početak GRADSKA Od malena sam znao da ću biti muzičar

Od malena sam znao da ću biti muzičar

od nedelja
920 pregleda

ZORAN ZARIĆ – “KALIMERO BEND”
Zoran Zarić Zare, vođa i pevač „Kalimero bend“, za Užičku nedelju govori o stvaranju i radu svog benda, koji zna da zabavi i razveseli, i da svakome ugodi, bilo da je Užičanin, Šumadinac, Beograđanin ili Sarajlija, Mostarac ili Crnogorac. Bilo na kom podneblju da peva ili svira, lako se prilagođava, jer hiljade pesama u svom bogatom repertoaru lako nađu svoju publiku.
Zoran Zarić Zare još od malih nogu je znao da će se baviti muzikom i da će imati svoj orkestar.
– Još u osnovnoj školi u Mačkatu ušao sam u muzičke vode. Muzika je bila moja želja i ljubav. Zamolio sam roditelje da mi kupe harmoniku i oni su ispunili moju želju. I ako neko želi da se nečim uspešno bavi, onda mora da stremi ka tome da bi to ispunio. Dok sam bio u osnovnoj školi nastavnica muzičkog je za nas nekoliko đaka osnovala kao muzičku školu i ko je bio zainteresovan, mogao je da uči da svira harmoniku. Ona nam je izašla u susret i omogućila da steknemo neko osnovno obrazovanje. Kada sam došao u srednju školu, već sam znao da želim da se bavim sviranjem ili u žargonu rečeno tezgarenjem. Tek tada sam video da nas je nastavnica muzičkog naučila samo osnovama sviranja i da to nije bilo dovoljno da bih ozbiljno ušao u te vode. Otišao sam u Valjevo kod kompozitora Žarka Pavlovića – Valjevca, koji je umro pre nekoliko godina. Držao je školu harmonike i kod njega sam išao četiri godine, sve vreme trajanja srednje škole. Baš te 1982. godine, kada sam bio kod njega, on je napisao pesmu za Marinka Rokvića „Da volim drugu, sada ne mogu“. Mene je zvao sine, jer me je baš voleo, i rekao mi da će Marinko imati hit. Tu pesmu sam svirao pre nego što se pojavila na estradi, a kada sam je čuo prvi put, oduševila me je. Posle toga otišao sam u vojsku i kada sam se vratio, već je bilo vreme da ostvarujem svoju želju, ali i da studiram. U muzičke vode sam ušao 1986. godine, kada sam se priključio bendu „Samba“. Nisu bili nešto popularni, ali je meni trebalo da uđem u bend da vidim kako to sve izgleda, da se prekalim i da vidim kako plivam u tim vodama. Taj bend je trajao i tu sam proveo više godina. Međutim, svi članovi benda nisu imali isti odnos prema poslu kao ja. Moja očekivanja su bila da svi taj posao radimo ozbiljno, jer nije dovoljno da se dođe na veselje, a da se ponaša kako ko hoće i da popije. To je posao koji mora da se ispoštuje i da budu svi zadovoljni, i domaćini i gosti, a posle, kada se završi veselje, neka ide i radi šta ko hoće. U tom nekom periodu, kada se ispostavilo da neki nisu mogli da ispoštuju takav način rada, počeli su da odlaze ili prelaze u druge bendove. Od tog prvobitnog sastava u jednom momentu ostalo je samo nas par. I te 1994. godine, sa tim ljudima koji su ostali, oformio sam „Kalimero bend“. To ime u principu nikom ništa nije značilo, ali je svima bilo simpatično i prijemčivo. U prvom sastavu „Kalimera“ bio sam ja i uglavnom mlađi momci, čak srednjoškolci, kod kojih sam osetio kvalitet i potencijal, da mogu da računam na saradnju. To su bili klavijaturista Goran Bajić Baja, gitarista je bio Mače, sada je u tamburaškom orkestru, Milenko Mitrašinović je svirao bas gitaru, Miroslav Đokić, tada srednjošlkolac, bio je bubnjar, ali je pre nekoliko godina preminuo, harmonikaš je bio Miloš Radibratović i on je posle jednog perioda prestao da svira. Deficit je bio u pevačicama. Tada su bile Ljubica, koja je pevala u orkestru „Karavan“, Draginja, a svi su je zvali Milunika i bila je u orkestru „Stari zvuci“ i Milena Kulašević. One su bile starije i već su imale svoje orkestre. Takođe je bilo malo i klavijatura. Ali, kako kreće talas muzike, koji zahteva mnogo više, pa i pevačice, jer je bilo takvih želja od strane domaćina, mi smo ih angažovali iz Čačka, Kraljeva, pa i Užica… Kako vreme čini svoje i kako se kristalisalo, bend je za kratko vreme dobio neki rejting i postali smo veoma traženi. Imali smo dosta posla, a samim tim postali smo mamac za saradnju. Imali su mnogi želju da dođu da rade kod nas – seća se Zoran.
