početak GRADSKA Posao koji se voli ili ne voli

Posao koji se voli ili ne voli

od nedelja
2,4K pregleda

SPEC. DR SLOBODAN JOVIĆEVIĆ– NAČELNIK URGENTNE SLUŽBE
Urgentna služba Opšte bolnice u Užicu postala je deo savremenog koncepta medicine od 1996. godine, kada su prvi specijalisti završili specijalizacije. Užička bolnica danas ima četiri specijaliste urgentne medicine, jedan je na specijalizaciji, šest lekara opšte prakse i oko 40 sestara i dva bolničara. Načelnik službe, specijalista dr Slobodan Jovićević, kaže da se rad službe bazira na zbrinjavanju svih stanja u medicini koji zahtevaju neodložnu medicinsku pomoć. Pokriva veliku teritoriju – ceo Zlatiborski okrug, najhitnija stanja koja stižu iz Ivanjice, pograničnog dela Bosne uz Drinu i severni deo Crne Gore, To je teritorija do 700.000 stanovnika.
– Dnevno u proseku pregledamo od 80 do 100 pacijenata. Mi zbrinjavamo sva hirurška hitna stanja, sva ortopedska hitna stanja, sva hitna stanja u dečijoj hirurgiji, moždane i srčane udare i sva hitna stanja u drugim granama medicine, odnosno sve što zahteva neodložnu medicinsku pomoć. Prošle godine smo imali oko 25.500 pregleda i od toga oko 280 reanimacija, a 32 su bile sa pozitivnim ishodom. To je oko 11 posto što je i svetski prosek u oživljavanju. Svi u svetu radimo po istom sistemu trijaže. Trijaža je napravljena tako da se zbrinu oni kojima je neodložna pomoć u tom trenutku, a drugi moraju sačekati. Tako se radi u celom svetu. To je australijsko-azijski sistem trijaže, bolesna stanja su razvrstana i tačno se zna koliko šta može da čeka. Mi se ne razlikujemo u tom pristupu od drugih delova sveta – rekao je dr Jovićević i dodao da je poenta ovog posla da cela služba funkcioniše kao jedno, da tim bude uigran.


On kaže da sestre iz urgentne službe i tehničari imaju dosta iskustva i tačno predvide i znaju šta u kom trenutku treba da urade kada pacijent stigne, šta treba dodati doktoru, da se uzme krv, ne mora sve da im se govori šta treba da urade. Uglavnom znaju šta kod kog pacijenta i za kakvo stanje treba da se uradi.
– Teške slučajeve nam najavljuju još dok su u putu u sanitetu i mi se pripremamo da svi budemo na jednom mestu. Saradnja sa drugim službama, sa konusltantima, odnosno sa specijalistima drugih grana medicine je dobra. Kada su hitno potrebni, odmah su tu – rekao je dr Jovićević.
Prema rečima dr Jovićevića, u ovom periodu najčešće su saobraćajne nesreće, ortopedska trauma i s obzrom da nam je populacija jako stara, postoji dosta moždanih i srčanih udara. Međutim, ta starosna granica se spušta, pa nije retko i moždani udar ili infarkt kod osoba i od 30 godina.
– Ne prođe dan da nemamo takvih pacijenata i retko da prođe dan da nemamo reanimaciju. To je i najveći stres koji možemo da doživimo, pogotovu kada se oživljava mlađa osoba, mada je možda još veći stres kada treba saopštiti roditeljima da im je dete preminulo. To je jako teško. Profesori su nam na studijama pričali da ćemo se na smrt starih ljudi navići, ali na smrt mladih nikada. I to jeste tako. Ipak, život ide dalje i naredni pacijenti čekaju, tako da moramo sve brzo prevazići. Ovo je posao koji se voli ili ne voli – rekao je naš sagovornik.


Za ovu službu važi jedno nepisano pravilo. Postoji sezonska distribucija bolesti, mada se u poslednje vreme sve više gubi i praktično ne postoji. Postoje distribucije i po danima, pa recimo, ako je prvi pacijent šlog, verovatno će ceo dan biti šlogova i biće ih pet do deset ili sa infarktima, ili lomovi, ili, ako dan počne sa saobraćajnim nesrećama, biće ceo dan povređenih u saobraćajnim nesrećama.
Ponekad ima i zamerki pacijenata na čekanju, ali oni ne znaju šta se dešava iza zatvorenih vrata u sobama za urgenciju. Reanimacija je stvar procene. Utopljenici i udar strujom se oživljavaju ekstremno dugo i po nekoliko sati može trajati.
– Ima nestrpljivih pacijenata, ali ne znaju šta se radi iza zatvorenih vrata. Ponekad se rade reanimacije po tri do četiri sata i mora da se čeka, moraju drugi pacijenti da budu strpljivi, da budu svesni da se neko tamo spašava, a taj nestrpljivi pacijent iskrenuo nogu na fudbalu ili na ulici. Kod nas postoje četiri stepena hitnosti i tačno je propisano koliko pacijent može da čeka. Pacijent koji ne diše i nema srčanu radnju uvodi se odmah, a pacijent nagnječenje kolena biće pregledan u roku od 180 minuta. Takođe i kod otvaranje istorije bolesti, kada ne radi plavi pult, onda mi to radimo. Sestra na urgentnom, koja otvara istoriju bolesti, mora sačekati dok se ne uradi ono što je prioritet – rekao je dr Jovićević.


