Nije moj vinograd nik’o
iz nečje snene duše
već iz čemera i znoja moga.
Nije se lišće razvijalo
samo na suncu
već zbog suze iz oka tvoga.
Nije ta naša loza
od nekih novih sorti
stigla iz mondenska sveta
već je deo starog korena,
množena do iznemoglosti,
sa nadom da će da cveta.
Čekana je drhtavo i strasno
da se na suncu zazlati,
da se savije teškim rodom,
a kroz kožicu meku
da joj se presijavaju kapi
budućeg najboljeg vina pod svodom.
Rođena je iz ljubovanja
dok se čekalo sa strepnjom
da sunce jutarnje sine…
Rođena je iz gorkovanja
da kiša ne zakasni,
pa da sa nada u nebo vine.
U čekanju našem tako,
od berbe do berbe,
bojilo se vino bojama meda,
u molitvi da sazri dobro
kao što je zrila ljubav naša,
onako baš kako treba.
I sada je red, draga,
Da probamo plodove
Ljubavi naše.
Lepi ste k`o greh,
i vino i ti…
Hajd`, napuni čaše!
Mirjana Ranković Luković