Tražili su način da dođu do dobre pevačice. I tu priliku su videli kada je na “Turistu” bilo organizovano neko takmičenje pevača.
– Prijavio sam se i ja, ali najviše zbog toga da vidim da li će se pojaviti neka nova pevačica, koju bih mogao da primim u orkestar. I bio sam u pravu što sam se prijavio. Pored toga što sam se i sam takmičio i došao u drugi krug, našao sam i pevačicu. Sve pohvale i nagrade je dobila Jelena Savić, koja je u to vreme bila srednjoškolka. Zacrtao sam sebi da ona bude stalni član orkestra. Jelena tada nešto nije bila raspoložena za to, ali ja sam hteo da bude sa nama. Pošto je još bila dete, otišao sam kod njenih roditelja da razgovaram, da vide da sam ozbiljan čovek, da vide kome dete mogu da povere. I njeni roditelji su u meni videli ozbiljnog čoveka i čak su i na nju uticali da radi sa nama. Došla je kod nas i više pevačicu nisam menjao, jedino kada je ona bila sprečena da peva zbog bolesti.
Zoran je u bendu zaveo pravila, ali su znali da mogu da računaju jedni na druge. Praktično postali su kao porodica.
– Uspostavio sam neki odnos, da kada je neko bolestan i ne ide na sviranje, nađem mu zamenu, ali izdvojim deo novca sa svirke i za njega, kao da je svirao taj dan. Sutradan sam išao kod njega i doneo mu pare. To je bilo specifično u mom orkestru od samog početka, jer sam težio nekom međusobnom poštovanju. Nisam mnogo menjao sastav orkestra i samo u početku sam promenio dvojicu, koji su ovaj posao shvatili ne onako profesionalno koliko je trebalo. Ako hoćemo ozbiljno da radimo, onda moramo da poštujemo neke kriterijume i standarde, a ne samo da se družimo. Nisam mogao da prihvatim da se pretera sa alkoholom na sviranju. Sa tim kolegama nije bilo sukoba. Išao sam kod njih kući i kažem im da ne želim da nas gosti i domaćini kritikuju i grde. To je bila prva opomena, a sledeći put završavamo saradnju što se tiče posla, a možemo da ostanemo prijatelji – rekao je naš sagovornik, koji je bio i najstariji u grupi, jer je Mače ubrzo prešao u tamburaški orkestar. Između šefa benda i najmlađeg člana, bila je razlika 10 godina.
Takvim stavom prema poslu i odnosu prema kolegama ovom bendu sve više se otvaralo tržište.
– Bili smo traženi na sve strane. Svirali smo odavde do Beograda, po Šumadiji, uz Drinu, i sa jedne i druge strane obale, čak i u Nevesinju i Mostaru. Tada nije bilo programske muzike i uglavnom se sviralo pod šatrama. Samim tim što je orkestar imao posla na toliko različitih strana, morali smo da imamo široki repertoar pesama, jer svako podneblje je imalo svoju omiljenu muziku i pevače. Mi smo bili vrhunski potkovani sa repertoarom. Uglavnom su se tražile pesme iz pedesetih i šezdesetih godina. Prođe dosta veselja, a ništa novo se ne odsvira. Recimo, najnoviji bi bili hitovi Jašara Ahmedovskog od osamdesetih i devedesetih godina. Zahvaljujući tome što sam od desete godine pratio muziku, i svirao i pevao, znao sam sve te pesme. Zato nam je bilo svejedno gde god da smo svirali, bilo tamo gde se samo tražio Milanče Radosavljević, Milan Simić ili neki Medoševci, ili ako dođemo ovamo Arilje i Požegu koji vole Šumadiju, pa su bili aktuelni Novica Negovanović, Tozovac, Radiša Urošević, ili, pak, ako odemo gde vole Kebu, dok su Bosanci uvek bili specifični, kao i danas sa svojim hitovima.
U tom nekom periodu kada je „Kalimero“ bio veoma, veoma popularan, najviše je imao angažovanja za ispraćaje u vojsku.