– Koliko god ljudi mislili da su hitni slučajevi, postoji nešto što je hitnije. Ako je neko izboden nožem, ako mu je otvoren stomak ili glava ili ako neko ne diše, ne postoji ništa od toga hitnije Ako ih ima više u isto vreme, zbrinjavaće se svi istovremeno. I opet kažem, ne može doktor da ostavi reanimaciju, da bi ušivao neku ranu od dva centimetra. Zato je potrebno strpljenje pacijenata. Pre tri godine imali smo situaciju da je bila saobraćajna nesreća u kojoj je otac poginuo, a kod nas stigla majka, dečak i devojčica. Majka je odmah upućena u hiruršku salu, dečak sa prelomom butne kosti na dečiju hirurgiju, a mi smo morali da oživljavamo devojčicu. Počeli smo oko pola 5 popodne i trajalo je do pola 9 uveče, te hoće, te neće, te prihvati, te ne prihvati. Negde oko pola 8 ulazi stariji čovek i kaže:“Hoćete li konačno završiti, moju babu boli stomak?“. Naravno, u tim trenucima taj neko treba da se istera napolje, jer nema osećaja da dete može da umre. To opet zavisi od karaktera čoveka i ima takvih situacija. Isto tako, radimo nekoga ko je izboden nožem ili nekog iz teške saobraćajne nesreće, a ovamo cupka neko i ima primedbi što se opekao na džezvu ili slično. Ima toga, ali ne često – kazao je načelnik užičke Urgentne službe.


Jedan od veoma teških trenutaka pamti kada je preminula beba na reanimaciji.
– Došao nam je stariji bračni par, potpuno bosi, sa bebom u rukama. Oni su više od 10 godina čekali bebu. Kada su je doneli kod nas, imala je tek tri meseca. Doneli su je bez znakova života. To je onaj sindrom smrt u kolevci. Dete smo oživljavali, ali nije moglo ništa da se uradi. Tada su u službi plakali sat vremena svi, i konsultanti i pedijatri, svi koji su se tu zatekli. To je bio trenutak koji se ne zaboravlja. Hvala bogu da tih slučajeva skoro da nema. Ima dece sa frasom, ali to nije strašno, samo deluje dramatično roditeljima, ali ne treba mnogo da brinu – ispričao je dr Jovićević.
Pacijenti kojima je neophodna pomoć, koja prevazilazi mogućnosti užičke bolnice upućuju se na Urgentni centar u Beograd, VMA ili na kliničke centre u Kragujevcu i Beogradu. Pacijent se upućuje u te ustanove uz medicinsku pomoć sanitetom ili, ako je pacijent dovežen iz Priboja, njihov auto nastavlja.
– Mi ih usmeravamo u koju ustanovu da idu, uz konsultaciju lekara druge specijalnosti – objasnio je načelnik.
Na pitanje da l stvarno postoji klinička smrt i da li su imali iskustva. dr Jovićević kaže da klinička smrt postoji, ali da on lično nije imao iskustvo sa tim.
– Profesor Dunjić sa sudske medicine pričao nam je da jedna mlada devojka džogirala na Zemunskom keju, pala je i lekar hitne pomoći konstatovao smrt, Prevežena je u kapelu i trebalo je da bude obdukovana. Ležala je u hladnjači 24 sata i on je trebalo da je obdukuje. Rekao nam je da ne zna šta ga je nateralo da joj pogleda u glavu. Kada je to uradio video je suzu koja ide iz oka, i onda je pozvao ekipu za reanimaciju. Prebačena je u Urgentni centar i ta devojka je danas živa. On je to naveo i u svojoj knjizi – ispričao je dr Jovićević.


