj u politici. Konkretno, mene su najviše zvali da uđem u stranku Jovićevi i Šešeljevi. Jedan moj kum je bio sekretar Radikalne stranke i on je bio zadužen za sve mesne odbore od Kragujevca do Banjaluke. Zvao me je nekoliko puta da se učlanim. Međutim, postoje neki ljudi kojima sam mogao to da odbijem, ali postoje i ljudi kojima nisam mogao da odbijem. Nisam mogao da odbijem poziv u ulazak u politiku i tu kampanju od Dobrice Ćosića, Sretena Marića, Ljube Simovića i još nekim ljudima iz Beograda. Njima nisam smeo da kažem da sam ja za to nejačak, da ja to ne umem. Već su me izglasali i upao sam u to kolo da budem kolovođa, pa ili-ili. Sa tim timom odradili smo koliko smo mogli i dobili smo druge izbore u Užicu. I ne samo u Užicu. Išli smo u Požegu, Arilje, Bajinu Baštu, Priboj, Prijepolje, Kosjerić i tu smo imali predsednike ili potpredsednike iz Demokratske stranke u opštinama. Ljudi su imali poverenja u nas. Tu većinu ljudi sam poznavao intimno ili sa studija, ili sa vašara, ili sa posla, ili života uopšte. E, posle sam bio najveće razočaranje Demokratske stranke. Došli su iz Beograda kod mene kući da me zovu da budem kandidat u Skupštini, a ja sam to lagano odbio. To više nije bio moj teren. To što sam trebao da odradim, ja sam odradio, ali nisam imao više ambicije. Ostao sam u okviru mojih slikarskih platana. Bio sam strog prema sebi – ovo ću odraditi i ništa dalje. Zvali su me više puta i dolazili kući, ali ja sam bio principijelan. U suštini se ne kajem, jer politika je takva. Grčki moral kaže: pojeo malo govno ili veliko, svejedno je. Kad uđeš u politiku moraš svaki dan po jedno.

UN: Gde je umetnost danas u Užicu?
– Užice je rasadnik talenata. To je pokazala Umetnička škola, udruženje, to je pokazala Zlakusa. E sad, umetnost je bila kopiljan, što kažu Crnogoroci, između onih što vole umetnost i onih što se kite umetnošću. Danas ta ekipa mladih ljudi, koja postoji u Užicu, može da izlaže u svakoj galeriji na svetu. Oni su jednostavno svedoci svoga doba, a svako doba ima svoju umetnost. Ta generacija, koja sad nastupa na tim našim užičkim salonima, stvara umetnost koja je zrela umetnost, nema sumnje u to. Međutim, umetnost nije danas u kampanji. Druga stvar je bila kada je umetnost trebala lokalnom sekretaru ili odborniku, a danas ne treba nikome, jer je kritika svega. Sama umetnost po svojoj prirodi se izgubila. Nema jasne orijentacije, ideje šta je umetnost? Mi sada vidimo kakve su igre vođene sa hipi pokretom. CIA je vodila hipi pokret od 1964. godine. I apstraktni ekspresionizam je takođe CIA vodila i ona ga je ubacila u umetničke pokrete da suzbije socrealizam, da suzbije figurativno slikarstvo, da ima kontrolu u tome. Mi nismo svesni ko diriguje scenom. Sada se dešava ovako – svet želi da mondijalizam bude jedna univerzalna svetska umetnost, ona ima svoj tok, ima svoje finansijere i sve svoje, ali život je nešto drugo. Umetnost sada ostaje na pojedincima koji su skrajnuti i koji imaju svoju molitvu i svoje intimno pismo, i koji ne pripadaju toj velikoj zavereničkoj grupi, toj velikoj grupi koja se odrekla svog ličnog identiteta, koja je žrtvovala identitet za masu. Na drugoj strani, Dragan Jovićević Macola u Požegi stvara svetsku umetnost i on je u tom prostoru jedan od umetnika koji se kao crna ovca odvojio od stada, da spasi stado. Jer, kako priroda daje znak? Kada kamile zalutaju u pustinji, one idu u krug, a jedna se odvoji i ide pravo. Ona spašava vrstu, a ove idu u krug dok ne pocrkaju. Zašto se kaže crna ovca? Ona i još dve do tri se odvoje od stada, a druge su ostale u gomili, i leti kada udari grom, sve u gomili stradaju, jedino prekostanu crne ovce da spasu vrstu. Tako se isto dešava u umetnosti. Postoje ti mali kaluđeri, mali isposnici, negde na strani i oni nisu u tokovima, ali na njima ostaje umetnost.

