USPEŠNI UŽIČANI: ZORAN NJEGUŠ
Zoran Njeguš, proslavljeni srpski fudbaler, danas živi sa porodicom na Zlatiboru. Posle uspešne fudbalske karijere u Srbiji i u Španiji, radio je kao trener velikog broja srpskih klubova. Trenutno pauzira i čeka ponudu iz inostranstva.
Zoran se rodio u Užicu, osnovnu i srednju školu je završio u Užicu, a svoje fudbalske početničke korake imao je užičkoj Slobodi. Rado se seća tog perioda.
– Fudbal sam počeo da treniram u četvrtom razredu osnovne škole. Tada nije bilo škole fudbala, već sam odmah počeo da treniram u petlićima Slobode. Za Slobodu sam igrao do moje 22 godine. Stigao sam da odslužim vojsku i da se vratim. U Užicu i u Slobodi sam proveo dosta lepog vremena i za taj period me vežu lepa sećanja – kazao je Zoran.
Još kao dete, kada je počinjao da trenira fudbal, dao je sam sebi obećanje.
– Moj stariji brat, 1968. godište, i moj brat od ujaka koji je 1971. godište, trenirali su tada fudbal, a meni su uvek govorili da je rano za mene. Govorili su mi: “Ajde ti mali, ti si najmlađi, tebi još nije vreme“, a ja sam silno želeo da što ranije počnem da treniram. Ka bavljenju sportom i fudbalom usmerio nas je moj ujak Zoran Novaković, koji je bio golman „Slobode“, a posle, pa i sada je trener golmana. On je uticao na nas da idemo tom sportskom fudbalskom linijom. I napokon je došlo vreme da i ja počnem da treniram. Tada sam sebi rekao i obećao da ću biti najbolji od svih njih i to se ostvarilo. Tako su se ostvarili neki moji dečački snovi – rekao je Njeguš.
O svom fudbalskom životu u Slobodi, on kaže:
– U mlađim kategorijama me je trenirao Ratko Jokić, pokojni Brane Veselinović i Ivan Čančarević, dok u odmladincima i kasnije u prvom timu Miroslav Vukašinović i Slobodan Dogandžić, kod koga sam igrao zadnju sezonu, a onda sam otišao u Crvenu zvezdu. Tu je bio i pokojni Mile Rajić. Svi ti treneri su mi dali nešto što sam naučio. Sada kada pogledam, veoma sam zadovoljan kako se to nekada radilo u Slobodi i kako je to bio organizovan klub. Jedina rak rana su bili uslovi za trening, nismo imali baš najbolje uslove, ali se ipak igralo. U Slobodi sam zakačio i Drugu jedinstvenu ligu, to je bilo pred raspad SFRJ. Igrali smo sa klubovima iz Bosne i Hercegovine, Makedonije, Srbije i Crne Gore. Tada se igrao dobar i kvalitetan fudbal i imali smo dobre i kvalitetne trenere. Spomenuo bih i Zorana Vujovića, koji je tada bio predsednik opštine. Neizmerno je voleo Slobodu i uvek nas je obilaazio i pomogao, i zahvalio bih mu se, jer je dosta uticao i na razvoj mladih igrača. Bila su drugačija vremena – i Valjaonica i Prvi partizan su pomagali klub i nekako ti upravni odbori u Slobodi su bili sastavljeni od kvalitetnih ljudi.
Nakon Slobode, Zoran Njeguš je otišao u Crvenu zvezdu, a zaigrao je i za reprezentaciju.
– Proveo sam u Crvenoj zvezdi tri lepe godine. Igrao sam i za reprezentaciju, gde sam debitovao na prijateljskoj utakmici protiv Rusije. Dok sam bio u Crvenoj zvezdi imali smo veliki broj evropskih utakmica, kao protiv Barselone i drugih značajnih klubova. Bio je dobar osećaj kada smo igrali na Marakani, jer je tada mogla da primi i do 80.000 gledalaca, nisu bile stolice. I u Zvezdi sam imao velike trenere: Ljupko Petković, Vladimir Petrović Pižon, a onda Milorad Kosanović. Kod Kosanovića smo igrali dosta dobro. Međutim, te 1998. godine sledi prodaja Dejana Stankovića, mene i drugih igrača, a posle i Perice Ognjenovića Realu. Zvezda je dobro zaradila, jer su to bili veliki transferi. To je bila jedna dobra i sjajna generacija i šteta što nismo ostali duže na okupu, ali Zvezda je morala da živi, a živela je od tih transfera koji su bili mnogo veći, jači i bolji nego danas.