Ipak, ima lepih strana ovog posla.
– Ima jedan deda na početku Romainjske ulice, koji zna kada se vraćam sa posla i stalno me čeka da mi se javi i pozdravi. Ja sam tog dedu oživeo reanimacijom. Samo mi mahne i kaže dobar dan. Srećem ljude koje sam oživeo. To je veoma lep osećaj i lepša strana posla, time se taj stres često potre i eliminiše.
Na pitanje kada obaveštavaju policiju, načelnik je rekao:
– To je obavezni deo našeg posla. Obaveštava se policija kod bilo kakvih povreda. Obično je to kod tuča, saobraćajne nesreće, alkohola i psihoaktivnh supstanci, nasilja u porodici, povrede na radu se obavezno prijavljuju, u stvari, svaka povreda se prijavi, pa oni procene da li treba da uzimaju izjave.
Urgentna služba pruža pomoć i osobama koje su obolele od raka u terminalnoj fazi. Tu mogu da dobiju analgetsku terapiju i drugu terapiju, i da se usmere ili na onkologiju ili na palijativno zbrinjavanje u Požegi.
Sve urgentne službe u Srbiji očekuju i promene. Dr Jovićević kaže da je dr Marko Ercegovac, direktor Urgentnog centra u Beogradu, nedavno izjavio da će uskoro u urgentnim službama raditi samo specijalisti urgentne medicine i konsultanti, koji će biti pozivani po potrebi. Pacijenti više neće moći preko ove službe olako da dođu do rezultata ili nekih snimanja, a koje treba da se rade ambulantno, koji jednostavno preko urgentne službe zaobiđu zakazivanja i čekanja.
Dr Slobodan Jovićević je načelnik ove službe od 2012. godine. Poreklom je iz Ivanjice. U Kosjeriću je radio posle vojske kao lekar opšte prakse, a nakon toga u užičkoj bolnici.
– Kada mi je bivši direktor nudio specijalizacije bila je to neonatologija, koža i nešto slično, ali to nije dolazilo u obzir. Nisam hteo ništa drugo osim urgentnu medicinu. Možda me je iskušavao da li ću se zaista baviti ovim poslom, ali ja sam ovo hteo. Urgentnom medicinom se bavim već 11 godina – rekao je naš sagovornik i dodao da su specijalisti urgentne medicine, koji sa njim rade dr Tomić, dr Šibinac i dr Jovo Nikolić, koji je pre nekoliko dana završio i položio specijalizaciju, dok je dr Mitrović na specijalizaciji.


Za ovo vreme dok je načelnik, služba je poprilično obnovljena.
– U adaptaciji i u aparatima dosta su nam pomogli sponzori i ministarstvo, koji su uložili dosta sredstava. Zanovili smo veći deo opreme, koja nam je potrebna u radu – rekao je dr Jovićević i kao posebne donatore istakao je fondaciju Jevtović iz Kosjerića, defilbrator su dobili od Dejana Petrovića, „Irkom“ je darovao farbe, stolarska radnja „Lukić i sin“ su radili nameštaj, sudski izvršitelj Đorđe Dogandžić je takođe sponzorisao nameštaj, firma „Kepo“ iz Kosjerića je sponzorisala dva inhalatora i stolice u čekaonice, a ima tu još donatora sa manjim donacijama, ali veoma značajnim, i što je najvažnije date su od srca.
– Spoljašnji ocenjivači, kada je bila akreditacija, svaki put su bili zadovoljni kako služba izgleda i funkcioniše. Ipak, uvek može bolje. Ono što bi u narednom periodu trebalo nabaviti su monitori za praćenje pacijenata. Imamo jedan i još bi trebalo nabaviti dva. U planu je nabavka kreveta sa daljinskim pozivanjem za pacijente sa opservacije. To je u sobi za praćenje, gde imamo šest ležajeva i tu bi trebalo da budu kreveti sa pozivanjem medicinskih sestara. Treba da nabavimo i nova ležeća nosila. U planu je i broj povećanja specijalista i biće raspisane još dve specijalizacije. Kada je u pitanju srednji kadar, u planu je podmlađivanje, a i broj zaposlenih treba da se povećava, s obzirom da se povećava obim posla, ali sve radimo po instrukcijama nadležnog ministarstva – rekao je dr Jovićević o planovima. Na kraju je rekao da je urgentna medicina bila njegov izbor, jer je, još dok je bio lekar opšte prakse, jedan slučaj presudno uticao da se opredeli za nju.

Zvezdana Gligorijević (Užička nedelja 978)

Comments

comments

Povezani tekstovi

2 više komentara

Miodrag 27. mart 2018. - 00:15

Dok,budi ti nama zdrav i nasmejan.. Pozdrav iz Toronta, druze…

ponovi
Jakovljevic 7. april 2020. - 21:11

Svaka cast doktore.

ponovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.