početak AKTUELNOINTERVJU: VLATKO STEFANOVSKI

INTERVJU: VLATKO STEFANOVSKI

od nedelja
732 pregleda

vlatko stefanovski

Seir

Sedeti u studiju satima, to je gubljenje vremena! Živac mi je tanak, i moram priznati da mi je živac kao prva žica na gitari –

Nekadašnji frontmen poznate makedonske grupe – Leb i sol – proslavljeni Vlatko Stefanovski, ove godine obeležava 40 godina svog plodnog umetničkog rada turnejom i promocijom novog albuma pod nazivom – Seir. U sklopu turneje Vlatko Stefanovski će 10. oktobra održati gala koncert u beogradskom Sava centru, a u vezi organizacije nedavno je boravio u Beogradu.

Od njegove filmske i pozorišne muzike, njegovog rada i saradnje sa Janom Akermanom, Stefanom Milenkovićem, to je jedan takav dijapazon stvaralačkog rada i izražavanja jedne takve ličnosti, koja se sažima u dve reci Vlatko Stefanovski. Imao je saradnju sa brojnim umetnicima na prostorima Balkana, na njihovim projektima, i kojima je sam davao više nego što je uzimao za sebe. Vlatko je takav. Njegove deonice, njegovo učešće na albumima Džibonija i drugih umetnika su takve da predstavljaju pravi muzicki cvet.

Posle 40 godina umetničkog rada, Vlatko Stefanovski silazi u svoj studio, uzima gitaru, i druži se sa njom ceo dan. Sve ono što kasnije čujemo na koncertima, u stvari se tu razvija i stvara. Svakodnevno stvaralačko traganje za nekom novom notom, za nekom novom nijansom. Kod Vlataka Stefanovskog pri svakom novom susretu možete uočiti nešto novo. On sebe stalno razvija i pokreće ka nekim novim stvaralačkim izrazima. Obeležavanje 40 godina rada Vlatka Stefanovskog baš u Sava centru je veliki događaj baš po tome što će tada biti tu veliki broj gostiju, a imena nekih od njih Vlatko će do samog početka koncerta sačuvati kao tajnu.

 

vlatko stefanovski

– Mediji me oduvek prate i obeležavaju sve moje koncerte i ja im se na tome od srca zahvaljujem. Sava centar u Beogradu, već dvadesetak godina, za mene je oduvek neki duhovni dom za ono što imam da ponudim beogradskoj publici. Tu sam ja ostavio puno živaca, puno stresova sam doživljavao ispred tih mojih važnih koncerata, imao sam neprospavanih noći u Interkontiju, u hotelu IN, onda tu nema više spavanja, tu proradi živac, i dok ne prođe sve to, vi niste završili sa tom avanturom.

Tokom svih ovih godina, dolazeći kao mlad čovek, u Beograd, autobusom iz Skoplja, puno toga sam izmaštao. Za mene je Beograd nekakvo raskrsće, odatle se ide za Njujork svojevremeno, odavde se išlo i za Zagreb, Ljubljanu, za Budimpeštu, išlo se i za Austriju i za Nemačku, i nekako, uvek u Beogradu stanem, pojedem nešto, popijem kafu, prespavam eventualno i produžim dalje. Čudno je, i ja se čudim nad ovom svojom cifrom od 40 godina rada, jer ja ne volim jubileje, jer mogu biti patetični, i ja ne gazim preterano na tu crticu jubileja, i ne koristim lepljive primamljive slogane, da bi pridobili publiku, i da slavimo i 45 i 46 i 47 godina,… Važno je da smo živi i zdravi. Verujte da mi nije ideja da patetično privučem publiku na još jedan svoj koncert.

Koja vas je ideja vodila kroz organizaciju ove turneje ?

