početak KULTURAMUZIKA Muzika me pokreće

Muzika me pokreće

od nedelja
879 pregleda

ALEKSANDRA MILOSAVLJEVIĆ – OPERSKA PEVAČICA
Aleksandru Milosavljević nemamo često priliku da čujemo kao opersku pevačicu, ali zato su mnogi uživali u njenom glasu i izvođenju pesama na mnogim veseljima. Njena energija koja se oseti tokom izvođenja bilo koje numere, ponese sve oko nje.

Aleksandra nije rođena u Užicu, mada su njeni koreni iz ovog kraja. Njen otac je upoznao majku u Zenici, dok je studirao metalurgiju u tom gradu. U vreme studija bio je stipendista nikšićke železare, pa je sa suprugom po završetku otišao u Nikšić da odradi tu stipendiju. Tu se rodila Aleksandra. Ubrzo se porodica vratila u Zenicu, gde je završila osnovnu školu, a u Beogradu srednju Muzičku školu „Josip Slavenski“, jer ta škola je u to vreme bila jedina škola za talente u bivšoj Jugoslaviji. Po završetku muzičke škole, solo pevanje i odsek klavir, otišla je u Muzičku akademiju u Ljubljani. Odlučila se za pevanje, jer, kako kaže, teško je postići da se studira dva odseka.

Aleksandra je još kao mala pokazala da ima talenat.
– Moji roditelji su se u Nikšiću družili, u vreme mamine trudnoće, sa jednim orkestrom, koji je svirao na terasi hotela „Onogošt“. Moja majka je volela tu pevačicu Aleksandru, pa su se moji roditelji dogovorili da bebi, ako bude devojčica, daju ime Aleksandra. I tako sam dobila ime. Imala sam nepune četiri godine kada me je čula kako pevam komšinica sa terase, koja je bila profesor u Muzičkoj školi. Pevala sam u dvorištu, a ona je pitala svoju ćerku čije ono dete tako lepo peva. Došla je do moje majke i rekla da mora da me upiše u Muzičku školu, jer sam natprosečni talenat. Sa šest godina su me upisali u nižu muzičku školu za klavir, dok nisam stasala za pevanje. Pevači nešto malo kasnije kreću sa učenjem, dok ne prođe faza mutacije. Od četvrtog razreda osnovne škole angažovali su me da pevam na festivalima škola i o tome postoje članci u novinama, a jedan naslov je bio „Rodila se mala Marija Kalas“ – kaže Aleksandra.
Kada je završila Muzičku akademiju u Ljubljani, odsek solo pevanje, dobila je zvanje operski pevač, profesor solo pevanja. Radila je u Ljubljani u srednjoj muzičkoj školi i bila je angažovana u operi. I dok je pohađala akademiju, na drugoj godini dobila je angažman u operskom ansamblu akademije. Da bi postala član tog ansambla morala je da polaže audiciju. Imala je koncerte koje je organizovala sama akademija, a neke i sami studenti.

– U principu tako i ide, da se sami borimo za sebe. To neko koncertno i opersko pevanje bilo je zastupljeno sve do dolaska u Užice – kaže Aleksandra i dodala da je u Užice došla kod rodbine.
– U Užicu je živeo moj brat Dario sa svojom porodicom, majka i otac. Majka je iznenada preminula u 52 godini života. Nekako sam ostala željna porodice i kuće, jer sam sa 14 godina otišla od kuće. Kada je došlo je raspada Jugoslavije, svi smo teško podneli, jer u toj nekadašnjoj Jugoslaviji svima nam je bilo isto, svi se voleli i sve je bilo krasno, a onda odjednom počne sve to da se ruši. Mi umetnici smo to malo drugačije podneli. I kada sam došla u Užice, na prvi rođendan moje bratanice, početkom jula meseca pre 12 godina, odlučila sam da ostanem. Pre toga sam, jedno tri godine, imala ponudu od tadašnje direktorke užičke muzičke škole, profesorke Danijele Sudzilovske, da se zaposlim u školu kao profesor solo pevanja. Tada nije bilo tog odseka, imala je samo niža muzička škola. Međutim, meni to tada nije bilo zanimljivo, ali je ostala otvorena ponuda kad god da dođem. I kada sam došla na rođendan, saopštila sam mojima da ostajem ovde, da se ne vraćam u Sloveniju. Moj brat i otac su mi govorili da to nije dobra odluka, ali sam tako odlučila. Sutradan sam pozvala direktorku i dobila sam posao od 1. septembra, kao profesor solo pevanja. Otvorili smo odsek solo pevanja i bilo je zaista lepo. U školi je bilo zaposleno 11 predavača, šefica računovodstva i tetkica. A sada, posle 12 godina, jer se pre 10 godina otvorila srednja muzička škola, ima nas oko 80 zaposlenih. Period mog dolaska ovde i rada u školi bio je divan i rado se toga sećam. U toj prvoj godini, s obzirom da je svež odsek, nisam imala mnogo đaka. Nekako ljudi nisu bili navikli da pevaju nešto tako, tu klasičnu muziku koju propisuje Ministarstvo, jer se ovde neguje neka druga vrste muzike. U toj prvoj godini imala sam sjajnu generaciju. Jedan od đaka je bio moj brat, koji je završio violinu i upisao nižu za solo pevanje. U međuvremenu se otvorila srednja muzička škola, pa je završio i to. Tako je zavoleo pevanje. U toj prvoj godini sa tim sjajnim đacima uspela sam da nekako približim Užičanima tu vrstu pevanja, da počnu deca da dolaze na prijemne ispite. Imali smo završni koncert u sali opštine i bilo je izuzetno lepo. Imali smo dva takmičenja solo pevača na kojima smo uzeli fine prve nagrade – seća se naša sagovornica.

