početak DRUŠTVO I Have a Dream

I Have a Dream

od nedelja
785 pregleda

1.
Bilo je gusto u USofA polovinom prošlog veka oko rasnih i međurasnih pitanja, mnogo gusto; uz sve ljude dobre volje, mešanje u najvećem loncu za topljenje u poznatom svemiru i napretke svakojake, do danas se ta gustina ponekad oseti.
Izdašan neki gustin, kao da ga Nemac 1933. godine pravio, pakovao u papirne kesice sve sa plavim kuvarom, belom kapom i drvenom varjačom izdeljanom od autohtonog drveta i čekićanog u prisustvu šumske komisije od tri člana proverenog porekla.
Avgusta 1963. godine, na čuvenom nenasilnom Maršu na Vašington, za posao i slobodu, Martin Luter King je govorio o svom snu pred 250.000 ljudi; posle nobelovca mira, pevao je nobelovac književnosti Robert Zimmerman. Kroz nos, ali pevao je.
Sve to je vrlo uznemirilo mudro rukovodstvo USofA, na čelu s Džonom Kenedijem; strahovali su od nasilja i brinuli za imidž te velike nacije u svetu.
Ljuta struja boraca za prava crnaca, Malcolm X i Nacija islama (Crni muslimani), bili su ogorčeno protiv i nazivali marš „farsom za Vašington“.

2.
Ako oko tako jasnih stvari, kao što su posao i pravo da nosiš svoju kožu a da ti je ne izbuše zbog boje, nema saglasja, nema ni zajedničkog imenitelja ni sadržitelja, kako ćemo se dogovoriti oko naših sirotinjskih muka?
Jer, kažu u ovom veku i milenijumu, posla ima i pare vise svud okolo, samo ti imaš kratke ruke i slab odraz.
Jer, kažu u ovom veku i milenijumu da su sve boje ravnopravne, uključujući i spektar svih boja duge kad se pruži od Sarića osoja ka Velikoj previji, i svaka boja pruža jednake šanse u novom svetu.
Zašto se onda, prijatelji moji, desetine nacija, građanskih država i plemenskih zajednica osećaju izdvojenima s glavne zabave, iz snažnih novconosnih vetrova, koji obavijaju celu planetu u sve bržem kretanju?
Zašto se osećaju kao da su uverenje o državljanstvu i izvod iz matične knjige rođenih presuda nekog visokog suda, bez prava žalbe i mogućnosti za pomilovanje, sve sa neizbrisivi žigom utisnutim u prisustvu šumske komisije od tri člana?
I gde se može naći ta Međunarodna podela rada u papirnoj ili elektronskoj formi, da vidimo šta nam je, opet, zapalo i rešimo šta ćemo i kud ćemo.

3.
Džon Kenedi je ubijen koji mesec posle Marša; belac ga je ubio, bar tako kažu; njega je odmah ubio mafijaš patriota i tako se otvorila Pandorina kutija teorija zavera.
Malkolm je bio na hadžiluku u Meki, upoznao druge kulture i korigovao svoje stavove i napustio ljutu struju Crnih muslimana. Ubio ga je crnac 1965. godine, kažu baš zbog te ideološke revizije i napuštanja, ali skoro svaki istraživač tog perioda je sklon značajnom podizanju obrve i pominjanju Edvara Huvera, viševekovnog šefa FBI; i tu je zakotrljana grudva belog snega da lavinu zavere izruči u već sluđene umove posmatrača prirode i društva.
Martina Lutera Kinga ubio je belac Džejms Erl Rej, sitni kriminalac, koji je priznao ubistvo, pa kasnije povukao priznanje, što je, uz redovno pominjanje imena kao trodelnog, siguran dokaz da ništa nije kao što izgleda i da je istina tamo negde.
Mnoge ideje baptističkog sveštenika iz Atlante našle su se u Aktu o građanskim pravima i Aktu o glasačkim pravima.
I, crnaca više nema. Njihova staništa naselili su Afroamerikanci; izgledaju veoma slično, samo su gojazniji i nemaju osećaj za ritam.
Naravno, prijatelji moji, ne rugam se Amerikancima poreklom iz Afrike, već magijskom učenju da će promena imena i pravilan izbor reči rešiti sve.

4.
Ako postoji, a da se osetiti po vonju nepravde i surovosti koji ispred nje stiže, Međunarodna podela rada s lakoćom prelazi preko nijansi koža i kosa, običaja i verskih uverenja, sem ako ne zatrebaju za regrutaciju i mobilizaciju.
Sve te osobenosti, ekipe blizu kase i udelitelji dobrih poslova posmatraju blagonaklono, preporučuju savremenim nomadima da svrate u našu postojebinu i probaju, učestvuju, kupe; sve te osobenosti tamo negde, u svetu za kojim žudimo, imaju veličinu i značaj kao kad, recimo, Aboridžinka u senci svete stene Uluru iščeprka crva veličine kažiprsta i spuca ga bez soli.
Ili kao kad zlatna ribica prdne.
Na onom Maršu, prva reč je posao, druga sloboda; slobodni smo da im promenimo redosled, ako moramo, i uposlimo um razmišljanjima o našem udelu u nepravdi koju živimo.
Uvek je geografija imala važan udeo u razvoju zajednica, iz milion razloga: putevi, klima, poljoprivredne kulture, pravci ratnih kretanja…
Danas, po onom vonju nepravde i surovosti, koji ispred tajnih depeša i dnevnih zapovesti stiže, reklo bi se da je geografija sudbina.