– Ideja mi je da predstavim moj novi album koji ćemo svi pamtiti, i u tome će mi pomoći moji prijatelji, moji saradnici, neki novi, a sa nekima ću po prvi put nastupiti na vašoj sceni, a sa nekima od njih će mi biti drago da vas upoznam. Na moje veliko zadovoljstvo, moj koncert će biti otvoren sa simfoničarima. Koncert će biti otvoren sa kamernim gudalnim orkestrom slovenske filharmonije. Dolazi mi šezdesetak ljudi iz Slovenije, i to će biti otvaranje unplugged tog koncerta, a nakon toga će uslediti novi materijal, dok će tri segment biti best-of, šetnja kroz te godine, i kroz te albume, biće tu neke tačke, numere, ili pesme, koje smo kroz te godine uradili ili otpevali. Biće mi drago ako uspemo da privučemo moju vernu publiku iz Beograda, i onda ćemo svi zajedno imati razloga za slavlje. Nemam nameru da ne prospavam noć pre koncerta, i spavaću kao beba, ali imam nameru da nakon koncerta dočekam jutro na nekom finom mestu ovde, gde ću i proslaviti što ćemo sve to ovde uraditi i preživeti. Zahvalio bih se i mojim domaćinima, koji me ovde uvek dočekaju sa velikim srcem, gostoprimstvom, zahvalio bih se i vama medijima.

Olakšavajuća okolnost za mene je što sam već ovog leta odsvirao 22 koncerta po regionu, naravno, nisu bili svi tog karktera i tog obima, ali 22 koncerta, odlična rutina, i sam sam izvozio 15.200 kilometara do ovog koncerta. U savakom slučaju, uživao sam putujući po regionu, uživao sam prolazeći kroz kapije kao slalom vozač. Kiša je padala celog leta, ali imao sam takvu ludu sreću da je kiša padala ili pre mog koncerta, ili je počinjala dan nakon mog koncerta. Sada počinje jesen, i nadam se da će kiše konačno stati, i da će nas ovo jesenje sunce bar malo ogrejati.

Šta znači reč Seir kako album nosi naziv?

– Ja sam dugo meditirao i kontemplirao na tu temu. Heo sam da uhvatim srž, da uhvatim suštinu čoveka negde na Balkanu, ne idealizujući ga, niti ga potcenjujući. Hteo sam da nađem šta je to što njega određuje, koja je to disciplina koja ga određuje. Seir je u Makedoniji veoma jaka reč, može značiti da sedite nezainteresovani danima, i da sedite onako sa blagom ironijom, i sa čak blagim cinizmom posmatrate svet oko sebe. U Srbiji – seiriti se – je teška reč! Seiriti se tuđom mukom, to je teška reč, i ja nisam nazvao u tom smislu svoj album. Jednostavno, na Balkanu, ako se svi mi divimo disciplinama Istoka, hinduizmom, jogom, meditacijom, ako svi mi pokušavamo da pronađemo duševni mir, trebalo bi da smirimo svoje misli u glavi.

Šta je to što može Balkanca uspokojiti? To je da gleda – seir, da li je pao grad, da li je nešto upropastio, da li je poplava, da li je, ne daj bože, rat. Treba uvek poštovati svoju prirodu. Društvo nas pritiska sa svih strana, i društvenim okolnostima, i tu je i ono što se uvek od nas u životu očekuje. Svi očekuju da se rodimo, da se zaposlimo, da se oženimo, da dobijemo decu, da neko vreme idemo po odmorima, i da umremo. To je u kratkim crtama, a pitanje je – kako pobeći od toga? Pasivnost koja nam je data. Da li postoji pasivnost koju smo zaslužili? A da nije lenjost!!! Znači, govorimo o kreativnoj pasivnosti.