Za razliku od ranije, sada ima mnogo više dece, zahvaljaujući otvaranju srednje muzičke škole.
– Kada sam došla ovde škola nije bila dobro reklamirana. Tvrdim da je talenat samo 20 posto, a sve ostalo je rad, ali veliki rad. Mislim da se roditelji nisu opredeljivala za muzičku školu, ne zato što ovaj kraj nema talentovanu decu, nego jednostavno što ljudi nisu znali šta sa tim posle, jer je Beograd daleko. Verovatno je to bilo imaginarno, jer krajem osnovne škole, i ranije, a i sada pogotovu, deca i roditelji gledaju da opredele šta će detetu da bude budući poziv. Nekada su u Muzičku školu upisavali decu jedino ako im je dete baš talentovano. Ovde su završavali Nižu muzičku školu i odmah su išli u Beograd u srednju. Sada je to sve drugačije. Deca imaju Muzičku gimnaziju i pohađaju opšte obrazovne predmete, kao i stručne predmete. Imaju sve na jednom mestu, a 90 posto onih koji završe srednju muzičku školu, idu u muzičku akademiju. Pre 20 dana smo slavili 40 godina rada škole, imali smo serijal koncerata, naših sadašnjih i bivših đaka, profesori škole su imali koncerte i goste. Naša škola se poslednjih godina na taj način lepo reklamira i sada imamo priliv đaka, mada su to još uvek mala odeljenja, ali sa tendencijom porasta – kaže Aleksandra.
Pored toga što je profesor solo pevanja u muzičkoj školi, Aleksandra sa bratom Dariom drži muzički edukativni centar „ARS nova“. Tu mogu da dođu svi, od najmlađih do najstarijih, koji bi hteli da uče o muzici, o pevanju i sviranju raznih instrumenata.
– U muzičkoj državnoj školi postoji plan i program po kome se radi, a koji je propisalo ministarstvo. Brat i ja smo došli na ideju da otvorimo privatnu muzičku školu za decu i ljude koja ne žele da im to bude profesija, jednostavno žele da nauče da sviraju neki instrument ili da pevaju, koji žele da rade moderniji repertoar. Mnoga deca i ljudi koji su već u godinama, a nisu imali priliku da se u vreme svog odrastanja muzički obrazuju, dolaze kod nas. Imamo đake koji su u lepim godinama, a ima i onih koji žele da unovče pevanje. Imamo dece koja žele da se obrazuju u muzičkom smislu i da možda pevaju moderni repertoar, koji ne mogu da nauče u državnoj muzičkoj školi. „ARS“ škola je davno otvorena. Prvi koji je imao i otvorio školu je naš kolega Vladimir Bogićević, koji je predavao gitaru. Tada se škola zvala „Pro art“. Pozvao je mog brata da sarađuju i Dario je predavao violinu i klavir. Posle je Bogićević odlučio da se bavi nečim drugim i zatvorio školu, pa je moj brat odlučio da otvori svoju. Počeo je da radi i ja sam došla. Škola se sada nalazi iznad cvećare „Dvorište“ u Dečanskoj ulici. Sada je postala moda da ljudi sviraju po kafićima i kafanama. Meni je malo tužno da ljudi misle da na taj način lako mogu doći do posla. Ali, nije to lako. Ima loših, prosečnih, dobrih i izuzetno dobrih izvođača – rekla je Aleksandra.