UN: Kako ocenjujete Vašu umetnost?
– To je prvo bio jedan veliki eksperiment sam sa sobom. Ceo život sam se pitao da to što vidim da li umem da prikažem i cela moja intimna umetnost je bila u tome da li ja to što osećam umem da izrazim, da li umem da prikažem vodu, da li umem da prikažem nebo ili karakter čoveka. I nisam od toga toliko očekivao. Ja sam samo radio i nisam pravio kompromise. Šta mi dođe da slikam, to slikam, bez obzira na posledice. Imam iskustva da mi izložba bude zabranjena, da bude zatvorena, da mi neke slike zabrane, da budem proteran iz kolonije… Sve je to normalno. Ništa to mene nije sprečavalo da dalje slikam. Ja sam i dalje slikao. To je kao na pecanju, nekada ide riba, nekada ne. Tako sam ja na neki način lovio sebe. Pravio sam jedno slikarstvo za prodaju – mrtvu prirodu, pejsaže, životinje, a na drugoj strani sam pravio jedno svoje intimno slikarstvo kao neku moju ispovest. Šta se desilo? Sve je na kraju uspelo. Ovo što sam pravio za tržište je pomoglo i održalo ovo drugo moje slikarstvo. Posle se desilo da je ovo drugo slikarstvo počelo da funkcioniše i kod kritike i kod publike, kod kolekcionara. Kod mene su dolazili ljudi iz Zagreba, iz Beograda, Novog sada da kupuju slike. Nisam očekivao da se to desi meni, ali desilo se. Kada je sve to krenulo, nisam mogao da dozvolim sebi da držim slike u podrumu. Organizovao sam se i napravio sebi galeriju. To je za mene profesionalni uspeh, jer sam se razdužio. Čovek se celog života zadužuje i razdužuje. Zadužuješ se kod učitelja, profesora, porodice, prijatelja. Posle toga počneš da se razdužuješ i vraćaš dug svima onima koji su ti pomogli i, na kraju, vraćaš dug samom Gospodu. I, sada, kada pogledam, nema na šta da se žalim. Sve mi je bilo bolje nego što sam očekivao. Prvo imam normalnu uspešnu decu, sačuvao sam brak, održao porodicu, napravio sebi kuću, atelje, galeriju, imam solidan krug poznanika i prijatelja, imam svoju publiku, svoju kritiku. Nisam ni pomišljao da će to tako biti, ali ja sam svoj posao voleo i radio pošteno. Moja majka je govorila: ako ne nekom ne možeš da pomogneš, nemoj mu ni odmagati. To je bio moj stav.

UN: Mnogim mlađim od Vas užičkim umetnicima otvarali ste izložbe. Kakvi su Vaš utisci?
– Nikome nikada nisam odbio da otvorim izložbu, bez obzira na kvalitet. Nikada nikom nisam odbio da mu napišem tekst. Tekstovi su pisani istog momenta kada me pozovu i vidim slike, tada diktiram, a taj umetnik piše. I to smatram najčistijim poslom. Nikada nisam pomišljao da će ti tekstovi nešto da znače.

UN: Kako vidite vreme u kome živimo?
– Mi živimo u vremenu anarhije, kiča i pornografije. Mi živimo u znaku tri A – anarhija, apsurd i apstrakcija. Kada pogledate sada stanje u svetu, postmoderna, svi su u pravu, odnosno nema pravila, nema zakona, nema jasnog stava, a to je u stvari anarhija. Anarhija prelazi u apsurd. Apsurd je kada se na neakreditovanim fakultetima brane doktorati. Kako je to moguće? I na kraju imamo apstrakciju – kada se sve poništi, sve prekreči i sve bude crno. I u toj apstrakciji se poništavaju sve vrednosti i svi zakoni. Ceo svet i Srbija su sada u dobu apstrakcije – sve se poništava, sve može i sve ne može u isto vreme. Možeš da ništa ne znaš, pa da uspeš, a možeš sa pravim doktoratom da ne uspeš. U toj postmoderna svi su u pravu, sve može i sve ne može. Samo je pitanje ko kaže da može, pitanje sile i nekih drugih okolnosti. Međutim, sve će se to raščistiti, priroda sama sebe raščišćava.