Skoro sam imao koncert u Bitolju. I u Bitolju ima jedna ulica koja se zove Širok sokak, gde prolaze fini ljudi, lepe žene, godinama, vekovima, tim Širokim sokakom. Tu ima katolička crkva, ima sinagoga, ima pravoslavna crkva. Zanimljiva je dinamika tog prostora. Tu je konzulski grad, prvi film na Balkanu, prva kamera na Balkanu. Zanimljiv grad. I ja sam tada nakon svog koncerta prespavao u Bitolju, i nakon doručka u hotelu, seo sam u deset sati na terasu tog hotela, i naredna tri sata sam posmatrao – seir. Popio sam prvu kafu, drugu kafu, treću kafu, i pustio sam da mi misli same prolaze, i samo sam gledao svet oko sebe koji prolazi. Ne govorim o aroganciji, o nadmenosti, samo sedim, gledam, i na neki način, uživam. Da li sam bio dovoljno jasan? Ja gledam- seir, i uživam. Namerno sam stavio za ime svog albuma jednu intrigantnu reč. Ne mora uvek sve biti jasno, i ne govori to sve uvek o vama, već govori o zabavi. Nekada ni mi nismo znali šta značiAmagama od Pink Flojda. AmagamaUmmaguma – pojma nemam šta to znači!!! Ništa ne znači, ali je intrigantno. Takođe ne znamo ni šta znači Dark side, jer nikada nismo bili sa te strane. Dobro je da imaš naziv albuma koji te malo draška, i upravo zato sam vam na ovaj način pokušao odgovoriti.

Vaš počasni krug po regionu, kakvi su vam tu utisci? Šta je to što ćete posebno zapamtiti? Spot je mnogo filmski, narativno i ozbiljno urađen?

– To u spotu nisam ja uradio, već su to uradili ljudi koji su snimali film – Deca na Suncu (Decata na Solnceto). Tako sam i dobio taj spot. Ne možete lako snimiti spot sa kamerom koja košta pola miliona evra. U principu moram biti iskren, i to mi je vrlo naporna i nepredvidljiva disciplina, gde rezultat na kraju i nije baš fascinantan. Uvek reditelj ima neku svoju viziju o vašim pesmama, i kada oni ograniče moju viziju, onda je problem. Ja želim da asociram, da ljudima ostavim da oni sami izmaštaju, da im ja ništa ne određujem previše sa kadrovima i sa scenama. Film je vrlo skup sport, izmaštan od strane reditelja.

Turneja po regionu. Utisci?

– U međuvremenu, u okviru turneje imao sam i jedan period odmora na Brionima, bio sam član žirija filmskog festivala u Paklenici, vrlo fine ljude sam sreo, video se sa starim i novim prijateljima. Lepo sam se zabavio, moja porodica me je pratila, pokušao sam spojiti lepo i korisno, kada sam imao i neke koncerte, ali neke destinacije su bile stvarno naporne, Skopje-Ljubljana, kada sam preslušao dosta cd-a, onda Skopje- Balaton, kada sam vozio do Mađarske i nazad, zatim relacija Osijek – Split, a zatim sam išao iz Splita za Ljubljanu. Čim stignem, pre koncerta idem na probu, i onda se u svemu tome izgubite. Ja volim da u svom životu imam –pokretne slike- ne želim da gledam četiri zida, i nisam odabrao posao koji se radi u ofisu. Mislim da bi mi bilo mnogo teško da gledam u četiri zida. Zato, iako imam svoj odličan studio, izbegavam ga. Sedeti u studiju satima, to je gubljenje vremena! Živac mi je tanak, i moram priznati da mi je živac kao prva žica na gitari. Ne mogu dosta vremena provesti u studiju, jer ako imate dobru ideju, vi ćete je uraditi u sat vremena!!! Suprotno, ako nemate dobru ideju, abe sedite u studiju, i pustate da vas one mašine zrače. Najlepše stvari nastaju na balkonima hotela! Najlepše stvari nastaju kada gledate u vodu, u liniju horizonta ! To oslobađa ljudski duh i smiruje um! Naši ljudi umiru od užurbanog načina života, i mi smo uznemireni sa raznim elektromagnetnim zračenjima, jer svako od nas ima u epu mobilni i zamislite, pod kojim smo mi elektromagnetnim pritiskom, socijalno-društvenim pritiskom.

Vlatko-vo-studio-

 

Ko su gosti na vašem predstojećem Gala koncertu u Beogradu?

