MILIJAN RADOVANOVIĆ, VLASNIK „KOBRA SPORT“
Milijan Radovanović, poznat kao Mićo Kobra, kaže da je sve u životu stekao radom i samo radom. Jedan deo svog života je proveo u inostranstvu, a kada se vratio, započeo je sopstveni biznis, koji je danas prerastao u pravo porodično poslovanje.
– U decembru 1994. godine otvorio sam radnju. Kako sam se odlučio to da radim, to ni sam ne znam. Prosto neka sudbina. U životu sam pre toga radio neke sasvim druge poslove. Kada sam se vratio u Užice, sreo sam profesora Dula Milića sa Slanuše, koji mi je predložio da otvorimo neku radnju. Rekao mi je da on ima lokal, a ja pare, pa možemo da radimo zajedno. Sklopili smo plan kako ćemo, ali nismo znali šta ćemo da radimo. Otišli smo u Grčku i kupovali i patike, i trenerke, i haljine i suknje, sve smo to kupovali da bi napunili radnju. Vremenom on nije mogao da izdrži moj tempo rada i pitao me da mu platim kiriju sedam meseci i da se povuče sa posla. Tako sam uradio i ostali smo dobri prijatelji – seća se Mićo svojih prvih koraka u radnji od 40 metara kvadratnih.
Nije se štedeo od posla. Znao je šta znači nemati, jer je odrastao u siromašnoj porodici u okolini Bajine Bašte.
– Iz Bajine Bašte sam došao u Užice sa Fićom, bez igde ičega. Oženio sam se i živeo sa ženom u jednom stančiću u Koštici. Rekao sam sebi da moram da stvorim nešto za svoju porodicu i onda sam tako krenuo – kaže Mićo.
Nakon otvaranja radnje na Slanuši, nije štedeo sebe.
– Krenula je jurnjava za poslom, vremenom, robom, sve se radilo i dan i noć. Nijednog sekunda se nisam opustio da kažem „e, ja imam, mogu da se opustim, da se odmorim, da uživam“. To nikada nije bilo, niti će ikada biti. I danas radim istim tempom. Samo rad, rad i rad i mnogo odricanja, nema odmora. Radio sam i po 15 i 18 sati dnevno. Nisam imao para da odem da natovarim odjednom pun auto robe, pa sam išao po tri puta. Kasnije, najbliži dobavljač mi je bio iz Valjeva. I kada je čovek video da sve radim korektno, dozvolio mi je da uzimam robe koliko mi treba – dodao je on.
Radio je mnogo, jer kako kaže, trebalo se izboriti za svoje mesto na tržištu. Tada je pored njega, bilo još pet do šest Užičana koji su držali sportske radnje, koji su prema njegovom mišljenju, bili moćni i jaki, a on je radio u radnji od 40 kvadrata.
– Tada su postojali „Orfej“, „Top sport“, „Grand sport“ i drugi, sva poznata imena, a ja sam radio u radnji od 40 kvadrata. Svi su oni bili jaki i moćni, ja sam bio sića i zato sam radio mnogo. Znao sam, pošto nisam imao tu veću količinu para, a ovaj posao izuskuje džakove para, da više puta putujem po robu, jer nisam mogao da sve nabavljam odjednom. I sada kada pogledate, u Užicu nema nijednog od tih Užičana, jedini sam ja Užičanin koji drži u gradu sportsku opremu. „Top sport“ je bio jak kao crna zemlja, kada sam ja otvorio radnju, ali nisam se nikada predavao, za mene nije postojala prepreka. Moj put prema vrhu je krenuo kada je Miloš, koji je imao „Top sport“ u Užicu i koji je prema meni bio kao sad ja prema nekoj trafici, 1997. godine, početkom avgusta, celu firmu poslao na kolektivni godišnji odmor. Onda su pazari bili kod mene tako veliki, samo sam dovlačio robu. Taj kolektivni odmor, to je luksuz koji sebi nije smeo da dozvoli. On je inače izuzetno fin čovek, dobar kolega, ali tada je napravio veliki kiks. Ali, zato je neprekidno radim. To koliko sam radio, dovoljno govore moje saobraćajne nesreće koje sam imao zbog nespavanja, kada sam se vraćao sa putovanja, iz nabavke robe. Nisam sebe zamišljao kao neko ko ima trafiku, da zaposli dva do tri radnika i da budem gazda. Ja volim da sa svojim radnicima popijem kafu, ručamo zajedno, doručkujemo. Zato imam kolektiv najjači u Srbiji – sa ponosom kaže naš sagovornik.