UN: Rekli ste da su neke slike i izložbe zabranjene, da su Vam zabranili da budete u koloniji. Zbog čega?
– Ko sada može da veruje da kao đak Učiteljske škole nisam mogao da uđem u farmerkama? E sada, ko može da veruje kada sam ja 1985. godine napravio izložbu u Kosjeriću posvećenu Svetom Savu i to na Savindan, da je ta izložba napadnuta kao nacionalističko istupanje i da sam ostao na poslu zahvaljujući dobrim kolegama, ali sam zato izbačen iz svih žirija u kojima sam bio. I to se godinama kod komunista vodilo u Komitetu, kao onaj „njegov slučaj“, a kada u Komitetu kažu da „imaš slučaj“, tu je kraj. A što se tiče te izložbe, prvo je išla dobra najava, dobra kritika, a posle toga su me rastrgle novine i televizija. Postavljalo se pitanje kako takav čovek može da radi na Pedagoškoj akademiji?!
– Posle toga je bila jedna izložba u Kruševcu. Moj prijatelj i kolega Mlađen Đokić bio je direktor galerije i pošteno mi je rekao da mora da skine pola slika. Rekao mi je da ima ženu i tri ćerke, da mu žena ne radi i iako ostane bez posla zbog moje izložbe, neće imati sa čim da izdržava porodicu. Slike su bile posvećene Hilandaru, na nekima su bile asocijacije na Doroteja, slike su bile bliske Vizantiji, ranom hrišćanstvu, sa krstovima, ribama, pticama… Ali, onaj tamo iz Komiteta to tako nije gledao, već je to smatrao srpskim nacionalizmom, revanšizmom. I zbog tog mog prijatelja skinuli smo pola slika. To je bilo osamdesetih godina.
– U koloniji u Deliblatskoj peščari rekli su mi da sam nepoželjan, jer sam naslikao golog trubača. Glavni sponzor me je pitao kako me nije sramota da pravim ovakve slike. Pitao sam ga zašto me je zvao u koloniju kada zna da pravim ovakve slike i pitao sam ga kako njega nije sramota da daje radniku platu 50 evra? Tu sam završio.

UN: Ko najviše kupuje Vaše slike?
– Mojih slika ima u Australiji, Americi, Evropi. Baš prošle godine četiri moje slike su završile u privatnim kolekcijama. I taj novac mi je dobro došao da završim moju galeriju. Inače, slike najviše kupuju za poklone. I dalje je najreprezentativniji poklon slika. Mi smo stara civilizacija, kod nas postoji kult slike i on je došao od freske i ikone, od tog nivoa svesti. To nije slučaj na primer sa Australijom, Kanadom, sa mlađim civilizacijama, ali kod nas, ako nekom želiš da napraviš prezent, to je na prvom mestu slika. I na kraju, slika u najvećem broju porodica ulazi u nasleđe.

UN: Da li možete da kažete koliko ste za ovih 50 godina rada, naslikali slika?
– Sigurno više od 2.000 slika sam naslikao. Uglavnom sam slikao jednu sliku sedmično, a nekada po tri, četiri. Radio sam crteže i portrete. Sada kod mene imam kolekciju od 300 portreta. Nikada nisam mislio da ću biti u poziciji da nacrtam Pavića, Ćosića, Bećkovića, Simovića, Mihiza. Išao sam svukuda i često kada sam bio u publici crtao sam portrete, tako da se formirala lepa kolekcija. Ove zime ću da portrete koje nisam opremio, opremim.

