početak GRADSKAINFO Zbog radija 3 meseca zatvora

Zbog radija 3 meseca zatvora

od nedelja
3,3K pregleda

NEGOVAN RAJIĆ UŽIČANIN KOJI JE STVARAO U KANADI
Iako rođen u Beogradu 1923. godine, Negovan je bio pravi Užičanin, pisao o Užicu kao „svome kraju“, jer je u Užicu, i na dedovoj i očevoj Rajićevini, ispod Zabučja, provodio sve školske raspuste, a učestvovao i u partizanskom pokretu otpora 1944. godine.
Neobičan po mnogo čemu, jakog intelekta, individualista i idealista, nije se, krajem rata, a i posle njega, Negovan mogao da prilagođava novim normama ponašanja i života, pa se i sam pitao „da li je za to bio kriv moj nestalan i ćudljiv karakter ili karakter sveta što je postao odjednom lud i takav da se u njemu nije moglo živeti“. I u samoj partizanskoj jedninici u Jagodini, krajem rata, pa na Elektrotehničom fakultetu u Beogradu, koji je upisao, Negovana su pratili stalni problemi: da ga teraju da se učlani u partiju, da ga kritikuju preko zidnih novina, da mu prete isključenjem sa Fakulteta, da mu drugovi prepričavaju razna saslušanja i, po njemu, katastrofalna pitanja: „Jesi li kažnjavan, i ako nisi, zašto? Slušao je istine o streljanju nedužnih ljudi, posle rata, bez suđenja, bez prava na odbranu, pa i „utešne“ reči sudije Milonje Stijovića Žaru Nikoliću: “U suštini, ti si dobar mladić. Zato si zaradio samo tri godine. Mlad si..videćeš, brzo će to proći“. Slučajan susret sa Đilasom podsetio je Negovana da je „Broj Dva objavio članak..protiv jednog suda u Sarajevu, što je osudio, samo, na tri godine zatvora jednog nepoštenog blagajnika..Prestravljene i izbezumljene sudije, požuriše da ponovo sude jadnom naivčini, suprotno starom principu rimskog prava. Tri dana kasnije pade nova presuda kao oštrica na giljotini:smrt. Da mi je tog meseca 1946. godine kakav vrač prorekao da će osam godina kasnije Broj Dva izgubiti veru u Veliku ideju, da će se odreći svih svojih povlastica i da će pristati da provede devet godina svog života u zatvoru, nikada u to ne bih poverovao. Ali, zar nije bio Savle, pre nego što je postao Pavle“? Dobar drug Negovanu je saopštio: „Ti si u prvom paketu za izbacivanje sa fakulteta“. Negovanov drug Milenko napravio je radio prijemnik, zbog koga je, kasnije, Milenkova majka osuđena na tri meseca zatvora.
Negovan je znao da je i njegov otac, za vreme okupacije „tajno putovao u manastir Svetog Jovana, izgubljen u klancima Ovčara i Kablara, da bi uspostavio kontakt sa pokretom otpora i načinio lažne krštenice za svoje, nekadašnje učenike, Sefarde Aleksu i Marka Čelebonovića, kako bi mogli da pobegnu u Dalmaciju, koju su bili okupirali Italijani, i da tako izbegnu nemačke koncentracione logore. Najzad, kao i toliki drugi, proveo je dugih četrnaest meseci u zatvoru Gestaopa, odbijajući da potpiše Poziv na mir, rad i red. Kada ga budem podsetio na te uspomene, moraće da prizna da je moja odluka opravdana“. „Nikada mi Istorija nije toliko izgledala kao pogubni sled pogrešnih karata“. „Laž je bila sastavni deo svakidašnjice“. „Ljudske stonoge žive i množe se u vremenima bezvlašća, kada se vaga vlasti opasno koleba… Kada tas na vagi konačno prevagne na jednu stranu, stonoge izlaze iz tame da se zakunu na vernost novim gospodarima“.
Negovan se „pomirio s time, moj će se život neprestano kretati između sumraka i prvih znakova zore, kad sam imao utisak da se ponovo rađam“. I prelomio je u sebi i doneo odluku da 1946, sa drugom Milenkom, prebegne u Austriju. Prošli su kroz logore za raseljena lica u Austriji, Italiji i Nemačkoj. U Parizu je radio najrazličitije poslove, do pranja prozora, a 1950. godine dobio je stipendiju Komiteta za slobodnu Evropu i završio tehnički fakultet. Od 1956. godine radio je kao istraživač za fiziku u Politehničkoj školi u Strazburu i Parizu, a 1969. godine prešao je u Kanadu, gde je predavao matematiku u gimnaziji u Kvebeku.