– Dešavalo se da smo sastavljali i po 15 dana neprekidnog sviranja pod šatrama. Bila je aktuelna tek otvorena Rojina sala i sa njim smo se takmičili ko će više imati veselja – da li ćemo mi više svirati ili će on više izdavati. Jeste da se lepo zarađivalo, ali je bilo jako naporno. Među nama kolegama muzičarima bilo je aktuelno da je san svakog čoveka da vozi “golf 2”, da radi u Valjaonici i da mu “Kalimero” bend svira veselje. To je bila naša šala – rekao je Zare.
Dobro se zarađivalo, a Zare je posle svakog veselja odvajao novac u fond koji je sam oformio.
– To muzičari ne osete u zaradi, a u fondu je uvek imalo oko 1.000 evra. To je bila kasa za sve ljude u orkestru, pa ako mu zatreba za automobil, kuću i slično, svako od nas je mogao da pozajmi i vraća kada može. Svakako se vodila evidencija koliko se dodaje u fond, koliko je ko uzeo i ostalo. Takođe sam vodio i evidenciju kod koga smo svirali, koliko vremena, kolika je kapara bila, pa čak i za domaćina šta želi da se ispoštuje. To je bila ozbiljna stvar. Ako je muzičar iole ozbiljan on mora to da ispoštuje. Kada se sve to ispoštuje, onda nema greške i svi budu zadovoljni. Često je i domaćin častio. Dešavalo se na primer, pošto su to bili mladi momci, da im ne dam sav novac od zarade sa veselja, već im dam samo pola, a da oni to ne znaju. Znao sam da će posle veselja da odu da to potroše za jednu noć, a onda sutradan odem kod njih kući i dam im drugu polovinu, a oni svi srećni. Isto smo imali slučajeva da su pojedine kolege iz grada bile u situaciji da im je potrebna pomoć za dete ili nekog člana porodice. U tom smislu smo se uvek odazivali i iz tog fonda smo davali novac. Pomenuo sam našeg bubnjara koji je bolovao od najteže bolesti. Sa kolegama iz Užica, Požege, Kraljeva i drugih krajeva organizovali smo pomoć u dva kruga, ali na žalost nije bilo leka.
Kasnije je naš sagovornik prešao u pevače.
– Svirao sam harmoniku i pevao. Pošto sam znao mnogo pesama, više sam pevao nego pevač koji je bio u orkestru. I tako, malo-pomalo, pređem da pevam. Mnogo je bitno kada pevač peva da oseti da neko želi da budem kraj njega, pa zato i priđem gostima. Kada sam prešao da pevam, osetio sam da mi je mnogo značilo to što sam svirao harmoniku. Sviranjem bilo kog instrumenta svakom pevaču mnogo znači, jer nauči da sluša muziku, da oseća skale i akorde koje treba da otpeva. To je od velike koristi. U orkestru smo pevali ja, bubnjar, Jelena i klavijaturista Bajić. Angažovali smo profesorku solo pevanja, koja je radila u Sarajevu na akademiji, a bila je iz Niša. Ona se vratila u Niš i radila je za privatnu muzičku školu Kornelije iz Kraljeva. Sa nama su još bila dvojica pevača iz Užica koji su hteli da idu na časove, pa smo je zamolili da dolazi u Užice i podučava pevanju. Naravno, sve smo to plaćali. Tako smo radili četiri godine i dosta nam je značilo za kvalitet pevanja – kazao je Zare.
Kao pravi profesionalac Zare već godinama teži da se svet muzičara uvede u legalne vode preko udruženja.
