LJUBAV PREMA „FIĆI“ PRENEO MU DEDA MILINKO
Darko Vučković rođen je 1991. godine u Sevojnu, a ljubav prema „Fići“ dobio je kada je seo prvi put za volan. Tada je vozio „Fiću“ i ostala mu je ljubav prema njoj. To je bilo u ranom detinjstvu sa dedom Milinkom Poznanovićem, čija je ona bila. Sa Darkom je razgovarao reporter „Užičke nedelje“.
Koliko Vam je trebalo da uradite “Fiću“?
– Oko dve godine efektivnog rada i truda da se dovede u stanje kakvo sam mislio i želeo da uradim.
Da li ste imali neku pomoć?
– Imao sam od nekih drugara i majstora. Zainteresovao sam se da je uradim sam. Pitao sam za neke delove i kako bi šta mogao da uradim. Majstori su mi govorili neke njihove fore i fazone i kako mi je najbolje da uradim. Inače, ova „Fića“ proizvedena je 1974. godine.
Kako ste nabavljali delove?
– Relatrivno svi su delovi bili i njenom fabričkom stanju, imao sam samo malo nekih izmena, prepravki i dorada. Imao sam još neke stare „Fiće“ iz kojih sam skoristio neke delove, koji nisu bili dobri na mom modelu. Znači od više modela napravio sam ovaj jedan?
Ko je obezbedio novac za sve to?
– Sve samofinaisranje. Još iz škole. Počeo sam da radim dok sam bio u srednjoj školi. Odvajao sam i od školskog budžeta. Mama i tata su po malo finansirali, ali nisu verovali da ću je i završiti. Što bi studenti rekli, bio sam sufinansirajući.
Da li planirate da prerađujete još koju„Fiću“?
– Za sada planiram da ostanem na ovoj. Sticajem okolnosti, nabavio sam još jednu, tako da u narednom periodu planiram novu, ali u sportskom fazonu. Hoću da pokušam da izgleda kao „Fića Anabat“, sportski model.
Pravite li još nešto, sem „Fiće“?
– Pravim limariju, mehaniku, farbanje sitnijih delova. Ali radi se, sve u vezi mehanike. Mora se nešto raditi i od nečega živeti. Radim i drugarima ako mi nešto zatreba, naravno, radim i za novac. Sve zavisi od količine i obima posla.
Da li ste napravili neki atraktivan, a preradili neki atraktivan auto za nekog drugog?
– Nisam. Većinom je to ljubav za sebe, svoja volja i najbolje se radi polako i natenane.
Da li ste zaposleni negde?
– Radim u jednoj firmi, ali sve ovo nema vez e sa njom i ona nema nikakvih dodirnih tačaka sa autima. To je potpuno druga vrsta posla.
Da li idete na neke oldtajmer-prezentacije i kakvi su kometantari?
– Posećivao sam dosta skupova. Išao sam u Krupanj, Šabac, Kragujevac. Beograd… U Beogradu sam skoro bio kada je bio skup na kružnoj stazi „Ušće“. Tu sam izašao čisto da promovišem „Fiću“, jer imam još par drugara iz kluba koji voze sportske „Fiće“ na stazi, tako da se i oni bore za neko svoje mesto. Nisam član tog kluba „BUF“ („Beograsko udruženje Fića“), a ima i Kragujevac neko udruženje „Fića“, tako da zajedno idemo po tim skupovima i promovišemo se zajedno. Ima dosta zainteresovanih ljudi. Što se komentara tiče, sve zavisi od ljudi. Svako ima mišljenje. Neko preferira lep auto i sve to, a neko da je to bacanje para.
Bili ste i u Nemačkoj?
– Da. Bio je skup „Fića“ u Minhenu. Bio sam na tom skupu, a iz Srbije su bila tri auta. Učestvovali smo na tom skupu, gde je bilo oko 70 „Zastavinih“ vozila, odnosno „Fića“. Oni su dosta ozbiljniji što se tiče ulaganja, sređivanja, estetike, ulaganja oko vozila… Mnogo su ozbiljniji, ali svaka „Fića“ je lepa na svoj način. Ja nisam išao sa mojom „Fićom“, nego smo ja i drugar išli sa njegovom u posadi. Bilo je loše vreme i ja se nisam usudio da nastavim put dalje mojom „Fićom“. Došao sam do Beograda i tu odustao. Bilo je loše vreme, kiša je padala. Ostavio sam je u Beogradu kod drugara, prešao u drugo vozilo i sa njim otišao u Minhen.
Da li ćete Vi napraviti udruženje u Užicu?
– Za sada nemam neki krug ljudi koji bi bili zainteresovani za tako nešto, jer nemamo ozbiljan broj ljudi da se sve to pokrene.
Da li je neko nekada hteo da otkupi Vaš auto?
– Imalo je ponuda, koje su bile interesantne i veoma povoljne, ali nije to to. To je ljubav i taj rad nema cenu. Znam da jedan Užičanin ima „Pežo“ star preko 40 godina, a izgleda kao da je nov. Nudili su mu tri nova modela ili novac koliko ta tri auta vrede, i nije hteo proda vozilo. Slažem se sa njim i ne bih ga prodao, niti menjao ni ja.
Da li idete na neka reli – takičenja?
– Ne idem nigde, što se tiče brzine. Idem samo na stajling ili neke izložbe. Ne želim da je lomim ili urnišem na ma koji način.
Kako ste napravili krov za „Fiću“?
– Nisam imao čoveka koji može da mi to uradi. Jedan čovek mi je tražio 500 evra i ja mu dam novac, a on odustane. Tražio mi je veliku cifru, samo da bi me odbio. Krov sam pokušao da napravim elektronski. Imao je neku funkciju, ali nisam bio zadovoljan što se tiče zatezanja cerade i zbog svega toga uklonio sam taj krov. Našao sam krov od „Fiće“ u fabričkom stanju. Skinuo sam taj krov, preradio i prilagodio, tako da „Fića“ ima fabrički izgled sa metalnim krovom.
Tu je i devojka sa tobom?
– Devojka je takođe povezana sa tom pričom, pošto je nas „Fića“ spojila.
Hoćete da mi kažete kako vi gledate na ove njegove radove?
Ja sam Milica Jevtović i mi smo se upoznali zahvaljujući „Fići“, na jednoj svadbi gde je on iznajmljivao „Fiću“ i sada je već pet godina kako smo zajedno. Mislim da ovaj njegov rad nije bacanje para. Zajedno idemo kada on izlaže „Fiću“. Atrakltivna je, ljudi nam se javljaju i oduševljeni su. Znam i da vozim, ali nemam još vozačku dozvolu, a on me tera da polažem. Za mene je kupio jednu „Fiću“ i dok ja položim on će je srediti.
Milan Đokić