Čitali ste u prošlom broju Užičke Nedelje: O početku i svršetku zaposlenja u Engleskoj i o tome kako je pisatelj ovih redova, u prethodnih osam i po godina nalazio svoja zaposlenja u prestonici Britanskog carstva.
U ovom broju možete pročitati: Šta sve znači biti zaposlen, koliko to košta zaposlenog, a koliko poslodavca.
Zašto radim(o)
U prethodnih par brojeva Užičke nedelje pisao sam o četiri glavna načina traženja posla i započinjanja radnog odnosa u Londonu, a i šire u Engleskoj. Takođe, raspravili smo do u sitne pojedinosti kako sve zaposlenje može da prestane i sa kakvim posledicama, te kakav je značaj CV-a, radne biografije, radnožitija u traženju posla.
Ovoga puta pozabavićemo se obavezama, privilegijama i poreskim opterećenjima koja opterećuju zaposlene i poslodavce u Engleskoj.
Zašto, dakle, radimo? U Engleskoj ljudi (i žene, a u nekim slučajevima i deca) rade zbog novca, zbog ekonomske prinude, kao i oni u Srbiji. Ovu jednostavnu činjenicu i ovde i tamo umotavamo u razne moralne obzire i psihološke i psihosomatske razloge. Kažu da poslovi predstavljaju značajan deo našeg identiteta, kao i da su oni koji ostanu bez posla skloni da izgube samopoštovanje. Kažu i da nam posao pruža mogućnost da identifikujemo naše prednosti, istražimo i razvijemo svoj potencijal, damo doprinos društvu i da unapređujemo svet oko sebe svojim vlastitim sposobnostima. Kažu i da je zdravo, da oni koji rade žive duže i zdravije od onih drugih. Kažu…
Moje verovanje, verovatno moja lična projekcija je, da je glavni motivator materijalna zarada, a sve ovo drugo su obloge u koje umotavamo jednu relativno nelagodnu, od ponavljanja satkanu aktivnost, da bi u svojim glavama olakšali svakidašnju jadikovku. Moja deca tokom raspusta rade, još od svojih 12-13 godina, pre nego što im je legalno mogao biti naplaćen porez. Radeći jedva kvalifikovane poslove stiču iskustvo oko toga šta je i kako radi rad, ali i zarade dovoljno da ne moraju da od mene traže novac za baš svaki koncert, izlazak ili komad garderobe.
Zaposlenje u Engleskoj znači obavezu da se radi ili bar da se pretvaramo da radimo. U uslovima malog udela državne svojine to nekome može da izgleda teško, a verovatno i jeste teže nego u Srbiji. Postoji, međutim, divni korporativni svet, gde je vlasništvo miljama odvojeno od izvođača radova, pa se ovi, zaposleni, na svim nivoima ponekad ponašaju po modelu koji smo gledali u socijalizmu – „šta me briga, nije moje“! U ekstremnijim slučajevima ima čak i onoga „ne mogu da me plate toliko malo, koliko ja mogu ništa da ne radim“.
Koliko to koga košta?
Kada se pregovara o zaposlenju, zarada je glavni, ali ne i jedini način isplate zaposlenih. Od onih drugih načina tu su često privatna zdravstvena i/ili životna osiguranja, uplate u privatne penzijske fondove (iznad zakonskog minimuma od 1,5%), duži odmori, putovanja po povlašćenoj ceni, korišćenje usluge ili robe firme u kojoj radimo uz velike popuste… A sve ovo je predmet pregovora između zaposlenog i poslodavca. Privatno zdravstveno osiguranje deluje pomalo besmisleno, ako imamo u vidu odličan javni zdravstveni sistem, NHS („en-ejč-es“, „Državni zdravstveni servis“), sve dok ne odete sa ostrva tamo gde vas NHS ne pokriva. Ili uplate u penzione fondove: ne moraju da deluju mnogo smisleno dok se ne setite da taj deo zarade nije oporeziv, te da, iako taj novac nećete videti sve do svoje 67 godine, u trenutku uplate on vredi gotovo duplo više nego plata. Ako radite kod (privatnog) zubara, svi su izgledi da će vam pregledi i opravke zuba biti besplatni.
Zarade su u Engleskoj oporezovane po slojevima. Na prvih 11.500 funti godišnje zarade (958 funti, ili otprilike 130.000 dinara mesečno) ne plaća se nikakav porez ni doprinos! Na sledećih 34.500 funti plaća se porez na dohodak po stopi od 20%, ali i naknada za zdravstvo od nekih 10%. Sledećih 103.000 su oporezovane sa 40%.
U praksi ovo znači da ako zarađujete £11.500, sav novac dobijate u ruke. Minimalna satnica za odraslu osobu je £7.68 (nešto ispod £15.000 godišnje), što znači da i u Mekdonaldsu prave više od ovog (neoporezivog) iznosa. Neko čija je zarada npr. £36.000 godišnje, kući donese oko 2300 mesečno. Deo od onih 3000 funti će otići na porez, deo na zdravstveno, a mali deo i na penzione fondove.
Uporedite engleski „minimalac“ oporezovan sa ukupno 9,45% sa Srbijom, gde čak i osoba na propisanom minimalcu plaća porez na dohodak (cepidlake će na ovom mestu verovatno da prigivore kako to nije „porez“ nego „doprinosi“, iako, kao i ja, znaju onu izreku o šiji i vratu ) od nekih 39% i postaje jasnije ko i kako u Srbiji izdržava tumoroliki državni aparat i sve one besposličare koje za sendvič i neku maglovitu privilegiju održavaju postojeće stanje. U Engleskoj čak i onih 15% zaposlenih u „građanskom sektoru“ („civil service” – engleski izraz za zaposlenje kod države) nisu plaćeni toliko da bi to većini bilo privlačna opcija za život i karijeru.