Kako se još u gimnaziji interesovao za pisanje (sećao se kako je njegov drug Kosta čitao, pred čitavim razredom, sastave koje je on pisao) i tehničke nauke, počeo je da piše i objavljuje na francuskom jeziku priče, novele, romane, pozorišne komade, da bi saopštavao drugima o svojim razmišljanjima koja bi mogla da im koriste. Napisao je i objavio romane: Ljudi krtice, Sedam ruža za jednu pekarku, Ka drugoj obali-Zbogom, Beograde. Objavio je dve zbirke novela Priča starog gunđala, Nacionalna robijaška služba, Pozorišni komad Bunar, a piše nastavak autobiografskog romana Zbogom Beograde. Sva su mu dela prevedena sa francuskog na engleski i srpski jezik, pojedine priče i na japanski.
Gospodin Negovan živi u Kvebeku i u desetoj je deceniji života, ali i dalje piše, završavajući nastavak autobiografskog romana. Dobio sam na poklon dva Negovanova romana, oduševljavao se njihovim sadržajem, jer sadrže životne priče, veoma poučne i mogu da koriste svima koji se razumom bore sa životnim problemima, kroz kakve je i gospodin Negovan prošao.
S pravom tvrdim da je Negovan Užičanin i da njegovo književno stvaralaštvo značajno obogaćuje književnost užičkog kraja. Negovan, sa velikom ljubavlju, piše o doživljajima iz Užica, otržući od zaborava događaje i ljude iz njegove mladosti. Divna su sećanja o njegovim Rajićima ispod Zabučja, gde se njegov pradeda doselio sa Zlatibora 1868, kupio imanje sa kućom od Turčina koji je napuštao Srbiju, kada su Turci digli u vazduh, pomoću baruta, staru užičku tvrđavu, kako su mu preci trgovali stokom do Budimpešte i Soluna i postali bogati trgovci, gradili nove kuće i poslali sinove da studiraju u Austriji i Rusiji, pa nisu nastavili trgovinu svojih predaka. Negovanov otac bio je oficir, pa profesor u beogradskoj gimnaziji, a završio kao strešina manastira Dečani. Pa i Negovan ponavlja Tokvilovu izjavu da se „Odao Slobodi i nije znao kako da se toga oslobodi“.
„Moj dolazak u Užice ležao je u mojoj potajnoj želji da još jednom vidim Užice, izgubljeno u srbijanskim planinama, u kome sam, tokom detinjstva i mladosti, provodio najveći deo školskih raspusta. Nisu li slike i drugih mesta jedini životni prtljag onoga ko krene na put u izgnanstvo?“ Ovaj kratki susret sa Užicem 1946. godine Negovana podseća i on opisuje svoja sećanja na svoju Rajićevinu, Rajiće, na dobre ljude sa kojima je sarađivao, pominjući svog dedu Petra, deda Mlađa, baku Katu, tetku Jelisavetu, rođaka Dimitrija, mlinara Draga i njegovu vodenicu, Kaspčića most, koji su Nemci srušili pri povlačenju, lepu Mirkovićku (Andrijinu ćerku), doktora Milana Zankovića, sa kojim je mogao da priča o najsloženijim temama, do filozofije, seća se svojih bratića Nikole i Dimitrija, tetke Jelisavete u Rajićevini, krojača Raška, mesta gde je bio protivavionski mitraljez, odakle „sam, kratko, u jesen 1941. godine, hteo da izigravam junaka ispalivši jedan rafal na štuke (nemačke), te zlokobne metalne ptice. Zbilo se to za vreme kratkotrajnog postojanja Užičke Crvene republike“, sokolskog doma, bombardovanja Užica od strane Nemaca 1941, o hidrocentralama na Đetinji, ispod starog grada i u Velikom parku… S pravom Negovan piše o „ludosti jednog naroda koji je hteo da se suprotstavi Trećem rajhu, kad je ovaj bio na vrhuncu moći. Nismo imali nikakve mogućnosti da zadržimo tu najezdu, bili smo narod pastira, a Nemci–narod kovača“ i pominje prvu žrtvu kapetana Jovanovića i Cvetu i Stoju koje su pokušavale da mu pomognu, jer su mu creva visila iz stomaka.
Neki glas mu je, pred polazak u izgnanstvo, govorio:“Ne napuštaš svoju zemlju da bi je izdao, već da bi joj ostao veran“. I Negovan je ostao veran, svojim književnim stvaralaštvom, koje je, više nego, zaslužilo najmanje dve NIN-ove nagrade. Čudno je da Prosveta, izdavač Rajićevog romana Ka drugoj obali nije isti kandidovala za NIN-ovu nagradu, koju dobijaju i prosečna književna ostvarenja.
Negovan je dobitnih mnogih književnih nagrada: Eko kruga Francuske za roman Ljudi krtice, književne nagrade Er Kanade, u Udruženju kandskih pisaca, za najbolju novelu Kvebeka za Pasju priču, nagrade Slobodan Jovanović, Društva srpskih pisaca i umetnika, književne nagrade grada Troar-Rivijer za roman Sedam ruža za jednu pekarku, Nagrade Rastko Petrović za najbolji roman u izboru Nacionalne srpske akademije u Torontu, dobio je i visoku češku književnu nagradu Medalja Franc Kafka, za celokupno umetničko stvaralaštvo.


