početak GRADSKAINFO Ćutanjem čuvam glas

Ćutanjem čuvam glas

od nedelja
1,3K pregleda

MIRJANA VOJIČIĆ, PEVAČICA
Mirjana Vojičić, pevačica koja duži niz godina radi u Užicu i na Zlatiboru, kaže da svoj glas najbolje čuva ćutanjem i spavanjem. Ponekad se dogodi da peva svaki dan u sedmici, ne stigne da se odmori, ali zato je u stanju da ćuti sve do svirke.
Mirjana Vojičić trenutno sarađuje sa orkestrima „Šarmeri“ i „Amajlija“. Svoje veliko iskustvo, koje je stekla tokom 21 godine rada, rado deli sa svojim kolegama, za koje ima samo reči hvale.
– U poslednje vreme intenzivno radim sa „Šarmerima“ i „Amajlijom“. U oba benda su dobri ljudi, dobri muzičari, što je najbitnije u ovom poslu, kako bi sve funkcionisalo. Sa „Šarmerima“ sam tri godine i stalno smo angažovani, najviše utorkom, četvrtkom, petkom i vikendom. Nastupamo u Užicu i okolini, ali i u drugim gradovima Srbije. Ima nas svuda – kaže Mirjana.
Iako užički muzičari kažu da je kriza sa ženskim vokalima, ona smatra da ih ima dovoljno.


– Lično poznajem Bilju Prokić, koja je po meni super čovek i lav, ali ove mlađe poznajem uglavnom iz viđenja. Smatram da nema krize sa pevačicama. Ali, moram da naglasim da ovaj posao nije nimalo lako. Takođe, svako ko želi da se ozbiljno bavi ovim poslom mora da bude odgovoran, jer ne može, ako se zakaže svirka, da se otkaže na dan pre ili sat vremena pre, kao što sam čula da je bilo slučajeva. To nije lepo, profesionalno i ljudski. Jedino opravdanje da se u tako vremenskom roku otkaže svirka vidim u bolesti ili eventualno smrtnog slučaja. Meni se to nije dešavalo – rekla je Mira.
Mira je u Užice došla pre nekoliko godina, a pre toga je dosta godina radila u beogradskim klubovima i sarađivala sa mnogim estradnim ličnostima. Rođena je u Banjaluci, gde je završila osnovnu školu. Kaže da nije nikada pomislila da će biti pevačica. Želela je da bude frizerka i zato je upisala srednju školu za frizere, ali igrom sudbine, put je odneo na drugu stranu. Volela je da peva u društvu, ali nikada javno. Upoznala je Dada Glišića, koji je prvo svirao harmoniku, a onda klavijature. Jednom prilikom, u kafani u Banjaluci, gde je nastupao, priredio joj je veliko iznenađenje.


– Pred svima me je pozvao da dođem na binu i nešto otpevam. Nisam imala kud, izađem na binu. Imala sam tremu, nisam smela da pogledam ni levo, ni desno. Otpevala sam nekoliko pesama. Dado me je ubeđivao da počnem da pevam, i ja u početku nisam htela. Terao me je da vežbam. Tada su još bile kasete i govorio mi je da skidam pesme sa njih i vežbam. I tako je sve krenulo. Prvi naš nastup bio je u jednom lokalu u Banjaluci i imala sam repertoar od 30 pesama. Nisam imala tremu, ali sam se plašila da ću pasti sa štikli, koje sam tada prvi put obula. Onda je počeo rat. Uporedo sam išla u školu i pevala. Kada se završio rat 1996. godine, odlučili smo da dođemo u Srbiju. Tada sam imala 19 godina. Došli smo u Inđiju, pa u Staru Pazovu, Novu Pazovu, u Beograd, a zatim na Zlatibor i u Užice 2001. godine – seća se Mirjana svog dugog putovanja.
Na Zlatibor je došla na poziv vlasnika „Srpskog beka“, Vlada Vasića.
– Mene su jedva naterali da dođem na Zlatibor i u Užice. U Beogradu sam imala bend sa kojim sam radila u jednom klubu. Tu je došao Vlade, koji je posle postao i moj kum, i pitao nas da dođemo kod njega u „Srpski bek“ da odsviramo jedan vikend. Pošto smo radili svaki dan u Beogradu u različitim lokalima, morali smo da otkažem vikend u Beogradu, našli smo zamenu, tako da smo otišli na Zlatibor. Do tada sam bila samo jednom na Zlatiboru, na otvaranju Studentskog doma. Odradili smo taj vikend i meni se, što se nisam nadala, užasno dopadne. Otkažemo i sledeći vikend u Beogradu, pa smo ponovo došli na Zlatibor. Onda smo radnim danima radili u Beogradu, a vikendom na Zlatiboru, pa potom pola sedmice u Beogradu, a ostatak sedmice na Zlatiboru i tako sve dok se moj kolega nije zaljubio u Zlatiborku i oženio. I dve do tri godine putovala sam svake sedmice na Zlatibor i natrag u Beograd. Na kraju sam ostala na Zlatiboru i u Užicu. Mislila sam da ću odavde otići, ali sam i dalje tu. Kada se Bane, prijatelj iz benda, sa suprugom vratio u Beograd, nastavila sam saradnju sa Kocetom, a tu je bila i Bilja Prokić. Na kraju smo ostali Koce i ja, a dolazio je jedno vreme Željko Vasić. Zajedno smo nastupali. Posle toga sarađivala sam sa Peđom i Ninom – kaže Mirjana i dodala da je pevala skoro sa svim bendovima u gradu.