UN: Imate li nešto za čim žalite, da ste nešto hteli da radite, a niste uradili?
– Najžalije mi je što sam malo radio grafiku, a najviše sam to voleo. To je komplikovan proces, a imao sam nekih zdravstvenih problema i nisam mogao da se rvem sa grafičkom bojom i tom tehnologijom.

UN: Ima li nešto što Vas sada čin srećnim kada je u pitanju umetnost?
– Sada sam najsrećniji kada islikavam neke skice iz studentskih dana. One su kao ideje preživele i pred kraj života uspeo sam da ih realizujem.

UN: Pravite monografiju o sebi. Dokle se stiglo i šta je cilj?
– Monografija je u štampi. Tu su tekstovi koje sam ja napisao o drugima i koje su drugi napisali o meni, kao i jedan broj reprodukcija slika, grafika, crteža. Ima oko 200 strana. Nisam sakupio sve tekstove, a ima nekih testova za izložbe koje nisu bile, jer umetnici nisu mogli da sakupe pare. Volim da izađe ta monografija zbog prijatelja i ona će mi biti umesto grobnice. Ljudi bacaju ogromne pare u grobnice, a ja sam se odlučio da napravim monografiju. Ta monografija u ovom trenutku ne znači ništa, ali ako se neki primerak sačuva za pedeset ili sto godina, onda će se iz nje jasno videti koji je juriš bio, koliko je bilo pravih boraca za umetnost, za sliku u ovom vremenu i u ovom prostoru. Tom monografijom se razdužujem kod dobrog dela prijatelja i kolega koji su mi godinama govorili da bi te tekstove trebalo da sakupim, a možda su najvredniji moji govori na otvaranju izložbi.

UN: Koje Vaše slike smatrate da su specifične, koje najviše izazivaju reakciju?
– Najšokantnije i najprovokativnije slike u poslednjih 50 godina u slikarstvu kod nas su moji „goli trubači“. Imam više tih slika, neke su završile u Zagrebu, a neke ne želim da prodam, naročito „Golog trubača“ ili sliku na kojoj su goli trubači okrenuti na jednu stranu, a publika na drugu. Draga mi je slika i „Crna duga“. Jedna gospođa je došla u moju galeriju i pitala me šta meni znači „crna duga“, a onda mi je rekla da je čitala neke holandske proroke koji su rekli da iznad Balkana ima crna duga.

UN: Šta predstavljaju ti goli trubači?
– Pa, može se reći da su ti moji trubači kao političari. Trube lepo, a ovamo goli ko pištolji… Nisam hteo da prodam te slike, jer kakva bi galerija bila bez golih trubača. Moj najveći cilj je da izazovem smeh kod posmatrača, publike.

UN: I ovnovi su čest motiv na slikama?
– Ovan je kod mene vođa stada i simbol žrtve. Ovan je simbol snage, simbol spokojstva, s jedne, ali ii ritualnog klanja, s druge strane. Ceo svet čine različito obojena stada, različito obojena zvonca, različiti mamci, mekinje, koncentrati, ali je sve to, uglavnom, jedno veliko stado. Samo je pitanje na šta ko reaguje, šta koga mami, koje zvone nosi i kojom je farbom ofarban. Ja svet posmatram kao jedno veliko stado.

UN: Sada će izaći hiljaditi broj Užičke nedelje. Kako je Vi doživljavate?
– Pravi je uspeh da u ovo vreme izađe hiljaditi broj. Užička nedelja je pokretala i pokreće neka pitanja i neke teme, koje nije pokretao niko. I jedan takav list sa obazrivošću i kritikom je nužan, ako mislimo da Užice ide napred.

UN: Kako vidite Užice danas, da li ono ide napred ili stagnira?
– Svaki grad koji ima preko 50.000 stanovnika, a nema integrisan univerzitet, nema šanse da preživi. Pa, 1985. godine Užice je bio fakultetski grad, imao je Pravni, Ekonomski i Mašinski fakultet, Višu pedagošku akademiju i Višu tehničku školu. Mnogo od toga je rastureno. Bez integrisanog univerziteta nema budućnosti, nema mladosti. Užice je grad u odumiranju.

Zvezdana Gligorijević (Užička nedelja 1000)


Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.