početak EKONOMIJA Teško je napraviti srce

Teško je napraviti srce

od nedelja
1,2K pregleda

GAVRILO JARAKOVIĆ – PROIZVODNJA LICIDERA „TRADICIJA“
Retko koji grad u Srbiji ima proizvodnju liciderskih srca i sedefastih bombona, a u Užicu imaju dve takve radnje. Jedna od njih je i „Tradicija“, koje drže braća Gavrilo i Danilo Jaraković. Gavrilo kaže da se ovom prozvodnjom još pretprošlog veka počeo baviti njegov pradeda Zdravko Vukomanović, a da ga je nasledio deda Jovan, pa sada njegov brat i on.
– Pradeda Zdravko Vukomanović je pravio liciderska srca i klasične svilene bombone. On je obilazio vašare lokalnog tipa. Imao je četiri sina i jednu ćerku. Jedan os sinova je postao sveštenik, drugi je radio u saveznom SUP-u, a dva su ostala da rade sa njim. Jedan od tih koji su ostali je Jovan Vukomanović, od koga smo nasledili zanat. To je moj deda i on je još živ, ima 91 godinu. Imali su radnju u Dubu, između Kostojevića i Bajine Bašte, i tu su živeli. Moj brat i ja smo često provodili raspust kod babe i dede u selu. Kao deca smo učili zanat i išli sa njima po vašarima. Kada smo završili škole i fakultete, opredeljivali smo se šta ćemo da radimo. I tako, 1997. godine rešim da krenem sa poslom izrade liciderskih srca i sedefastih bombona i lizalica. Preveo sam posao na mene i ja i brat Danilo otvorili smo radnju u Užicu, na Carini. Nazvali smo je „Tradicija“, što i stvarno jeste – kaže Gavrilo.


U stvari, nekadašnja i sadašnja proizvodnja liciderskih srca donekle se promenila, ali sastav je ostao isti.
– Licideri se ne rade više kao nekada. Nekada se manje ukrašavalo i više su služili za jelo. Pravile su se razne pogačice, stavljala se sličica i bio je neki manji tekst. Sličica je uglavnom bila muža i žene u narodnoj nošnji, a tekstovi su bili različiti, na primer: „manuće se kafane, kada bure nestane“, jer je u to vreme bilo dosta kafana i vašara. Tada su se liciderska srca dosta kupovala i jela, ali se i poklanjala. Momci su prosili devojke sa tim liciderskim srcem. Na srcu je bilo ogledalce, koje je imalo svoje značenje. Kada momak pokloni devojci licidersko srce sa ogledalom i devojka se ogleda u njemu, a momak stane iza nje, u ogledalu devojka vidi i njegov odraz, pa ispadne da ga devojka vidi u svom srcu. Tako je u nekim krajevima taj poklon bio kao verenički prsten. I devojka obično to srce nosi oko vrata, što je značilo da je verena – objasnio je nekadašnje značenje liciderskog srca Gavrilo.

On kaže da se nekada testo za liciderska srca mešali u kazanu, a zatim to testo se sipalo u drvene kalupe, poravnja površina i ispeče. Pekla su se u pećnicama, koje su bile od blata i cigle. Dole je bilo ložište, a iznad otvor gde su se ubacivala ta srca. Na vašare kada su išli nije bilo štandova kao danas.
– Vašari su uglavnom bili na nekim velikim livadama. Na primer, kod nas je bio poznat vašar na Jelovoj gori, kod Jovanove vode. Dođe se gore u tu divljinu, oseku se četiri drveta, ukrste se, prekriju se i to je bio štand. Roba se nosila u drvenim koferima – kazao je Gavrilo.