I kako je više puta naglasio da je samo upornim radom stekao sve, danas on ima šest radnji i to dve u Užicu, jednu u Bajinoj Bašti, dve u Požegi i jednu u Arilju.
– U Užicu je lokal ceo moj, u Požegi su oba moja lokala. To je posledica, jer sada ubiram plodove moje korektne saradnje sa mnogima. Nikada u životu nisam išao da prevarim čoveka. Evo, na primer „Ledžend“, sa njima sam proširio saradnju i veoma su korektni. Moja dugogodišnja saradnja, od 1996. godine, sa „Đakom“ još uvek je dobra. Tada su imali samo jednu radnju u Balkanskoj ulici, ali danas imaju širom Srbije. Od njih nabavljam robu, a oni poštuju mene i zato ne dolaze u Užice. Ali, bez obzira na sve, nijedne sekunde ne smem da se opustim, jer tačno bi me ove velike kuće progutale. U stanju su da sve urade. I to je velika katastrofa što unutra Srbije dolaze ovi veliki moćnici. Jedini sam se ja suprostavio takvim stvarima – rekao je Mićo.
On kaže da vrlo malo Užičana dolazi kod njega da pazari.
– Većina Užičana ne voli Užičane i onda trče po tim radnjama, a u svim radnjama je ista roba, isti dobavljač. Mene mnogi pitaju kako mogu da radim ovde na spratu, kada ulaz nije sa ulice. A ja im kažem da te velike firme imaju moć, imaju pare, ali su previše hladni. Njihovi radnici su skoro nezainteresovani za posao, bez emocija, dok moj radnik melje – kaže vlasnik „Kobra sporta“.
Mićo tvrdi da je uvek imao neki instikt za ovaj posao i da skoro za ovih 22 godine postojanja rada, nije imao nijedan kiks.
– Jednom sam uzeo deset paleta adidasa, jer sam imao osećaj da će to da ide. I tako je bilo. Sećam se sredinom devedestih, kada je u Valjevu neki koji radio u Švajcarskoj donosio marku „Fila“. Od njega kupim robu, ali ta njegova saradnica mi uglavi sve 42,5 veličinu. Tada je počeo onaj stih „Kobra ima fazon nov, Fila, Rasel i Čampion“. Mi sedimo u radnji i deca dolaze i kažu ovde neka Fiiiila, ne znaju ni da izgovore. Ja gledam šta ću, kuda ću, uložio sam dosta para… Ali odjednom je krenula, verujte, oni što su nosili 44 broj, navlačili su nogu na 42,5. I to je tada krenulo, postao je brend koji nije bio dugo kod nas, a postao je popularan, jer su tu marku nosili poznati košarkaši. Tako, svaki čovek je obdaren za neke stvari, a meni je bog dao da nijedne sekunde nisam pogrešio. To je veliki plus – kaže Mićo.
On dodaje da je sve što je postigao u životu, postigao zahvaljujući porodici.
– Svi su uključeni u posao, i žena, i sin i snaja, zna se ko šta radi i za šta je zadužen. Ovo je postao pravi porodični posao i da nije tako, ne bi opstao i ne bi imao šest radnji. Vaspitavao sam svog sina da živi pošteno. Mogao je da bude najveći klošar u Užicu, ali kada je trebalo tata da ga sakrije iza sebe, tata je rekao ne interesuje me, neka ispašta. I zbog nekog njegovog ponašanja policija mu je uzela vozačku dozvolu, pa je u Požegu tri meseca išao biciklom i autobusom. Ali, danas se sa njim ponosim i imam četvoro unučadi. Bez porodice nema hleba. Ja mogu da kontrolišem dve do tri radnje, ali šest ne mogu. Supruga jedna dan ide u Bajinu Baštu, drugi dan u Arilje, sin kontroliše Požegu, dok je snaja zadužena za magacin kod kuće i usput gaji decu. Ja sam u Užicu i za sve ostale, ako se pojavi neki problem.
Vlasnik „Kobra sporta“ ponosi se većinom svojih radnika, ali kaže da je teško naći poštenog radnika.
