MUK
„Vi Turci što ste dovedeni, da vodite računa o našim ženama, da budete fini i ljubazni prema njima! Jeste li me čuli Turci? Da vodite računa! To su divne, dobre žene, porodične, koje žele da vredno rade kako bi napravile budućnost za sebe i svoje porodice“, kazao je predsednik.”
Reče Vučić, i osta živ…
Razmišljam već danima kako da izrazim ono što osećam poslednjih godina o ovom gradu, o ovoj zemlji, o ovim ljudima, o ovom teatru apsurda, ovoj laži i paralaži u kojoj živimo. Da objasnim samom sebi, kako sam, od ljutog lokalpatriote, postao potpuno nezainteresovan za grad u kome živim, evo, već 55 godina.
Da ovaj naš Titanik mora potonuti prvi put mi je bilo savršeno jasno krajem 2004. godine, iako sam tada još uvek bio dovoljno mlad i glup, pa sam se, potpuno bezrazložno, nadao da postoji šansa, iako minimalna, da se stvari, same od sebe, poprave. Definitivno mi se sve zgadilo početkom 2006. kada je u našem gradu, a koji mesec kasnije i u Srbiji, na scenu stupila lažovsko-mafijaško-nacionalističko-debeovsko-boljševička ekipa, kojoj ništa nije bilo sveto. Lagali su čim zinu, lagali su i pre i popodne, radnim danom, vikendom, crkvenim i državnim praznicima. Kao besni psi su lagali o svojim političkim protivnicima, izgovarajući najgrozomornije laži, lagali su još više o sebi, pripisujući sebi natčovečanske kvalitete, koje niko, ali baš niko, ne sme, ni po koju cenu, dovesti u sumnju. Bandu koja je vladala Srbijom krajem devedesetih mnogi su nazivali crveno-crnom koalicijom, ali je onima iz 2006. mnogo više odgovarao taj naziv. Šljam ekipu činili su otpaci nekadašnjeg SPO-a i drugih nacionalističko-šovinističkih frakcija, u sprezi sa podivljalim sitnim „preduzetnicima“, koji su strašnih devedesetih, muzući društvenu svojinu, uspeli ozbiljno da se nakradu, a prvih godina dvadeset prvog veka da ukradeno ozakone i uvećaju, uz pomoć mračnih delova Službe, potpomognuti bezdušnim tehnokratama, koji su se dočepali vlasti, a koji bi, za dobru proviziju, prodali, ne samo državu, nego i sopstvenu rodbinu. Tu bagru su, raširenih ruku, dočekali Crveni, koji su prethodnih decenija celokupnu rodbinu, sve do petog kolena, ubacili na državnu platu i koji bez vlasti, kao riba bez vode, ne mogu da žive. Taj politički amalgam svega najgoreg okupirao je Srbiju i zavladao je mrak. I muk. Te 2006. počelo je uništavanje Srbije Velikim bratom, ali, što je mnogo crnje, tada je počelo i masovno štancovanje lažnih diploma, kako bi bagra mogla da zaposedne debelo plaćene funkcije, i odatle bezbedno da nas muze. I to rade i dan-danas, uporno, temeljno i do koske, a kako stoje stvari, skoro prestati neće. Svakojak šljam se tada dočepao državne plate, i od tada se, ama baš ništa promenilo nije, osim njihovih radnih mesta, uvek izdašnije plaćenih, našim porezom, našom mukom.
Par godina kasnije Tadićeva ekipa, nekom greškom ili možda stranim uticajem, došla je na čelo te lažovsko-šovinističko-pljačkaške-crvene ekipe. Ni njima do slobode i demokratije nije posebno stalo, i oni su se svojski trudili da lažu i otimaju, ipak, nisu to radili dovoljno temeljno i predano, već na „finjaka“, pa je šovinistička bratija morala da se reorganizuje i 2012. vrati na vlast. Ovoga puta iz ekipe su izbačeni Koštunica i slični Kilavi Radovani, pa su njihovo mesto zauzeli mladi, koji su se zamomčili u ratno vreme i sa onu stranu Drine, tzv. „pravi“ Srbi, i fešta (njihova) mogla je da počne.
Ja sam još za Tadićevog vakta bio u dubokoj ilegali, nekadašnji lažni prijatelji potpuno su me zaboravili i izbrisali sa liste poznanika, što me i nije iznenadilo, jer su zdušno pokušavali da reaktiviraju socijalizam sa ljudskim likom, sa njima kao avangardom i državnom platom, pa se ja, tržišni fundametalista, u tu crvenu bajku nikako nisam uklapao. Sa novopridošlim generacijama tek ništa zajedničko nisam imao, niti smo zemljaci, niti nas iste stvari u životu zanimaju, čak ni istu muziku nismo slušali, ja odrastao, uglavnom, na inostranom roku, a oni na balkanskom turbofolku, ali, iako nisam živeo sa njima, nekako sam mogao da egzistiram pored njih, iako ne baš miroljubivo, što bi drug Kardelj rekao.