To je tako bilo šezdesetih godina, a posle je krenula industrijalizacija.
– Tada je i stala prodaja liciderskih srca, jer su se počeli proizvoditi keksovi i drugi konditorski proizvodi. Do 1975. godine licideri su bili i voskari. Tako su držali radnje. Onda je donet zakon da može biti ili licider ili voskar. U Užicu je u to vreme bilo oko 75 voskarsko-liciderskih radnji, koji su se većinom, kada je krenula industrijalizacija, opredelili da budu voskari, jer su počeli da se prodaju keksevi. Licidesrkih srca je bilo sve manje i ugašeno je dosta radnji. Osamdesetih i devedesetih godina prošlog veka svi ti koji su proizvodili srca bili su u godinama i nije bilo ko da ih nasledi, jer su njihova deca otišla na fakultete. Njihova deca su težila da završe škole, da imaju posao i stan, a od liciderske radnje nisu imali ništa, sem puno rada. I tada se već stalo sa proizvodnjom. Moji su se opredelili za liciderska srca i bavili su se poljoprivredom. Nekako se životarila. I mi smo, moj brat i ja 1997. godine napravili taj neki novi imidž licidera. Pored raznih keksova, više nisu bila aktuelna da se jedu, pa smo išli na to da budu pokloni. Drvene kalupe smo zamenili modlama kojima se iseče testo, a peći zamenili modernijim. Počeli smo i drugačije ukrašavanje, pakovanje, vakumiranje. Nekada su se srca zamotavala u hartiju, a mi ih danas pakujemo u celofan. Malo smo modernizovali način izrade, ali se i dalje radi ručno. To kada kažem modernije to znači moderniji stolovi, razni oblici, prostorije za sušenje, ali je proizvodnja ista – kazao je Gavrilo.


Gavrilo kaže da u liciderskom srcu nema ništa kvarljivo.
– U njemu su brašno, šećer i med. Zato ne mogu da se pokvare i mogu godinama da traju, kao nekada oni dvopeci u vojsci, koji su mogli da se koriste i po 30 godina. Liciderska srca se prvo prirodno suše, a potom se peku. U takvom procesu sva vlaga izađe iz njih i ne mogu da se pokvare. Nekada se nisu sušila, ispeku su danas i sutra idu na prodaju. I ta nekada i ova danas su cela jestiva, sem ogledalca ili sličica. Mada je danas mnogima žao da ih pojedu, pa ih više čuvaju kao ukras i uspomenu – kaže vlasnik „Tradicije“ i dodao da danas malo ko zna značenje liciderskog srca, da ga kupuje tom namerom, već više se kupuju radi poklona, ukrasa, pa čak i u marketinške svrhe.
– Radio sam jednu veću količinu za firmu koja je slavila godišnjicu i delila srca kao poklon. Neke firme naručuju u svrhu marketinga. Interesantno je da su poslednjih godina veoma aktuelna na svadbama kao poklon gostima od mlade i mladoženje.


Glavni majstori u proizvodnji su Gavrilo i Danilo, ali kada krenu vašari i sabori, kada imaju veće količine da prave, pomažu im njihove žene i deca.
– Ceo posao iznesemo nas dvojica. Ponekad danima ne vidimo dnevnu svetlost, uđemo ujutru i do kasno doba noći radimo, jer to je proces koji ne može da se prekine. Ovo je specifičan posao i skoro niko neće da ga radi, da uči. Mi smo pokušavali da naučimo nekoga, jer smo u jednom periodu baš imali dosta posla. Tražili smo ko će da nauči, da nam pomogne u radnji, ali svi dođu i odmah odu kada vide kako se radi. Svi bi hteli da sede za računarom, da daju komande preko dugmića ili da rade na pakovanju. Niko nije hteo da radi proizvodnju, jer se skoro sve radi ručno. Tu mora ruka da radi ceo dan. Isto je i kada se rade bombone i lizalice. Skuva se smesa u kazanu, nekada bakrenom, sada prohromskom. Obično se radi od 5 do 30 kilograma, i to je neka količina koju možemo nas dvojica da uradimo. Onda se izlije na mermerne ploče i tu se malo hlade, jer se kuvaju na temperaturi između 140 do 160 stepeni. Kada počinje sa obradom tada smesa ima temperaturu od 120 do 130 stepeni, jer moramo da je obrađujemo dok je vruća. Jeste da koristimo rukavice dok je obrađujemo, ali probije ta toplota. Obrađuje se tako vruća, jer ako se ohladi, ona se stvrdne. I kada se malo ohladi, stavljamo je na kuku i izvlačimo tu smesu na vlakna da postanu bela. To je taj šećer koji se izbeli. Od tog izvlačenje dobijaju se ta vlakna koja se vide na bomboni. Takva smesa se stavlja na sto, uzima se po parče i seče modlama. Obično su to srca, ali sve više su popularnije papučice, kućice, jelke i cvetići. Onda kreće šaranje od spolja ka unutra. Svaka se šara radi posebno. Ručno se pišu i tekstovi. A tekstovi su različiti, šta ko poželi, to mu se i napiše. Kada radimo za svadbe, pošalju neki tekst koji nađu iz nekih pesama, citate, sve zavisi od veličine srca. Inače, sve se radi serijski. Onda se nose u posebnu prostoriju gde se suše, pa tek se srca peku. Bombone se ne peku – objasnio je naš sagovornik i dodao da kako vreme prolazi i dolazi sve se slabije prodaju, a cene se nisu menjale u poslednjih 12 godina.