5.
Istina je da su Afroamerikanci bolje tretirani i više poštovani nego ikad pre u USofA. Ima ih na mestima gde nisu ni sanjali da će biti pre marševa i dizanja glave, ljudi s belim kukuljicama pale drvene krstove kao folklor, uspomenu na stare dane u kojima je vatra bila najava i uvod u nasilje, u smrt.
I nekadašnji Indijanci, imenovani tako zbog greške u navigaciji, sada Nativ Amerikanci, manje lutaju u traženju svog puta obnove.
Ima dana i geografskih oblasti kad sve poludi i zapreti urušavanjem priče o bezbojnosti i poslovima koji te jure uzduž i popreko bogatog kontinenta; ima staklenih balona zbog kojih neke grupe prolaze na sledeći nivo igre samo da bi se pokazalo da je prolaz moguć. I jesu zatvori nesrazmerno popunjeni, nezaposlenost veća… Narkomanija… Kriminal…
Daltonizam i nemušti vid su opasna kombinacija: daltonizam ujednačava boje a nemušti vid daje sposobnost da prepozna podobnost u istoizgledajućim licima, ukrašenim lumberjack bradama i frizurama fudbalerkama, telima spakovanim u uske košulje sitne kocke neprihvatljive Roriju Galaheru i zanatlijama na Fenderu i Gibsonu u Epohi, sprčene sakojčiće omiljene među bosanskim seoskim učiteljima druge polovine dvadesetog veka i fruličaste pantalone kojima samo precizan rez visoko iznad članaka nedostaje da bi bile prave vehabijske.
Ali, tamo je San. Ako su ga Ameri izgubili, mi nismo.
Tamo gde sunce zalazi, tamo vodi put.

6.
Da bi poslovi zagarantovani podelom rada mogli da se odvijaju nesmetano, nedostaje važna komponenta: ubediti žigosani živalj da je sam kriv, da ništa ne valja i da je za sve odgovoran.
Mentalitet. I svest.
Da zahteva od pošiljaoca depeše i vonja još strogosti, ali pravične.
Sve naše priče o uspešnima Tamo i svađe sa sapatnicima preko ograde oko svojatanja, nisu samo hrana za nacionalne romantizme: duboko u svima nama „s ovih prostora“ to su dokazi da nismo škart, već cvetovi koji se razvijaju kad se nađu u okruženju koje ima sunca i vode koliko treba, plodnu zemlju i mehanizam koji sprečava korov da divljim rastom sve prekrije i uguši. To je nada da i ovde može biti drugačije.

7.
Jer, dok dođu tamo isti kao ti, možda malo bolji ili gori, svest i rajetinski metalitet negde usput nestanu i, recimo, „kod nas u Njemačkoj“ ili „kod nas u Ameriki“ vrlo brzo postanu način ophođenja sa bivšim srodnicima, školskim drugovima i sugrađanima.
Pitao sam, dosta davno, ugledne profesore i doktore, gde se mom rođaku izgubio mentalitet i promenila svest, pa je od slinavog i zavraćenog Ribaševca, sticajem okolnosti otpremljenog za Nemačku ono kad je Tito slao sve koji za koji minut mogu da razmisle i izmene podignutu desnu ruku u drugu desnu, postao najbolji radnik s platom od 6.000DEM u doba kad su neškolovani dobijali 2.000DEM; nisu mi odgovorili, jer su bili zauzeti preteći mi zbog ostalih pitanja i komentara.
Je li to bilo ispred Đokića kafane, gde se na gomili kamenja čekala pošta (autobus) za Užice? Kod ruševina Zorine kafane, gde su pomagali onom iz Trnave da utovari sve što je poterao sinu u grad? Dok je prvi put pio Stankovu koktu na užičkoj autobuskoj stanici, onoj staroj? Krckao bajato pecivo „Kod trovača“ na ulazu u beogradsku železničku? Granica? Minhen?
Ili kad je ustanovio vezu između norme, prekovremenog rada i cifre na obračunu plate?

8.
Da se samo Srbi, Srbijanci i građani Srbije osećaju nikako, dalo bi se objasniti minulim radom i zaslugama, i crnim šeširima; to učenje kvari osećaj osujećenosti i beznađa i suseda s belim šeširima.
Od Vardara pa do Triglava, bez obzira ko je dokle odmakao u tranziciji i na putu ka EU, iseljavanje se ne smanjuje. Naprotiv.
Ali, ima mala razlika…
Kad je onaj moj rođak odlazio, raspričavao je šta će kupiti i sazidati kad se vrati: i vratio se, i zidao je.
Ovi što odlaze, ćute o tome da se, najverovatnije, neće više vraćati. I njihovi roditelji, braća i sestre ćute, pate, a u sebi nose misao da su im bar mlado pokoljenje izbeglo iz ostataka Kali Juge, s brdovitog Balkana i spasila se.
Geografija za nas jeste sudbina, prijatelji moji, sem ako se drugačije ne dogovorimo.

Dragan R. Filipović (Užička nedelja 960)

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.