Te 1998. godine Njeguš je otišao u Atletiko Madrid.
– Rigosaki je to leto potpisao i doveo Vladimira Jugovića i mene u Atletiko Madrid. U Atletiku je tada bilo turbulentno te tri godine, dva puta je dolazio Radomir Antić, sledeće godine Ranijeri, pa i on dao ostavku, ispali iz prve lige. Nekako je Atletiko Madrid posle osvajanja duple krune stagnirao, iako je imao dosta kvalitetnih igrača. Ja sam zatim otišao u Sevilju, kao pozajmljeni igrač i Sevilja je ušla u Prvu ligu, i posle otkupila moj ugovor. Za tih šest godina u Španiji nosim sve lepe uspomene, imam i špansko državljanstvo.
Na kraju te svoje fudbalske karijere Njeguš je zakljičio:
– Osećam se potpuno ostvarenim kao fudbaler.
U Španiji, dok je igrao za Atletiko Madrid najviše se družio sa Veljkom Paunovićem, koji je posle bio pozjamljen Majorci, Radetom Bogdanovićem, koji je ubrzo otišao u Nemačku, Mirsadom Hibićem, kapitenom i fidbalerom reprezantacije BiH, kao i sa Vladimirom Jugovićem, koji je za ovaj španski klub igrao godinu dana. U Sevilji nije imao srpskih kolega, ali kaže da je španski običaj da se jednom sedmično druže uz ručak ili večeru svi fudbaleri, uprava i porodice.
– Završavam sa fudbalom 2004. godine i 2005. godine došao sam u Užice na insistiranje i molbu mog prijatelja i kuma Peđe Ristanovića, ako mogu da utičem na njegovo postavljanje u Slobodi. To sam i učinio i založio sam svoj obraz i ugled. I ja sam postavljen za sportskog direktora. Zatekao sam loše finansijsko stanje. Tada je gradonačelnik bio Martić i grad je davao malo para. Sloboda je kao i uvek bila u problemu, pa sam dao jedan deo svog novca, jedan deo pozajmio. Mi smo tada bili u trci sa Sevojnom, imali smo bodovni zaostatak, ali smo tokom prolećnog dela otpali, tako da se ta moja epizoda kao sportskog direktora, a bio sam tu, jer sam želeo da pomognem, završila posle šest meseci. Onda sam upisao i završio trenersku školu. Imam sve te licence i na kraju Uefinu prolicencu. Na kratko sam bio saradnik Slobodana Krčmarevića u mladoj reprezentaciji, pa sam prešao da budem asistent kod Milorada Kosanovića u Crvenoj zvezdi. Tu sam proveo mesec dana, jer se Kosanović povukao, a ja dao ostavku. Onda sam se 2009/2010. godine ponovo vratio u Slobodu. Imali smo veoma uspešnu jesen i završili prvi na tabeli. Međutim, slabo smo uradili prelazni rok na zimu. Bila je isto loša finansijska situacija. Ja sam i dalje vukao celu tu priču, i pozajmljivao i poklanjao novac. Ipak, tokom prolećnog dela otpali smo za ulazak u viši rang, ali mogu reći da je sezona bila uspešna, jer smo punili stadion – kazao je Njeguš.
Posle Slobode, Zoran je preuzeo Javor, a zatim i Borac.
– Preuzeo sam Javor iz Ivanjice u sezoni 2010/2011, nakon odlaska Radomira Ćurčića u Fudbalski savez Srbije. Dobro sam odradio tu sezonu, a onda sam 2011/2012. godine otišao u Spartak u Suboticu. Nakon toga vodio sam Borac iz Čačka, a onda Novi Pazar. Sa Borcem sam raskinuo ugovor, jer u prolećnom delu posle nekoliko kola smo bili treći, nismo mogli da dostignemo mesto koje nas vodi u viši rang. Slobodan Ilić, koji je bio sportski direktor Borca, priznao je da je zadovoljan što su ostvarili cilj da stabilizuju klub, iako imaju igrače sa kojima nije bilo tek tako lako raskinuti ugovor. Sporazumno smo se razišli. Još uvek imam kontakte sa Borcem, čak su me više puta zvali da budem trener sada kada su u prvoj ligi, ali nekako nam se nisu složile kockice – kazao je naš sagovornik.
Zanimljivo iskustvo Njeguš je stekao u Novom Pazaru.