– Može da se živi neki normalan život. Već 20 godina radimo taj posao i ne trčimo za nekim novcem. Zadovoljni smo koliko bude, jer takvo je vreme došlo.
U proizvodnji svilenih bombona i lizalica tehnologija izrade morala je da se promeni.
– Nekada su se radila samo u beloj nijansi i u jednoj aromi. Danas mlađi zahtevaju da budu ukusa vanile, čokolade, lešnika i slično, pa zbog toga moramo da dodajemo arome i malo promenimo tehnologiju izrade.
Danas se proizvodnja liciderskih srca ne vodi kao stari zanati, iako Jarakovići imaju i sertifikat „stari zanati“.
Proizvođači liciderskih srca u državnom šifrarniku, u APR-u, ne postoje kao stari zanati. Kada su nam skoro menjali šifre stavili su nas u proizvodnju dvopeka i slično. Kod nas nemamo neku podršku u tim starim zanatima, kao u Evropi. Ja bih voleo da uđemo u Evropsku uniju, jer bi mi sigurno bili tretirani kao stari zanati. Mi već imamo sertifikate starog zanata, koje smo dobili kada ih je izdavala Vlada Srbije 2010. godine. Komisija je dolazila kod nas, jer postoji procedura kako se dobija taj sertifikat. Mora da se cela proizvodnja, od početka do kraja, radi ručno. Sa tim sertifikatima mogli bismo da apliciramo za neka sredstva, ali sada izrada liciderskih srca, pa i sarača, nema pod šiframa. Kada smo prijavili proizvodnju svilenih bombona, stavili su nas pod proizvodnju konditorskih proizvoda i čokolada, iako je potpuno drugačiji način proizvodnje.
– Bili smo dosta na tim sajmovima na Zapadu i imamo dosta kontakata. Licidersko srce je uvršćeno i UNSEKO-vu listu nematerijalnih dobara. Inače, licidersko srce je zapadni proizvod, mada su prva srca potiču iz Rusije, a potom se proizvodnja prebacivala i dolazila do katoličkih manastira, gde su monasi od njihovih proizvoda koji su sami proizvodili, a to su pšenica i med, pored sveća pravili kolače za Božić i Uskrs. To se narodu svidelo i krenula je masovnija proizvodnja. Svilene bombone dolaze od Turaka. Proizvodnja liciderskih srca i sedefastih bombona su se srele kod nas, u Mađarskoj i Rumuniji. Proizvode se danas u nekim evropskim zemljama, ali se vode kao stari zanati. Kada sam bio na sajmu u Nemačkoj, shvatio sam koliko oni polažu u te stare zanate. Oni imaju jednom mesečno dan kada se zatvori ulica za prodaju proizvoda nastalih od starih zanata. Na ulici imaju sve pripremljeno. U asfaltu je urađena sva infrastruktura, utičnice, kanalizacija i voda. Kada dođu proizvođači sa njihovim kućicama, parkiraju pored tih priključaka, pritisnu dugme i otvorim se to u asfaltu i priključe se. Rade šest sati, posle sve sklone i vrate u pređašnje stanje. I zakupi nisu skupi. Rekli su mi da plaćaju od 5 do 10 evra na godišnjem nivou, a ovde samo za jedno mesto za jedan dan dajemo po 10.000 dinara. Totalno se na drugi način odnose prema starim zanatlijama. Isto tako, pričao sam sa jednim našim korparom, koji je preko Privredne komore išao u Austriju. Njega, grnčara i sarača, kao ljude koje se bave starim zanatom, držali su kao malo vode na dlanu. Bili su smešteni u hotelu sa pet zvezdica, a kada su na ulici prikazivali svoje umeće, prolaznici su stajali i gledali kako oni rade, hteli i sami da se priključe. Kažu da je bilo fantastično. U mnogim evropskim zemljama oko Božića svi trgovi imaju mesta gde se prodaju liciderska srca i bombone, koji uvijaju u razne papire. Kod njih je obavezna takva kupovina, jer sa njima pune čarape, a jelku kite tim bombonama. Bio sam u mnogim mestima od Austrije do Mađarske i baš posmatrao, kod njih je svaki trg sređen, a obavezno imaju mesto za proizvode koje ja proizvodim, a uz to se služi i kuvano vino, negde kobasica i slično, zavisi od mesta. Sada je to sređivanje trgova malo krenulo i kod nas, ali nije ni prići tome kao na Zapadu.