Skriveni, ne-poreski deo troška koji zaposleni imaju je i dolazak na posao, koji plaća zaposleni, a povrh toga i hrana. Zaposleni na Ostrvu rade „o svom ruvu i kruvu“. Ona romantična kategorija iz samoupravnih vremena, „topli obrok“ uglavnom – ne postoji! Uglavnom ne postoji ni ekvivalent „valjaoničkog autobusa“ već svako dolazi na posao o svom trošku. U nekim slučajevima i ovo se koristi kao „zaslađivač“ pri ponudi posla („ne možemo da ti damo gotov novac, ali pokrićemo deo troškova za put“) mada, barem u Londonu, jako retko.
Građevinci, vodoinstalateri, keramičari i slični uglavnom na posao nose svoj ručni alat. Valjda i to pospešuje odgovoran odnos prema onome što marksistički ekonomisti zovu „sredstva za proizvodnju“.
Engleski radnici imaju pravo na 8 dana (plaćenih) državnih praznika i na 20 radnih dana (4 nedelje) godišnjeg odmora. U praksi, i godišnji odmor je često predmet pregovaranja, pa često kao deo „paketa“ zaposlenima bude ponuđena poneka dodatna nedelja godišnjeg odmora.
Nakon i mimo zaposlenja
Nedavno je jedna gospoja iz ministarstva rada ofirala stav Vlade Srbije o građankama koje tokom zaposlenja žele da prošire porodicu, rekavši da „poslodavci primaju žene da rade a ne da rađaju“. U Engleskoj, zemlji svirepog kapitalizma i nemilosrdnog tržišta zasnovanog na privatnoj svojini, majke imaju pravo na porodiljsko odsustvo do godinu dana. Od toga im je prvih 6 nedelja plaćeno u iznosu od 90% od zarade, a potom, sledeće 33 nedelje – ili 90% ili 145 funti nedeljno, šta god je manje. Poslednja tri meseca porodiljskog odsustva država – ne plaća! Ne plaća, najčešće, ni poslodavac, ali ima slučajeva gde plati.
Nedavno su vlasti u Srbiji iznele predlog i da prva tri dana bolovanja ne budu plaćena. U Britaniji za bolovanja do tri dana poslodavci ne traže čak ni lekarsku potvrdu. Za ona duža bolovanja potrebna je ne samo potvrda nego i pregovori oko plaćanja. Navodno nije pošteno da zajednica ili kolege plaćaju nečiji loš odnos prema sopstvenom zdravlju. Za mnogo dugačka odsustvovanja sa radnog mesta – gubi se posao! Opet zato što, matematički gledano, neko to odsustvovanje mora da plati, a zašto bi posao trpeo zbog nečije zle sreće ili lošeg ponašanja. Postoji, za slučajeve gde zaposleni veruje da nije smeo/la da izgubi posao, kategorija „pogrešnog otkaza“ („wrongful dismissal“). Ako osoba, naime, smatra da se poslodavac o nju ogrešio dajući joj otkaz, presavije se onaj tabak iz izreke, pa pitanje rešava sud. Zabeleženi su slučajevi da veliki trgovinski lanci koji su iz čista mira dali otkaz svojim zaposlenima,posle suđenja isplate po 3-5 godišnjih zarada. Drugim rečima, ako svoj posao radite odgovorno i pošteno, ne možete ga izgubiti, osim ako poslodavac prestane da radi ili propadne.
Englezi su do nedavno mogli da se penzionišu sa 65, a nedavno je ta granica podignuta na 67 godina za one rođene između 1961 i 1978, odnosno na 68 godina za rođene posle 6. aprila 1978-Nama, budućim penzionerima to ne izgleda baš privlačno, alu u zemlji gde je prosečno očekivani životni vek oko 82 godine valjda ima smisla. Uvoditi slična pravila negde gde stanovništvo u proseku umire pre 75, pomalo je nepošteno.
Penzije inače odnedavno imaju i obavezan privatni deo, tako da penzioner osim državne penzije (nekih 165 funti/22.000 dinara nedeljno) može da prima i privatnu penziju, čiji iznos zavisi od toga koliko je obveznik uplaćivao u penzione fondove, ali i kako su ti fondovi upravljali novcem. Pre nekih 10-12 godina dosta buke napravili su veliki proneveritelji privatnih penzionih fondova, među kojima je verovatno najčuveniji Njujorčanin Berni Medof, koji je svoje komitente u Americi ojadio za fantastičnih 65 milijardi dolara. Njegov pandan na Novom Zelandu zvao se Rodni Petričević (i već je izašao iz zatvora!) čiji su komitenti ostali kratki „svega“ 650 miliona dolara.
Ovaj, treći po redu, nastavak serijala o plaćenom radu u Londonu izvesno nije ponudio ni malo informacija o tome kako se dolazi do zaposlenja, ali je makar pokušao da ponudi pojašnjenja i ilustracije oko toga šta sve jeste i može da bude uključeno u zarađivanje za život na Ostrvu. Uprkos mitovima proisteklim iz jednog od omiljenih zapadnobalkanskih hobija, hobija koji nema ime ali ima slogan „mrzimo Engleze“, i ovde ljudi za novac rade, mada bi mnogi voleli da im, onako kako to Balkanci zamišljaju, pomoću neke čarolije „kaplje“, a da se oko toga ne trude previše.
Vladimir Davidović, dopisničar iz Londona (Užička nedelja 997)