– Njihovi navijači jesu temperamentni, dobar su klub i samo im fali malo bolja organizacija unutar kluba. I oni imaju finansijskih problema, ali isplaćuju svoje obaveze. Svaki vikend ili svaki drugi vikend, kada imaju utakmice, okupe 5-6.000 gledalaca, a naročito kada igrači ostvaruju rezultate. U sećanju će mi ostati utakmica protiv Slobode u Novom Pazaru, kada je tim koji sam vodio pobedio. Tu tek dođe do izražaja profesionalnost. Dok se igra utakmica morate potpuno da isključite emocije, a one mogu da se pokažu pre ili posle utkamice, ali tokom utakmice važi pravilo neka pobedi bolji.
Nakon Novog Pazara Zopran Njeguš je na puazi. U stvari, trenutno se angažovao na svom objektu na Zlatiboru.
– Sada sam napravio neku malu pauzu, jer na Zlatiboru pravim neki objekat u tržnom centru. Ali to ne znači da ne želim da se više bavim trenerskim poslom. Živim na Zlatiboru, ćerka studira u Beogradu, a sin je u 8. razredu i trenira u FK Zlatibor. Planovi su nam da kada sin završi 8. razred, da se svi selimo za Beograd. Ćerka mi je tamo. Ali i to je pod znakom pitanja, jer opet sve zavisi od mog trenerskog posla. Ako dobijem neku ponudu iz inostranstva, možda i odem sa celom porodicom.
Na pitanje kako doživljava Užice posle svih tih godina, on kaže:
– Nekako u Užicu ne provodim dosta vremena od kada su mi roditelji umrli. Uglavnom dolazim u posetu prijateljima, poslom ili kada treba da idem na pijacu. Kroz fudbal sam se najviše vezao za Užice. Setim se te mladosti i nekako je Užice tada odisalo tom čistotom, za razliku od danas. Nekako je nekada bilo lepše sunce i osećaj, imao je taj srednji stalež koji je preovladavao, a danas je sve drugačije, valjda zbog ove krize – kazao je Zoran.
Iako ima kuću u Beogradu, odlučio se da živi na Zlatiboru zbog dece.
– Kada sam se vratio u Srbiju iz Španije procenio sam da je najbolje za moju decu da odrastaju na Zlatiboru i da tu završe osnovnu školu, jer ranac na leđa i deset minuta da prošetaju do škole, drugačije je, nego da ih vozim po Beogradu do škola.
Rado priča o Miru Radoševiću, sa kojim je proveo školske dane u nekadašnjoj „Braća Ječmenica“ školi, a današnjoj „Stari grad“.
– Skoro smo se videli i u dobrim smo odnosima. Trebalo je da ode za Tursku i u jednom klubu da bude sportski direktor, ali ne znam da li je otišao. Išli smo u isti razred, i jedan drugi imali smo baš uspešne karijere, a time ne može baš svaka škola da se pohvali – dodao je Njeguš.
Danas dosta dece trenira fudbal u školama fudbala, ali Njeguš se ne slaže baš sa tim.
– Treba da postoje privatne škole fudbala i da naplaćuju članarine. Ali, ako su škole fudbala pri fudbalskim klubovima, onda bih ukinuo članarinu i tu bi morala da bude prirodna selekcija, kao što je nekada bila. Kada sam igrao u Slobodi u petlićima ništa nismo plaćali, čak su nam i kopačke kupovali. Isključivo bih za to da to bude prava selekcija bez članarina. U Užicu ima talentovane dece, a u Zvezdi i Partizani su uglavnom deca koja su došla iz unutrašnjosti Srbije. Igru dece prate skauti širom Srbije i znam da su ovi veliki klubovi zainteresovani za jednog mladog igrača iz Slobode, 2002. godište. Ima još dece kao što je uvek bilo, samo treba dobar i kvalitetan rad sa njima i dobri uslovi – kazao je Njeguš.
Na kraju je poručio:
– Deca moraju da veruju u to što rade bilo kojim poslom da se bave, a pogotovu u sportu da imaju cilj i da vredno i naporno rade svaki dan i da svaki dan žive za taj cilj.
Zvezdana Gligorijević
1 komentar
Nisam znao da su Njeguš i Radošević školski, jednako su vaspitani. Isto mišljenje imam o obojici. Znamo se dugo, dugo kao sugrađani i ljudi iz sporta… a doživeo sam da ih sretnem van Užica obojicu i „nisu me prepoznali“. Mnogo površnije poznajem ljude iz sporta koji nisu Užičani, a koji su daleko poznatiji od ove dvojice naših, i nikada se nisu pravili da se ne poznajemo, naprotiv. Stvar kulture. Možda ja sa njima imam takvo iskustvo, možda je greška u meni, možda su oni sjajno vaspitani momci, ali samo iznosim svoje iskustvo.