početak GRADSKAINFO Devojka i ruža

Devojka i ruža

od nedelja
1,3K pregleda

Pohitala ruža nebu pod oblake.
Devojka je prati uz korake lake,
ali jednog trena, uz svu volju njenu,
sa rastom je stala protiv svome htenju.


I ružica zasta u svom uspinjanju.
Pogledala curu sve manju i manju.
A ova joj mahnum uz osmejak setan:
„Samo rasti , ružo! Nek` ti je put sretan!


Ako me se setiš- zamiriši slatko.
Mirisu do zemlje treba sasvim kratko,
pa me onda teši da još nade ima
i da kuckam živo u nečjim grudima.“


Devojka malena… Ružica visoko.
Prosula se rosa niz ružino oko.
Na malenu srnu od ljudskoga roda
niti misli iko, niti ka njoj hoda.


Ali, dok je rosa do curice pala
sunašca je zraka kroz nju prosijala.
Izrasla je duga, rodila se nada:
„Udaću se, ružo, neću svenut mlada!“


Šta je dalje bilo – ne može se znati
jer se lepom cvetu osušile lati.
Visoko je htela, preko svoje mere,
a život baš takve ume da uzbere.


Ipak – nema, mili, vremena za tugu
jer već iz semena vetar seje drugu.
Slatki nektar sete popašće po travi
a reči će pesme pokupiti mravi.

Mirjana Ranković Luković

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.