– Za sada ću imati još dvoje gostiju, ali ih ne bih sada najavio, već bih sačekao da se još malo približi koncert, i tek onda ih najaviti. Moj jubilarni koncert u Skopju bio je fantastičan, i toliko mi je drago da smo sve to izgurali, a ovo u Beogradu biće totalno različito. Nisam još najavio goste, jer ne mogu da živim u stresu, da li će oni tog dana uspeti da stignu u Beograd, da li će stići na vreme, ne mogu da živim u stresu od tuđih tajminga. Svo poštovanje prema svim mojim saradnicima! Obožavam ih! Ali ne mogu! Jedan mi je pobegao tamo, drugi je otišao onamo, prijavili su se neki novi, koji bi želeli da budu deo beogradskog koncerta, neke druge sam i ja zvao, sa nekima sam još u procesu dogovaranja, ali vam mogu sa sigurnošću reći da će beogradski koncert biti gala koncert!!!

Posle toliko godina i iskustva, šta je to što vas i dalje motiviše na rad?

– Ima jedna izreka – baba je dala jedan dinar da se uhvati u kolo, a sada nudi dva da se pusti. Ja sam ušao u neku mašinu, u neku inerciju tih dogovaranja, usluga jedan drugome, jedan mi je svirao na albumu, i sada je red da i ja njemu sviram na albumu. Ne mogu da mu kažemne, i onda moram da uđem u studio i da mu odsviram, tu su i mladi ljudi kojima treba na početku dati krila, i onda i njima odsviram nešto, nekome trebam zbog imena, nekome trebam zbog sviranja, nekome trebam da me stavi na spisak gostiju, nekome trebaš kao frend, a nekome trebaš kao umetnik. Sve je to razumljivo! Ne mogu da izađem iz tog kruga, i ne želim da izađem iz toga, dok me još zdravlje služi, i ja ću to da radim. Stvarno, 40 godina rada zvuči zastrašujuće!!! Kao srednjoškolac sam počeo da sviram profesionalne koncerte i da zarađujem. Kada sam dobio prvi honorar, jte novce sam bacio u vazduh i pozdravio svoje roditelje, i rekao sam im – evo, ovako se zarađuje honorar! Naravno, oni su se nasmejali, a ja sam isto onako kako sam bacio te novce, tako ih i sakupio. Znači, to je bila neka škola slave, prvi honorar, a još nisam imao dobre instrumente, mučio sam se, skupljao sam novce za pravu gitaru. Išao sam u London 1976. godine, po pravu gitaru, po svoju prvu pravu gitaru, a tada sam već imao grupu – Leb i sol. Leb i sol je osnovana 1976. godine, a ja sam u januaru mesecu otišao u London, i kupio svoju prvu Gibson gitaru. To tada nije bilo kao danas da samo uđeš i kupiš Gibson, ako tvoji roditelji imaju bar malo para da te časte. Tada je to bilo kao hodočašće, tri dana sam jeo sendviče, tri dana sam putovao do Londona, i kada sam izašao iz tog voza na Victoria Station, doživeo sam kulturni šok, jer sam do tada samo maštao o Bitlsima, Stounsima, i Gibson gitarama. Vraćajući se sa tog puta, desilo mi se sve i svašta! Da vam ne pričam šta mi se desilo.

Vaša posvećenost onome što radite je fascinantna…

– Znamo šta je sendvič koji se priprema za pet minuta, i znamo šta je jelo koje se dvanaest sati krčka u loncu, a zatim u rerni još tri sata. Velika je razlika između slow food i fast food, velika je razlika između mašinskog obrađivanja drveta i ručnog rada, između duboke rezbe. Na sreću, u Makedoniji imamo duboreze koji su fascinantni, jedan je u crkvi Svetog Spasa u Skoplju, a drugi je u crkvi Sveti Jovan Primorski. To pokazuje kako su nekada ti majstori imali strpljenja, ceo život su radili da naprave taj portal. Takvo posvećenje poslu nam danas fali. Ljudi su nervozni, i nemaju vremena da se bave bilo čim duže od pet minuta.

Kako Vi sada gledate na ono vreme kada ste sami stasavali kao gitarista?

