STARI ZANATLIJA: ŽIVOMIR SIMEUNOVIĆ – OBUĆAR
Živomir Simeunović, svima poznat kao obućar Simeunović, duže od pola veka čuva tradiciju ovog zanata u Užicu. U njegovoj zanatskoj radnji na Slanuši smenjivale su se generacije Užičana, koje su krpili i menjali fleknice na obući. Izučio je zanat, a 1963. godine je došao u Užice, varoš u to vreme, koju je zavoleo posle prvog boravka.
Živomir Simeunović je rođen u Kruševici kod Aranđelovca. Posle rata, 1952. godine, otišao je u Beograd na zanat za vulkanizera.
– Tamo je otišao jedan rođak, pa me je „povukao“ za sobom. Bio sam šest meseci na vulkanizerskom zanatu. Gazda i gazdarica gde sam učio zanat nisu imali dece, pa su hteli mene da usvoje, da mi naprave kuću, da se tu oženim i da mi otvore radnju. Moji roditelji mi nisu dozvolili i morao sam da napustim taj zanat – seća se rane mladosti Živomir.
U selu je proveo dva meseca i posle toga otišao je na zanat u Aranđelovac. Opredelio se za obućara.
– Na to me je podstakla majka pričom o njenim odlascima u Aranđelovac, još dok je bila devojka. Pričala je da su bili obućarske radionice i sa leve i desne strane, i da izjutra rano rade i pevaju. To se njoj svidelo i kazala mi da bi volela da jedan od njenih trojice sinova bude obućar. I tako sam ja otišao na obućarski zanat. Tri godine sam ga učio i završio – kazao je Živomir.
Treće godina, 1954. godine, išao je na ekskurziju. Na tom putu obišli su fabriku u Sevojnu, a onda su peške došli u Užicu.
– U Užicu smo posetili Učiteljsku školu. Tu smo bili ceo dan, a bila je i igranka. U tri sata smo krenuli „Ćirom“ za Sarajevo i sećam se dobro tih 39 tunela. Obišli smo Sarajevo, Zenicu, Borovo i Sloveniju. Kada su me pitali gde mi je bilo najlepše, ja im kažem da od svih gradova koje smo obišli – Užice mi se najviše svidelo. To je bio mali čist gradić, neverovatno dobar narod, a ponajviše utisak na mene je ostavio voz i Učiteljska škola. I posle dve godine, kada sam završio zanat, dobijem poziv za vojsku. Javio sam se u vojni odsek u Valjevu, kome smo pripadali, i nas 18 je bilo određeno da idemo u Užice. Baš sa obradovao, jer mi se ispunila želja da ponovo dođem u taj grad. Bio sam u vojsci dve godine sa nekim malim skraćenjem od 45 dana. Pred kraj vojnog roka upoznao sam svoju buduću ženu, video se sa njom dva do tri puta i otišao kući. Posle devet meseci oženio sam se sa tom devojkom sa kojom sam stekao porodicu. Otišli smo u Aranđelovac i godinu dana tu radio, a onda smo došli u Užice. U početku sam radio u obućarskom servisu, gde je nekada bila stara pošta u bloku C. Tu sam radio godinu i po dana, pa sam napustio i došao u ovu malu radionicu na Slanuši. U servisu sam dobro zarađivao, ali sam otišao jer su mi oduzimali 30 posto od plate, da bi pomogli bravarsku radionicu i hemijsko čišćenje. Radio sam od 6 do 6 i nisam hteo da ono što zaradim drugi uzimaju. Tu obućarsku radionicu je držao Rade Dravić. On je bio šlogiran i svaki dan su ga dovozili u kolicima. Meni ga je bilo žao i dogovorili smo se da nema potrebe da dolazi, da se muči, da ću mu platiti određenu sumu. Preuzeo sam posao i tako sam 1963. godine ovde otvorio radnju. U to vreme najbolji mi je savet dao opančar Vasović. Sa 25 godina bio sam među najmlađim majstorima u ovom delu Srbije i on me je savetovao:“Najmlađi majstore, prvo radi i zaradi za dućan, a dućan će da kupi kuću ili stan“. I ja sam ga poslušao i nisam pogrešio. Kupio sam ovaj lokal na Slanuši, a onda stan na Rosuljama u kome živim i danas – ispričao je u jednom dahu ovaj stari zanatlija.
