početak KULTURA Nova koncepcija je neophodna

Nova koncepcija je neophodna

od nedelja
615 pregleda

guca-trubaci-sabor-prva-truba-dragaceva-1328585176-98280

KAKVA JE BUDUĆNOST DRAGAČEVSKOG SABORA?

Dragačevski sabor trubača već nekoliko godina se nalazi na prekretnici na kojoj Saborski odbor i Skupština opštine Lučani, koji rukovode ovom manifestacijom, nikako da pronađu rešenje kuda dalje. I ovaj sabor, 54-ti po redu, po čemu spada u najdugovečnije OPEN AIR forme u ovom delu Evrope, pred organizatora postavlja dilemu da li da nastave u, po opštem mišljenju, megalomanskom pravcu i rade na razvijanju višenedeljnog programa međunarodnog i nacionalnog takmičenja trubača ili da se lagano vrate u dugogodišnji tro ili četvorodnevni koncept? Podsećam vas da je sabor unatrag poslednjih dvadeset godina prvo dugo tražio trajnije rešenje za sam termin održavanja, jer je nekad tradicionalni poslednji vikend avgusta sa uvećanjem popularnosti i broja posetilaca zahtevao preorijentaciju u hodu, tim pre što se često taj termin nalazio u koliziji sa Gospojinskim postom, što je pravoslavnim vernicima i crkvenoj opštini smetalo, jer su se najposećenije i najskuplje šatre nalazile u zakupljenoj porti crkve Svetog arhangela Gavrila u centru varošice Guča. Kako je u međuvremenu u svetu i sam muzički žanr world music doživeo ekspanziju i izuzetnu popularnost, a u koji po muzičkoj formi pripada i repertoar koji se u Guči izvodi u duvačkim orkestrima, to je i Dragačevski sabor trubača dospeo na planetarnu mapu najvećih svetskih festivala. Magija koju je sadržavala muzika Kusturičinih filmova, te koncertne turneje Bregovićevog orkestra za svadbe i sahrane, te ispočetka turneje orkestara Slobodana Salijevića, a naročito potonje orkestra Bobana Markovića, ključnih izvođača muzike u filmu “Podzemlje (Underground)”, izdigle su Dragačevski sabor marketinški do visine kada se trebalo odlučiti da li da sabor postane obavezna destinacija na mapi world music festivala ili da zadrži samo nacionalnu odrednicu koju je godinama koje su dolazile sve više gubio. U velikoj meri u negativnost organizatorskih odluka po pitanju razvoja sabora uticala je i država upumpavanjem velikih doniranih sredstava preko nekih svojih ministarstava, pa se usput izgubila i tržišna osnova te ekspanzije, čemu je takođe doprinela sveopšta recesija kao odblesak ekonomske krize, koja je u međuvremenu zahvatila ceo svet, te se automatski odrazila i na posećenost, ali se ni u programskoj orijentaciji nije krenulo u pozitivnom smeru, jer međunarodni karakter takmičenja za Prvu trubu sveta nije opravdao očekivanja po pitanju stranih posetilaca, a koketiranje sa estradom i dovođenjem najpopularnijih folk zvezda u zemlji na sabor (Ceca, Miroslav Ilić, Aca Lukas…), gde su im decenijama pre toga ta vrata bila zatvorena, baš iz etnomuzikoloških razloga očuvanja muzike koju trubački orkestri izvode, eto, dovele su upravo do suprotnog efekta. Dragačevski sabor poslednjih godina gubi na svojoj popularnosti i smanjuje se broj posetilaca.

Prvi Dragačevski sabor u Guči počeo je sasvim skromno, 14. oktobra 1961. godine učešćem samo četiri orkestra. Dugogodišnji novinar Duge Blagoje Blaža Radivojević osmislio je prvobitni program. Ocenjivao ih je stručni žiri: Miodrag Vasiljević, profesor Muzičke akademije iz Beograda, Dragoslav Dević, muzikolog iz Beograda, Branko V. Radičević, književnik iz Beograda, Nikola Kolaković, pevač narodnih pesama iz Beograda i Vlastimir – Lale Vujović, predsednik Saborskog odbora. Sabor je organizovala Kulturno-prosvetna zajednica opštine Guča. Nagrade su obezbedili: ilustrovani list “Duga“ iz Beograda, koja je najboljem trubaču (sve do 1968) darivala trubu, zatim “Čačanski glas“ i STV “Partizan“iz Čačka. Prvi sabor trubača je doživeo veliki uspeh. O njemu se pisalo naširoko u novinama i govorilo u programima svih radio stanica.
Na nagovor Branka V. Radičevića, dnevni list “Večernje novosti” se od 1964. uključio u popularisanje Dragačevskog sabora dodeljivanjem posebne nagrade „Zlatna truba“.
Dokumentarni film o Prvom saboru -“Prva truba Dragačeva“ je režirao Mladomir Puriša Đorđević, za koji je dobio međunarodnu nagradu. Kasnije, dokumentarce su snimali poznata imena svetske i naše kinematografije: Emir Kusturica, Živojin Pavlović, Krsto Škanata, Kamenko Kaluđerčić, Žorž Skrigin, Pjer Nikolić, Dušan Milić…
Rekordni broj posetilaca zabeležen je 2009. godine na 49. Dragačevskom saboru, koji je, prema podacima, posetilo više od 600.000 ljudi.

Tendeciozno bi bilo za to optužiti organizatore, kao kada bi za potporu tome uzimali u obzir sve pogodnosti i infrastrukturu koja je u Guči i opštini Lučani izgrađena zahvaljujući prihodima od sabora, ali je činjenica da se nije radilo dovoljno na programskom konceptu. Kao da se taj moment vizije negde zagubio, kao da nedostaje plan u kom će se smeru sabor razvijati. U velikoj meri i neposredni proizvođači onoga što Dragačevski sabor godinama prodaje kao svoj osnovni proizvod, a to je sama muzika, dakle trubači, ostali su uskraćeni za mnoge pogodnosti koje je sabor uz modernu viziju mogao da im pruži. Na stranu elementarni uslovi smeštaja tokom sabora koji su mogli biti znatno bolji, mnogi od muzičara, trubača, tenorista, basista, bubnjara… mogli su sem Majstorskih pisama i zvanja majstora svojih instrumenata da uz pravilno usmeravanje i doškolovavanje napreduju u različitim smerovima, ali s jasnim progresivnim ciljevima da se teži opštem napretku. Zato ako i u budućnosti ne bude kvalitetnih programskih rešenja, u opštoj jurnjavi za posetocima, bez vizije, tinjaće i nezadovoljstvo samih učesnika sabora, a poseta će bivati sve manja i manja.

Saša Gočanin

 

 

 

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.