– Kada sam rastao kao gitarista, u mom Skoplju, bila je neka fama oko gitarista, kada vežbaju, mladi ljudi se skupe oko njih, i onda neki gitarista vežba sa krpom oko ruke da mu neko slučajno ne bi skinuo fraze. Ja sam tada izlazio po snegu, po hladnoći, da vežbam, kao u onom vicu o Bosancu i tesnim cipelama, da bih kada uđem unutra osetio olakšanje kod sviranja. Te spartanske vežbe sam radio. Ali, naravno, mladost – ludost. Danas to u ludilu ne bih radio, jer postoji opasnost da upropastim svoje ruke, opasnost da navučem, ne daj Bože, neki artritis, i da više nikad ne zasviram. Nikada ništa nisam krio oko svog sviranja, nikada nisam mistifikovao svoje sviranje, sada sam na Nišvil festivalu radio master class, jer su domaćini želeli da radim. Nema mistifikacije ! I to što ja sviram – evo gledajte kako ja to sviram! Verujem u potpis, Verujem u individualnost, u lični tuch, u lični dodir. Ne možemo ukrasti ništa, ničije znanje, ničiju tehniku. Mladi su danas opčinjeni brzinskim sviranjem. Oni su genijalni, oni su brži od mene deset puta. Svako se mora izboriti za svoj izraz, za svoj potpis. Malo više treba vremena da bi se razlikovali od oa Satrijanija, od Bonamase i od svih tih gitarističkih zvezda. Treba se posvetiti, treba vežbati, I treba tražiti svoj put. Neki ga nađu odmah, nekima treba godinu dana, a nekima čak trideset godina. Meni treba ceo život da bih pronašao svoj put. I još uvek ga tražim, još uvek krčim, i još uvek ga sortiram. Koliko mogu. Nemam nameru sebe predstavljati ni pet minuta nikome – znate, ja imam toliko filmskih muzika, imam toliko albuma. To je nešto najgluplje što čovek može da uradi, da se na taj način predstavlja, reklamira. Upoznajte nekoga, razmenite dve tri reči, a nemojte mu govoriti ko ste. Jako je glupo govoriti o sebi, jer ako te zanima ko sam, otvori YouTube, imaš tamo nekih sto pedeset klipova, i gledaj. Imam fanove po celom svetu. Sreo sam neke svoje fanove iz Afrike, iz Norveške, imam fanove koji dolaze redovno na moje koncerte iz raznih zemalja. Imam fantastične fanove koji me prate po svim koncertima. Jedan Norvežanin je došao u Split na koncert, a onda sam ga vodio u Ljubljanu, da bi gledao i ljubljanski koncert. Na svu sreću, nemam ih u milionskim brojkama. Bolje je kad imaš nekog ko brine, ko voli takvu muziku, i kad mu ona nešto znači, kome ta muzika pomaže, ako mu otvara neke horizonte. Izvinite ako previše filozofiramo. Ne želim da pametujem, ne želim da glumim filozofa nikako. Ja samo pokušavam i samog sebe da demistifikujem na neki način. Samo želim da objasnim moj rad samom sebi. Da nađem opravdanja zašto sam toliko dugo u tome, zašto sam toliko duboko zglajzao u sve to što radim.

U vašoj muzičkoj karijeri imali ste i dosta susreta i poznanstava sa velikim svetskim gitaristima…

Imao sam susrete sa velikim gitaristima, bliske susrete sa Goldsvortom, sa Janom Akermanom, sa efom Bekom, sa Frizelom. Naravno, sve njih sam upoznao, i ukazao im respekt. Ja se ne reklamiram. Imao sam sreću da sretnem jednog od najvećih kompozitora na svetu. U Interkontiju sam jednog jutra imao tu privilegiju da doručkujem sto do stola sa Enjom Morikoneom, a zahvaljujući prijatelju Bošku Radojkoviću, koji je doveo taj koncert u Beograd, u Arenu, i to je bio koncert za divljenje. Sledećeg dana sam se rukovao sa Maestrom, ali ni u ludilu nisam hteo da mu kažem – Znate šta, ja dolazim iz Makedonije, imam trideset i tri albuma,… To ne prolazi. Samo shake hand, respekt i prijatno!

Marko Mihajlović

Comments

comments

Povezani tekstovi

1 komentar

mirjana nikic 7. oktobar 2014. - 15:34

jako interesantan intervju, pripazi samo na slaganje vremena i odnosa u recenici pri nabrajanju jer sagovornici na tio ne paze pa moras ti, pozzz

ponovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.