Od tada do danas kod njega je obućarski zanat završilo 20 učenika.
– Među tih 20 je moj sin Milan, koji je nasledio radnju. Ja sam sada u penziji, a on je radnju preuzeo na sebe. Dođem malo da mu pomognem. Imam petoro unučadi, tri su već završili škole, još samo ovo dvoje da se iškoluju i biće bolje. Deda se bori koliko može da im pomogne. Imam 81 godinu, a sa radnim stažom, kada bih računao onaj učenički deo, imam 62 godine. Osećam se da mogu da pomognem i tako činim. Sada u radnji su moj zadnji učenik, a pomaže i moj prvi učenik, koji je sada u penziji – kazao je Simeunović i dodao da je srećan jer ima dobru porodicu.
Kada je tek otvorio radionicu imao je jednu mašinu koja je imala samo motor, ali bez ventilatora.
– Išla mi je prašina pravo u lice, pa ostanem sav crn, samo se zubi bele. Bilo je vrlo nezdravo. Kasnije sam saznao da može da se dogradi ventilator, koji uvlači prašinu i dogradio ga. Potom sam nabavio još neke mašine, ali ne nešto posebno – dodao je naš sagovornik.
Ovaj stari zanatlija se prvo bavio proizvodnjom obuće od 1964. do 1976. godine. Uglavnom je radio po narudžbi svu obuću, osim dečije.
– Kada sam učio zanat radio sam od 6 ujutru do 10 uveče i tako tri godine, i svaki dan sam morao da napravim 10 pari cipela od 18 do 32 broj. Bilo je to vrlo teško. Po današnjem principu rada, mogao bih da uradim komotno 50 pari. Onda se radilo sve ručno, ukivanje, šivenje, vezivanje, obrezivanje, fircanje, lepljenje, turpijanje, radilo se na stalku, trljalo se usisivačem. Na kraju ostanem sav znojav. Majstor je toliko tražio da se uradi i to je moralo da se uradi. Uporedo sam išao u školu, pa sam morao da pešačim mnogo. Morao sam za jedan sat da stignem da ručam, umijem i pretrčim da bih došao u školu, jer majstor nije hteo da me pusti ranije. Sećam se, imao je jedan potok i trčao sam duž njega. Sramota me je bilo da trčim trotoarom, jer sam bio mladić, svi bi rekli „ovaj poludeo“. Ipak, izdržao sam. Direktor je pretio da će mog gazdu oterati na robiju jer je kapitalista, a ja sam molio da to ne čini jer bi mi tako učinio zlo. Onda bih morao da se vratim na selo i sve bih izgubio, a svi bi rekli da me je majstor oterao, a u to vreme to je bilo strašno. A svoju proizvodnju sam prekinuo kada me je te 1976. godine kaznila inspekcija, a da nije imala razloga. Išao sam u Beograd po materijal i vratio sam se kasno, oko 9 sati uveče. Svratio sam u radnju i ostavio kupljeni materijal, račune i voznu kartu. Bio sam umoran da to uveče unesem u knjigu, pa sam to ostavio za ujutru. Kada sam došao ujutru u radnju, dok sam pospremio, došao je u 8 sati neki inspektor Ristanović. Pokazao sam mu da imam sve račune, da nisam stigao jer sam došao kasno i da sam nameravao to sada da uradim. Ali, on to nije prihvatio i kaznio me. Kazna je bila dva puta veća nego što sam plaćao porez za godinu dana. I tada sam rekao niti ću više da uzimam materijal, niti ću da radim proizvodnju. I tako sam prekinuo. Još jednom je dolazio da vidi da li radim tu proizvodnju i više nije – seća se Živomir.