– U Užicu postoji ta neka estrada, ali nešto tu nije zastupljeno kako treba. Uvek sam imao želju da to bude funkcionalno, da služi nama muzičarima, da bude naša zaštita, da preko njih radimo i da sve to bude legalno, da plaćamo članarinu. Ali, to nikako da zaživi kako treba. Još kada je bio Jovica Mitrašinović, desilo se da je Branimir Đokić, zajedno sa Mulinom bubnjarom, mislim da je on brat Slobodana Muline, usmeravao po celoj državi ljude da se kod njih plaća članarina, da se krene kontrola svih tih podružnica. Bio sam ovde na tom jednom sastanku i učinilo mi se da će to funkcionisati kako treba. Bilo mi je jako drago da budemo legalni muzičari, da se uplaćuje i socijalno i penziono osiguranje. Uveo sam ceo bend u taj legalni tok dešavanja, ali, ništa od onoga što su pričali nije bilo. I dalje je bilo potpuno svejedno da li si onaj ko je sve plaćao ili onaj ko nije ništa plaćao. Nije bilo nikakve razlike. Čak je ispalo da sam ljude uveo samo da bi imali trošak iz džepa. I posle nekog kraćeg vremena to je stalo. Posle nekog vremena, pojavila se neka Milojka, koja je obilazila veselja, uglavnom po Požegi. Tražila je papire i ugovore. Imao sam neke papire, koje je davala užička estrada “Era”, a koja je bila pod okriljem Branislava Đokića, ali to nisu bili obnovljeni papiri. Ta Milojka je počela da nameće neku svoju bečejsku estradu i pretila da će na veselja dovoditi policiju da nas udalji, ako se ne učlanimo. Da ne bismo došli u takvu situaciju, mi smo se učlanili kod nje. Prođe jedna godina, druga godina, i opet ista priča – nikom ništa. Ponovo se sa tim krenulo prošle ili pretprošle godine. Samo li krene neka priča i pusti se među muzičarima glas da kreću kazne ko nije učlanjen u neko udruženje i ko nema licencu, ugovor o radu sa tim vlasnicima lokalima, to bude okidač za muzičare da se kanališu gde kome odgovara. Učlanio sam se ovde kod Milana Jevtića. Međutim, opet ništa i nema razlike između nas koji smo u estradi i plaćamo i onih koji nisu i ne plaćaju ništa. Bar da jednom u godinu dana preko njih dobijemo jedno veselje ili neki posao, ne samo mi, već bilo koji orkestar, ali ništa od toga. Tako je opet splasnuo taj talas – rekao je Zoran.
Kako vreme prolazi, menjaju se standardi i prohtevi domaćina, klubova i slično, pa tako i u „Kalimeru“ je došlo do promena. Danas osnovu u ovom bendu čine Jelena Savić, klavijaturista Željko Smiljanić i Zare, a po potrebi angažuju harmonikaša.
– Od 4. decembra 1994. godine funkcionisali smo u istom sastavu do protekle zime. Do skora je bilo samo živa muzika, nikakve tehnike nismo koristili. Međutim, tehnika napreduje i pojavljivanjem ovih aranžerskih klavijatura. pojedinac može da zvuči kao kompletan orkestar. Potrebno je je da se samo pusti matrica ili čak i ne mora, jer dobar klavijaturista sposoban je da iskoristi sve mogućnosti koje ona pruža. I dešava se da klavijaturista sa pevačicom i, eventualno sa harmonikašom, zaradi mnogo više nego orkestar sa sedam ljudi. Tu je manji napor, manje tenzija. Zimus se i kod mene desilo da sam redukovao sastav benda. Članovi benda su imali želju da se bave takvom vrstom muzike i ja sam to prihvatio. Sada nas ima četvoro i to je potpuno dovoljno. Ceo orkestar sa sedam ljudi je institucija, koja mora da ima sve prateće sa sobom – reklame, vizuelno garderobu, opremu i slično. To je firma, čovek koji je vodi mora da ima viziju da bi opravdao to što radi i imao rezultate. Poslednjih godina pojavljivanjem programske muzike je olakšalo orkestrima sviranje, jer bukvalno sa 100 ili 150 pesama mogu da odrade veselje. Ja, koji znam hiljade pesama, ništa ne odudaram od onih koji znaju par stotina. Programska muzika je lakša i zbog toga što nema maltretiranja muzičara. Naša sredina nije problematična sa repertoarom, dok Ub ili Kosjerić, kao da su dve države. Mi sada dobro funkcionišemo, finansijski se bolje prođe i manja je glavobolja. Sviramo na Zlatiboru svečane večeri, manja veselja (rođendane, punoletstva, manje svadbe), i izbegavamo veselja od 300 do 500 zvanica. Pošto sviram harmoniku, ponekad domaćini veselja žele da dođem kući da dočekujem goste, pa dok se doručkuje idemo po mladu gde isto pevam i sviram, zatim dođe venčanje u opštini i u crkvu, pa tek onda na svadbu.
Zoran još kaže da postoji mogućnost da se pojavi u nekom muzičkom rijalitiju tipa „Nikad nije kasno“.
– Radim u banci, a moje kolege, prijatelji i mnogi kod kojih sam svirao, pitaju me zašto se ne prijavim na neko takmičenje. Možda se i prijavim u “Nikad nije kasno” – dodao je na kraju naš sagovornik.

Zvezdana Gligorijević

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.