Nedavno sam dobio na poklon i drugi Negovanov roman, pa ga, svesrdno, predlažem čitaocima, jer iz njega mogu da saznaju i nauče mnoge vredne i nepoznate činjenice. Ova knjiga je, sasvim, zadovoljila moj čitalački ukus, jer ja, uglavnom, čitam knjige iz kojih mogu nešta novo da naučim ili da potvrdim već ranije saznato. U ovom smislu vredni čitaoci će, u Negovanovoj knjizi, imati priliku da pročitaju npr: Kako je i zašto ubijen 1944. godine dr Branko Popović, Užičaanin, slikar, profesor i dekan Tehničkog fakulteta u Beogradu. „Politika je, 5. novembra 1944, objavila, na prvoj strani, spisak od 105 imena ljudi osuđenih na smrt zbog saradnje sa neprijateljem“. Inače, Branko je bio učesnik Balkanskih i prvog svetskog rata, pa i ranjen kod Kumanova. Posle Prvog svetskog rata Branko je diplomirao na Likovnoj akademiji u Minhenu, gde je studirao arhitekturu i posećivao slikarski atelje, pa dobio katedru za Istoriju umetnosti na Beogradskom univerzitetu.
Ne zna se ko je Branka optužio, ali se zna „da se slikar Andejević Kun smestio u njegovom stanu i u njegovom nameštaju u Knez Mihailovoj ulici, oteravši na mansardu profesorovu ženu i njegova tri sina. Kun, ratni drug Velikog Bravara, sada vedri i oblači u umetničkim krugovima“. I drugi rukovodioci, ratni komandanti, pa i ulizice, bez ratnih zasluga, jurišali su na tuđe vile na Dedinju i druga zdanja, odričući se svojih „ideja“ o društvenoj pravdi, istini, pravu na pošteno sticanje imetka, ..
I u haosu rata, masovno su se gubile glave: „Gestapo je 1942. Uhapsio Tihomira Jakšića, starijeg brata mog druga iz detinjstva, koji se posvetio muzičkoj karijeri i radio amaterstvu. Napravio je radio prijemnik da sluša muziku. Nestao je, a neutešni roditelji, posle mnogih traganja, pronašli su Tihomirov trag u arhivama koncentracionog logora na Banjici. Nepoznata ruka napisala je pored njegovog imena, „prijavio se kao dobrovoljac u Es-Es trupe“..besramnu primedbu neko je dopisao! „Moj drug iz detinjstva Mihailo Celežin izgubio je život na Sremskom frontu one strašne zime 1944-1945. kada je Veliki Bravar bacio hiljade mladih Beograđana (broj žrtava se kreće od 13 do 30 hiljada), loše naoružanih, i koji su jedva znali da se služe oružjem, protiv mitraljeza Vermahta, prekaljenog u tolikim ratnim pohodima..Peko, verni drug Velikog Bravara, izjavi pred grupom mladih Beograđana, koji su zauzeli busiju u protivvazdušnoj artiljeriji: „Znate li da sam u stanju da vas sve postreljam kao pse i da odem da doručkujem, kao da se ništa nije dogodilo“! Ovu Negovanovu zabelešku potvrdila je i izjava Voja Abramovića, jednog od komandanata na Sremskom frontu, koji je svedočio:„Jednoga dana iz štaba mi je stigla telefonska poruka najvišeg generala (Dapčević Peko): „Šaljem vi sutra novi kontigent vojnika, a kad to potrošiš, stiže novi. Nema problema“.
Uzvratio sam gospodinu Negovanu, na poklon, mojom knjigom O korenima našeg sunovrata i novom svetskom poretku, iz koje može da pročita da smo iz društveno-političkog sistema, od koga je on pobegao, uz sve njegove nedostatke i mane, sada u daleko gorem sistemu Novog svetskog poretka, koji preti da uništi celo čovečanstvo, najviše zbog ljudske sebičnosti koja je neograničena i sve uništava.

Tihomir Đurđić

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.