Na Zlatiboru je pored „Srpskog beka“ pevala u diskoteci „Dvojka“, „Vendomu“ i drugim popularnim restoranima. Jedno vreme je radila sa Bojanom Jevtićem i „Silver bendom“.
– Dugo smo ostali zajedno, a posle se ta saradnja završila. Svakoga je svoj put odveo dalje. Tada sam odlučila da neću da imam bend, već da radim ko me zovne. Tako radim već 3 do 4 godine. I ne žalim se, super mi je – dodala je naša sagovornica.
Pre Užica i Zlatibora, Mira je dugo vremena radila po klubovima u Beogradu.
– Rado se sećam nastupa sa Džejom, sa kojima sam radila tri godine. Uglavnom smo bili zajedno u klubovima i privatnim zabavama. Ostao mi je u lepom sećanju, zato što je prema meni bio izuzetno kolegijalan i dobar čovek. Za saradnju je stvarno divan i maksimalno profesionalan, veliki drug i laf. Sve je tako bilo dobro, dok nije ušao u neke druge vode, što me i danas čudi, jer je bio veliki protivnik svega toga. Moj bend i ja imali smo svirke sa Kebom, Jelenom Karleušom, pokojnim Ninom, a Šaban Šaulić je redovno dolazio na moj nastup kada sam radila u Beograđanci, u restoranu na 5. spratu. U stvari, tu su dolazile sve poznate ličnosti i Minimaks, Đorđe Marjanović, Čobi… – seća se Mira.
Sada kaže da više voli da radi veselja, nego da peva u noćnim klubovima.
– Prestala sam da radim u klubovima i isključivo radim veselja i zabave, samo da bih što više spavala noću – kaže ona.
Najviše joj prija da peva pop i rok domaću i stranu muziku, ali se na veseljima više traži narodna i komercijalna muzika. Lako se uhoda sa bendovima sa kojima peva, jer ima širok repertoar pesama. Priznala je da joj više godi programska muzika, jer joj kod naručivanja pesama najviše smeta kada počnu gosti da se preganjaju ko je pre naručio pesme.
– A kada je torta, onda bi svi hteli da se pevaju njihove pesme, što je fizički nemoguće. Ovako, dogovor sa mladom i mladoženjom je najbolji. Ponekad ubacimo neku pesmu i za malo starije, kako bi se i njima udovoljilo. Posebno mi je drago što se ponovo vraćaju narodni hitovi od Snežane Đurišić, Vesne Zmijanac, Dragane Mirković, Lepe Brene… Najlepše se osećam kada su ljudi, koji su me angažovali, zadovoljni i kada su svi srećni na veseljima – kazala je Mirjana i dodala da na sceni uvek mora biti nasmejana, bez obzira da li ima nekih zdravstvenih ili nekih drugih problema, pesma i osmeh uvek moraju biti tu.
Nije nikada učestvovala u nekom muzičkom rijalitiju.
– Kada sam živela u Beogradu bilo sam samo učesnica kada je bilo „Leto na Adi“. Za emisije koje idu preko televizije smatram da imam previše godina da bih se takmičila. Nikada nisam želela, niti sam ikada imala potrebu da idem u te emisije. Mislim da se tu pojavljuju oni koji žele neku karijeru, da snimaju neke pesme. Nekada sam možda imala želju da snimim nešto, ali već me je to prošlo. Meni je dobro i ovako – rekla je Mirjana.
I na kraju pitali smo je kako čuva glas s obzirom da već 21 godinu neprekidno peva, ona je rekla:
– Meni jedino pomaže spavanje i ćutanje. Mada, kada radim u kontinuitetu nema mnogo spavanja, ali zato do svirke – ćutim.

Zvezdana Gligorijević

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.