A onda dođe jesen 2008. Dok je naš realan svet drmala Velika svetska kriza, večiti dečak Tadić, sa državnih jasala, mrtav – `ladan ustvrdi da je kriza naša velika izvozna šansa. Ta rečenica kao da je označila prekretnicu. Do tada su reči, koliko-toliko, imale značenje, vlastodršci su vodili računa da izgovoreno ipak ima nekog smisla, a od tada, kao da je krenulo takmičenje u što većem laganju i lupetanju. I zna se, kada je Pandorina kutija otvorena, stari majstori laži i obmane, crveno-crna koalicija, pojačana podmlatkom, našla se u svom prirodnom ambijentu, s jednom sitnom, ali ključnom, razlikom – oni se suda, zakona i pravde nikada plašili nisu, jedina batina od koje su zazirali, bila je Komitet, a kako je on davno nestao, mogli su da lažu do mile volje, da lupetaju šta god im padne na pamet, bez ikakvih posledica. I, gle čuda, što su više lagali i lupetali, to se narod više primao. Na vrh te apokaliptične piramide zaseo je Gospodar. Dočepao se državnih dizgina i u drugom pokušaju uspeo ono što nije krajem devedesetih, potpuno je pasivizirao novinare, koji dan-danas snuju levičarske snove o redovnoj državnoj platici, a onda je mogao da krene apsolutni spetakl, koji i sad, nesmetanom žestinom, traje. Javnom scenom zavladali su strah, pretnje, apsolutna laž i besmisao, potpuno odsustvo činjenica i iole ozbiljnije rasprave o bilo čemu. Potpuna kakofonija, lišena bilo kakvog smisla i sadržaja. Kada treba da se priča o ekonomiji, Gospodar priča o nacionalnim pitanjima, a kada ga pitaju o nacionalnim pitanjima, Gospodar priča o ekonomiji. Nema više stare dobre zamene teza, jer teze više ne postoje. Ne postoji ništa drugo osim Gospodara i po kojeg sluge, koji se utrkuju ko će bolje imitirati Gospodara.
Pošto normalan čovek takvu količinu nemorala ne može istrpeti, pokušao sam da se od najezde primitivizma, siledžijstva i bahatog laganja, odbranim ignorisanjem. Prvo sam prestao da čitam novine, pa prestao da gledam televiziju i slušam radio, pa sa malobrojnim poznanicima prestao da diskutujem o tzv. društvenim temama, da bih na kraju, kada mi se definitivno sve zgadilo, prestao da pratim i svakojake društvene mreže. I šta sam, posle toliko godina, postigao ignorisanjem? Ništa. Ludilo je toliko eskaliralo, da se od njega pobeći ne može. Osim ako ne pobegneš u inostranstvo ili u penziju, pa u neku divljinu. Ali, iako sam i dalje suviše mlad za umiranje, a nisam ni previše star za rokenrol, ipak nekako nisam za emigraciju, a ni ova unutrašnja emigracija mi baš ne ide od ruke. Nekada sam bio zagovornik teze da se valja boriti i da treba uticati na ljude iz okoline, ali, posle ovoliko godina pokušavanja, shvatio sam da je to uzaludna misija, narod k`o narod, neće se taj menjati, dok mu samom ne dune da se menja. Osim toga, iako je to teško objasniti, nikoga istina ne zanima, svi više vole da žive u laži, iako u tu laž ozbiljno sumnjaju. A još kada čovek vidi koliko je velika srpska opčinjenost državom i državnom platom, onda postaje potpuno jasno da ovaj naš Titanik sa početka teksta, sigurno ide svojim zacrtanim putem ka izvesnom kraju. Dok orkestar na palubi svira, a publika se ponaša kao da je sve u najboljem redu.
Pročitao sam nekoliko puta Gospodareve rečenice sa početka teksta. I što ih više puta čitam, moje stanje šoka biva sve jače. I sve više mi nedostaju reči kojima bih to stanje mogao opisati. Zaista, šta čovek može da kaže posle ovakvih rečenica? Vredi li bilo šta reći? „Jeste li me čuli, Turci?“ Nekada davno aforističari su imali običaj da napišu da je Srbija ludnica otvorenog tipa. Od tada je prošlo puno godina, a mi smo svakog dana, u svakom pogledu, sve više napredovali.
Kada bih bio kao Vladislav Petković Dis, možda bih napisao pesmu, kao onu čuvenu „Naši dani“, ali džaba, iz ove moje tintare ništa ne izlazi. Pogledajte i ovaj tekst, iako postoji hronološki sled događaja, nisam uspeo ono što mi je bila osnovna namera – da opišem šta mislim o ovom gradu, ovoj državi, ovom narodu.
I na kraju, nije mi prijatno ovo što ću napisati, ali moram.
Šta reći o gradu u kome se čovek utopi na gradskom bazenu i o tome, već nekoliko dana, svi „nadležni“ i njihovih „nadležni mediji“ ćute kao zaliveni. Baš kao što ćuti 7.000 članova vladajuće užičke partije, par hiljada članova koalicionih partnera i par stotina članova tzv. opozicionih partija. Kao što godinama ćute desetine hiljada tzv. Užičana, o svemu i svačemu.
Ne vredi. Nema kome. Najbolje je da ućutim i ja.
Toni Stanković (Užička nedelj 997, oktobar 2018.)