Naša sagovornica kaže da je prvenstveno izvođač, a izvođaču možete sve da branite, samo ne da peva. Razočarana je što Užičani ne vole mnogo klasičnu muziku, pa samim tim i nema priliku da mnogo nastupa. Zato, kako kaže, svoju dušu zadovoljava na drugi način, da svoje umetničko izražavanje primenjuje pevanjem na raznim veseljima uz drugu vrstu muzike.
– Iz tih duhovnih razloga, ali i finansijskih, brat i ja smo došli na ideju da napravimo orkestar i da počnemo da radimo i komercijalnu muziku. Rekoh finansijski razlog, ali više je to zbog mog umetničko-duhovnog razloga. Inače, ceo života sam pevala klasiku do dolaska u Užice, a sada klasiku pevam sa mojim đacima. Ja stalno nešto istražujem i tražim nešto novo, jer muzika je tako širok pojam. Ovo pevanje po veseljima je za mene enigma, da kao profesor učim da pevam i ulazim u sfere novih vrsta muzike. To radim poslednjih 10 godina. Kada smo osnovali orkestar u početku smo menjali ljude, jer bez obzira koliko te neke naše kolege bili izuzetni muzičari, mi smo tražili nama srodne duše, jer je orkestar druga porodica, sa kojim se provodi dugo vremena. Tako je nastao orkestar „Maestro“. Bratov sin svira gitaru. Inače, sva deca su nam muzičara. Moj starija ćerka Nina Lazendić je završila četvrtu godinu srednje muzičke škole, teoretski odsek i odsek solo pevanja, i 13. juna u sali muzičke škole imala je diplomski koncert. Ona će da polaže prijemni ispit u muzičkoj akademiji u Novom Sadu, a 7. septembra će ići na prijemni i u Ljubljanu, pošto je rođena tamo. Probaće na oba mesta, pa će videti šta će uraditi i nastaviti školovanje. Kada ima slobodnog vremena, ona je sa nama u grupi, peva i komercijalnu muziku. Nije loše da umetnik bude svestran. Mlađa kćerka je prvi razred srednje muzičke škole i svira violinu i pošto izuzetno lepo peva, krenula je sa pevanjem. Stariji bratov sin svira gitaru, saksofon i klavir, a u Medicinskoj školi uči za fizioterapeuta. Bratova mlađa ćerka svira flautu i bubanj, i u septembru kreće na saksofon. Imamo još jednog malog člana familije od pet godina, a po svemu sudeći, mislim da će on biti basista. Deci smo spremili dobar teren i otvorili porodični posao. Mi ćemo se polako povući, a njima ostaje ideja i temelj. Nikada se ne zna kuda vode životni putevi – kaže naša sagovornica.

Ko je slušao Aleksandru i njenog brata na nekom veselju, sigurno nije ostao ravnodušan. Svojom energijom i lakoćom znaju da naprave prijatnu atmosferu, ali i dobro da je podignu.
– Mnogi moj način izražavanja u muzici komentarišu rečenicom: u vama se vidi da volite da pevate, da volite to što radite. I to je baš to. Ja živim za muziku. To i moja deca znaju. Kada sam bila odsutna od kuće, što zbog posla u školi, što zbog pevanja na veseljima, često su mi znale da kažu da volim samo svoju muziku. Naravno, sada su odrasle i shvatile su me. Moj život je muzika, muzika je moja ideja vodilja, moj pokretač, nešto što najviše volim. To verovatno ljudi osećaju. Takođe me mnogi pitaju odakle crpim energijom, jer kakva sam na početku, takva sam na kraju? Verovatno iz te ljubavi prema muzici – kaže Aleksandra.
Kada se preselila u Užice, Aleksandrin prvi nastup kao operske pevačice bio je u Narodnom pozorištu. Imala je i nastupe u sali skupštine grada i više koncerata sa ostalim profesorima iz muzičke škole.