On kaže da je imao dosta posla dok se nisu pojavile patike, a potpuno smanjenje je bilo kada su došli Kinezi.
– Sve do 1988. i 1990. godine, dok nije bilo rata, moglo je dobro da se zaradi. Jednom sam sinu napravio kuću, drugom počeo, a onda je počeo rat, sankcije, borilo se za opstanak i život. I danas se teško živi, jer je standard vrlo loš. Kada bih naplaćivao i radio po beogradskim cenama, dobro bih zaradio. Ovde se radi tri puta jeftinije nego u Beogradu. Rashodi su isti, i meni i ovima u Beogradu, materijal je njima povoljnije nabaviti, jer ja moram da putujem po materijal. Sve je povoljnije za obućare u prestonici, pa čak i hrana nije ništa skuplja nego ovde. Zanatstvo je takvo. Mehaničari bolje prolaze. Hteo sam da budem mehaničar, ali je moralo da se ima mala matura, a ja sam imao samo osnovnu školu, a sa tim se moglo u krojače, obućare, farbadžije i tako neki zanati – kazao je naš sagovornik.
U obućarskoj radnji Simeunović rafovi su puni obuće.
– Sve je puno, jer ima obuće i od pre dve, tri godine, koju je doneo neko i ne dolazi da je uzme. Ostave ljudi i ne dolaze, iako sam ja to odavno uradio. Evo, skoro mi je bila jedna gospođa koja je ostavila čizme pre dve godine. Trebalo je da se pendžentiraju i da se uradi šnir, i odmah sam uradio. Ali, ona nije dolazila. I pre neku subotu ona dođe. Zamolio sam je da dođe u ponedeljak, dok ih nađem i još sam joj rekao da slučajno ne dođe, jer dok ih budem tražio provešću mnogo vremena, da ne dangubim. Našao sam ih, ali ona više nije dolazila, evo, već tri sedmice. Ima svuda čudnog naroda, pa i ovde. Nisu od reči. Razumem da nemaju, ali zašto donose. Ja sam uložio materijal i rad, a ne mogu da naplatim. I to me najviše uništava. Ako tražim unapred da plate kažu da nemaju, a ima i dobrih mušterija, koji redovno plaćaju – kaže Simeunović.
Ovaj vredni zanatlija nije radio samo za praznike i to mu je vreme odmora, a na pravi odmor nikada nije koristio. A ponekad i praznicima dežura da bi izdao popravljenu obuću
– Sin Milan me je nasledio. Mnogo je dobro usavršio zanat, neće oca osramotiti. Blizu je da me prevaziđe, a kada to bude mogao, ja to i tada neću priznati – dodao je u šali Živomir i kaže da su svi njegovi učenici nastavili obućarski zanat.
U ovom poslu naš stari zanatlija ima dosta anegdota, a kao jedne od prvih mu je ostala sa sastanka sa načelnikom Poreske uprave.
– Zanatlije su imale neku konferenciju sa načelnikom Poreske uprave. Tu su bili Mijušković, Cvetko Jokić i druge poznate zanatlije. Imao sam 26 godina, prva godina kada sam otvorio radnju. I svako je iznosio šta je imao. Pitaju mene kao mladog majstora šta imam da kažem, a ja onda velim: „Mi, zanatlije, radimo, a ništa nam ne pomažete. Od nas tražite sve. To vam izgleda kao kada pčelice koje rade i proizvode, ali trutovi dođu i pojedu sav med, a trutovi su u ovom slučaju administracija. Mi pčelice ne možemo da proizvedemo da vam platimo, koliko vi možete da pojedete“. Onda je nastao smeh, niko više nije govorio i svi mi čestitali. A onda je Jokić posle mene rekao:“Eto, mladi majstor rekao, a ja ću da dodam: kravu koju ne hraniš ne možeš da muzeš, nema mleka. Mora da je nahraniš, da bi je pomuzao i dobio mleka. A vi nas ne hranite, a uzimate mleko, ne može tako“. Danas je slično – zaključio je stari zanatlija.
Zvezdana Gligorijević