– Mnogo se krade i kada uhvatim ko krade, teško je da naplatim. Imao sam radnicu od 20-ak godina, koja je ukrala 600.000 dinara za par meseci. Na kraju me je molila da je ne kažem ocu, ali sve se saznalo. Evo, recimo u Arilju ne mogu da nađem radnicu da valja, pa sam morao da zaposlim ženu koja putuje iz Požege. Kako je ona došla, tu više krađe nema, a do tada je bio lom. Sa njom radi devojka iz Ivanjice. Imam 70 posto vrhunske radnike i poštene, a 30 posto je kao neka klackalica. Sada ukupno ima 29 zaposlenih radnika, svi redovno, svakog 5. u mesecu, primaju plate, oni znaju šta je 8. mart, Nova godina, Božić. Mi unutar kolektiva imamo takav neki prijateljski odnos, jer, kako rekoh, nikada nisam voleo da me smatraju gazdom. Jednostavno, imam poštovanja prema njima, a oni prema meni – malo kritički, malo pohvalno, kaže Mićo.
Kada je reč o kvalitetu robe, Radovanović kaže da u radnjama imaju sve što danas valja na tržištu, ali …
– Ipak, pitanje je koliko i to valja. U svim sportskim radnjama je ista roba. Kod mene dođu mušterije, žale se na nešto, pitaju šta je ovo, a ja im kažem niti sam ga pravio, niti sam ga uvezao, da se unapred godinu dana naručuje roba. Tu je problem kod uvoznika, tako da se desi da ponekad dobijemo model koji je neviđeno loš. Prošle godine uzeo sam 500 pari adidasovog modela super star. Mušterija koja ih kupi ne dođe do trga, a patika već pukla na jednom mestu, kao da je žiletom isečena. Bilo je takvih dva do tri primera, i ja sam celu tu turu vratio. Uvek sam se borio da prodajem kvalitetnu robu, koliko je to moguće, ali narod je otišao potpuno u kolaps. Ima dolaze sa Kosova i prodaju „air maks“ za 50 evra, ali onaj ko kupi tu patiku nije svestan da može da dobije neko gljivično oboljenje – kaže Mićo.
Na pitanje šta misli pod tim „otišao u kolaps“, on kaže da ima neshvatljivo mnogo bezobraznih kupaca, koji se na razne načine dovijaju da bi reklamirali robu.
– Ima onih koji kažu da će zimi da nose patike, a kada dođe proleće reklamiraće i uzeti patike za leto. Neviđeno je kako se ljudi ponašaju. Dođu reklamiraju zbog jedne šupljine na patici, kao neka crtica, a pre toga patiku ta mušterija nosila 200 dana. Pa, na primer, ako kupi cipelu sa naznakom za suvo vreme. I na kraju ta cipela jeste za sneg, ali nije za vodu, a kod nas vode ima na pretek. Tako, kada prođe sezona, narod nema milosti. Ima i toga da je jedna mušterija sedam dana dolazila i maltretirala radnicu, pa joj se na kraju izvinila. Jedna gospođa je reklamirala patike, jer joj se dete okliznulo nekoliko puta i palo. A svugde se u svetu zna koja je patika za košarku, koja je za fudbal, koja je za parket, a kod nas u jednim patikama se ide i po blatu, i po kiši, po betonu. Neki patike stavljaju u rernu, peru u mašini za veš, samo da bi negde popustila, i onda donesu na reklamaciju da bi dobili novu obuću – dodao je naš sagovornik.
Za Užičane kaže da najviše vole marke „Najk“, „Adidas“, „Ribok“, dok „Pumu“ dosta manje. Od „Konversa“ najbolje se prodaju Starke i Mićo kaže, da je šteta što je „Konvers“ izbacio svoj najbolji model, pravu kožnu patiku.
– U unutrašnjosti ne mogu da prođu neki drugi brendovi, dok u Beogradu mogu. Evo, recimo, na primer marka „Jako“. To je mnogo dobra roba, ali je u Užicu nepoznata i ne može da prođe. Ako nema kukasti znak Najka ili znak Adidasa, džaba je sve – rekao je Mićo.
U planu mu je da da otvori još po radnju u Ivanjici i Prijepolju, kako bi pokrio ovaj deo Srbije. U Arilju planira da napravi svoj lokal.
– Pre su mi planovi bili da sredim ovaj lokal u tržnom centru Skver. Promenio sam celo staklo, ceo ulaz u „Skver“. Sada planiram da otvorim radnje u Ivanjici i Prijepolju, a da u centru Arilja napravim svoj objekat. Davno sam shvatio da sa jednom radnjom nema posla. A što? Ako jednu robu držim ovde u radnji u Užicu i ne prodaje se, ja ću je prebaciti u Bajinu Baštu. Ako i tamo stoji, prodaće se u Požegi. I tako neka roba kruži i uvek će naći svog kupca. To je poenta mog poslovanja. I na kraju planovi su mi da zaposlim još desetak radnika – rekao je na kraju naš sagovornik.
Z. G.