– Pevala sam baš klasiku, ali sve je manje takvih nastupa. Uglavnom moji đaci sada nastupaju. U martu sam bila na međunarodnom simpozijumu pevača u Ljubljani i još uvek imam kontakte sa mojim kolegama, koji me zovu da se vratim. Međutim, ovde lepše živim. Nekako sam se uklopila, nekako mi ovakav život daje adrenalin, znam da sam živa dok radim. Na tom susretu u Ljubljani sam naučila još neke divne stvari. U muzici se stalno usavršava – rekla je Aleksandra.
Prema rečima naše sagovornice prelazak iz klasične u komercijalnu muziku bio je težak. Taj prelaz je bio preko tamburaškog orkestra.
– Kada sam odlučila da se bavim nekom drugom vrstom muzike, počela sam u tamburaškom orkestru „Romansa“. Tu sam počela da pečem zanat i zahvalna sam jednom izuzetnom harmonikašu Draganu Mariću Eri, od koga sam mnogo naučila o narodnoj muzici. On je za mene doktor u muzici. Inače, tehnika pevanja je temelj za sve vrste muzike, ali postoji drugačiji način izražavanja. Narodna muzika jedno, zabavna drugo, rok, pop drugačiji. Imalo je, a ima i danas, nekih komentara na moje pevanje od kolega koji su dugo godina u tom poslu, a to su da zvučim kao operska pevačica. Neko voli kako to zvuči i postala sam prepoznatljiva po tome, to je moj pečat. Zbog toga me i ljudi zovu da im gostujem na veseljima. U početku su me ti komentari malo boleli, jer se govorilo da zvučim ovako ili onako. Međutim, meni je publika reper i kada na kraju veselja ljudi priđu i poljube mi ruku, i kažu, vi ste prava umetnica, to mi je reper. Shvatam da je moje poslenstvo da predstavim da i tu komercijalnu muziku rade ljudi koji su obrazovani. E, to radim i u privatnoj školi. Iz moje škole izašlo je dosta dobrih pevača koji žive od pevanja, neki su napravili karijere, neki su na putu. Zbog njih pratim sva ova takmičenja i rijalitije – kaže Aleksandra, ali dodaje da je protiv tih muzičkih rijalitija.

– Pitaju me zašto ćerke ne ubacim u ta tv takmičenja, jer izuzetno lepo pevaju. Protiv toga sam, naročiti tih takmičenja gde su deca u pitanju, jer mislim da je to čista prodaja dece, da roditelji pokušavaju da uguraju u profesiju svoje dete od pet i više godina iz nekih svojih ličnih frustracija i ambicija, da im preko deteta bude bolje. To je izrabljivanje. Ne bih imala ništa protiv da deca pevaju na festivalima koji su prilagođeni njima, jer deca trebaju da pevaju dečije pesmice, a ne Cece, Seke itd. Kako dete u tom uzrastu može da peva o ljubavi i patnji? Prvo, takvi tekstovi nisu primereni da izađu iz njihovih usta, a drugo, deca moraju da imaju emociju da kroz takve tekstove ispričaju priču. Ako ne doživi muziku kroz emocije taj tekst, onda ne može da ga dotakne muzika. Takođe, tu su u igri velike pare. To znam iz ugovora tih ljudi koji su ušla u ta takmičenja. Mogu reći da sam zgranuta ko sve sedi u žiriju i šta pričaju. Nedavno sam na mojoj Fejsbuk stranici, jer sam bila jako izritirana rečima i kritikama jedne članice žirija, koja je ušla u osnove muzike teorije i valjala takve gluposti, morala da napišem svoj komentar. Na osnovu onoga što je ta žena rekla, ja bih joj zabranila da se pojavi u svim televizijskim emisijama o muzici. Ona bi trebalo samo da priča da je neko lep, da ima lep glas i lep stajling – prokomentarisala je Aleksandra.

Ona iskreno veruje da će se ljudi osvestiti, da će se obrazovati i više neće moći da im se proda bilo šta.
– Želim da se poimanje muzike promeni na bolje, da ljudi koji su talentovani imaju želju da se bave muzikom da postanu svesni da je samo 20 posto njihov talenat, a sve ostalo je njihov rad i trud, da moraju da rade mnogo na sebi. Jer tako samo mogu uspeti. Moja velika želja je da ljudi koji žele da uđu u ovaj poziv prestanu da postavljaju na prvo mesto ovaj poziv finansijski, iako je kriza i teško se živi. Tvrdim da ako neko voli da peva iz srca i sa ljubavlju, automatski će dobiti i tu novčanu satisfakciju. Želja mi je da prestanu da mi dolaze ljudi sa idejom da ih samo malo naučim da dišu dok pevaju i da potom odu u kafanu. Stvarno verujem, i sve dok budem mogla i imala snage, volje i fizički sposobna, da ćemo malo osvestiti mlade – zaključila je naša sagovornica.

Zvezdana Gligorijević

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.