– I Turci dosta rade bombone. Brat i ja smo hteli od njih da „prepišemo“ jedan posao, ali nismo naišli na razumevanje. Hteli smo da napravimo kao jedan kiosk sa staklom, gde prolaznik vidi kako se pravi bombona i da je tu odmah kupi. Tako bi odmah dobili svežu bombonu. Mi bismo na licu mesta pravili manje količine i prodavali. Međutim, to nije biznis da se zarađuju milioni, već samo atrakcija da se privuku ljudi i turisti. Samo smo na Kalemegdanu 2003. i 2004. godine, dok je još bio neki Savezni centar za turizam, zajedno sa ostalim starim zanatlijama dolazili i na licu mesta svako pravio svoje proizvode, a i davali prolaznicima da isprobaju kako se to radi. Mi smo im davali da šaraju po srcima. Bilo je zanimljivo i njima i nama. Posle je to prekinuto. Kod nas se ne ceni taj ručni rad, na ceni je samo ako može nešto na brzinu da se odradi – kaže Gavrilo.
Inače, „Tradicija“ je od samog početka uz manifestaciju „Licidersko srce“. Rade srca sa znakom manifestacije, neka veća, neka manja, i svake godine jedno srce rade za predsednika države, kada predstavnici manifestacije odu kod njega, da mu odnesu. I svake godine to srce je različito.
Najveće srce koje su napravili rađeno je 2007. godine i imalo je prečnik metar i 20 cm. To su radili kao reklamno srce za neku manifestaciju. Inače, kao suveniri njihovi proizvodi i po metar prečnika stižu i do Amerike i Australije.


– Veličina nam nije sporna, ali boje nam predstavljaju problem, jer ponekad traže neku boju koja ne postoji, pogotovu za svadbe. Mlada poželi da budu sve u nekoj nijansi sa ostalim detaljima. I mi sada treba da pogodimo tu nijansu. Zato uradimo nekoliko probnih uzoraka, pa kada mladenci daju odobrenje, krenemo u proizvodnju. Postoje razni zahtevi i za oblike. Nekada se u Koštunićima svake godine organizovali manifestacija u koju je dolazilo oko 4.000 do 5.000 gostiju iz Grčke, jer su Košutnići bratski prijatelji sa neka četiri grada iz Grčke. I na toj manifestaciji je njihov znak bila šljiva, ali šuplja. To nam je bio veliki problem napraviti, ali smo je ipak odradili. Inače, za svaku posebnu narudžbu mi moramo da napravimo novi modlu. Na vašarima uglavnom ide klasika – srce, potkovica, papučica, kućica, a nekada su se dosta prodavali pištoljčići i konjići. Jednom je neko tražio oblik mobilnog telefona, ali pokušavamo da baš tako nešto novo ne radimo, mada svake godine izbacimo neki novi oblik. Kod lizalica smo zadržali stari oblik, ali stavljamo neku novu aplikaciju iz crtaća, a obavezno moramo svake godine da napravimo i neki novi ukus – kaže Gavrilo i dodao je da sada rade novogodišnji i božićni program.


Gavrilo kaže da u Srbiji zvanično proizvođača licidera ima pet i sve ih je nabrojao na prste.
– Imaju Janjovići u Somboru i to je jedna stara porodica, gde su mlađi otišli u druge poslove; ima u Loznici jedan čikica Dragiša; u Jagodini ima jedan proizvođač i dva u Užicu. Jedni smo mi, moj brat i ja, a drugi je moj rođak na Terazijama, koji su nasledili posao od Jovanovog brata Dragana. Oni su kasnije počeli, mislim da je to bilo 2007. godine, kada su ostali bez posla u državnim firmama. Ovo što vidite na vašarima su sve prekupci, koji uzimaju robu u od nas i prodaju. Mi nemamo vremena da idemo na vašare. Uglavnom izađemo na ove naše lokalne. I narod slabo kupuje na vašarima. Ako je neko nekad kupovao pet lizalica, danas će kupiti jednu, jer se nema para – rekao je Gavrilo.

Zvezdana Gligorijević

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.