početak AKTUELNO Srpski seljak ili kako je Bilja kupovala jabuke

Srpski seljak ili kako je Bilja kupovala jabuke

od nedelja
5,4K pregleda

Pre više stotina godina na ovim prostorima hoda­li su isti ljudi: brižne majke koje se staraju o svojim be­bama (samo ih današnje ne izvo­de u šetnju); deca koja sada, ume­sto napolju, vise na telefonima; temperamentna omladina koja se buni protiv svega što joj nala­že društvo; umorni starci svih godina, koji hoće da ih svi osta­ve na miru, mačo tipovi koji se busaju u grudi i gde sve ne, žele­ći da zadive pripadnice nežni­jeg pola; mudre domaćice koje su već sve videle na svetu i koje su jele svaku novu vrstu kolača ko­ju im ponudite, a i znaju recept. Ipak, ono što je ovde autohtona vrsta je srpski seljak. Uvek pijacom idem sa te stra­ne, pravo pored mlečne hale, ni­kad centralnim delom. Tom stra­nom je odlična ponuda vodnjike, slatkog od dunja, na kamenu mle­venog brašna i domaćeg belog luka. Sumnjam da će mi se svide­ti novi rekonstruisani pijac. Nekako sam navikla da mi pro­davci daju nešto što su čuva­li samo za mene. Prilikom re­konstrukcije bojim se da me ti proiz­vodi neće sačeka­ti, a bili su meni namenjeni. Ali, ako je evropski, ako su standardni takvi, onda nema šta da se doda. Mada u ja­nuaru i nema puno prodavaca, popri­čam sa Javorkom, da li je hladno ili ne, da li je smrzlo, ili ne. Svi se zavukli pod astal. Januarski kratki dani ne zna­ju da li ste na asta­lu, ili ispod njega, tek mesta ima za sve, slaviti, proslavlj­avati, doslavljava­ti.
– Ko god kupi, svi se vrate. Nemam ja šta da hvalim!- kaže mi deda dok mi prodaje jabuke kožare. Cena je 100 dinara.
– Ni malo, ni mnogo, nasta­vlja on.
Ali ja ih volim, a ljubav ne­ma cenu, drage moje, znate to. Šta košta, da košta!
A koje su ove? Pokazujem na ru­mene jabuke pored njih? –Pink, kako koje?!- čudi se de­da. Ako si pametna, da umešaš, ista je cena.
Ko im dade ime, pitam dedu. Ko bi ga znao, da se lakše zapamti. Svi znaju za pink, svi glasa­ju. Evo moja baba, sa­te provodi da glasa koga da izbace. Moja razmišljanja o Ru­menki pala su u vo­du. Toliko o jeziku. Srpski seljak je bio praktičniji od me­ne. Njegova trgovačka logika bi­la je na ceni. PECUNIA NON OLET. (Novac ne smrdi!, kažu Latini) I ja sam umešala, jer su izgleda­le vrlo primamljivo. Ne sudi po izgledu, Biljana. Dešava se da je unutra mućak. Međutim, svi ne­kad budemo prevareni, pa i do­brovoljno.
–Ako ti dole nude tri kila za 100 dinara, te ne gledaj, smrzle su! – upozorava me deda, pošto sam platila. – A vaše nisu? De­da se prvo okrenu da vidi ima li još koga u blizini, nabra obrve, prosto se zaprepasti na pitanju, kao da sam ga uvredila.
– Možeš da vratiš!
Osetila sam kako mi biva ne­prijatno. Nudio mi je i projino brašno.
– Ti ne kuvaš kačamak?
-Ne znam kako izgledam, ali ga jedem. Tako da uzmem i taj ki­logram brašna, na kamenu mle­venog. Uskoro mi postaje jasno zašto njegova baba na miru gle­da svoju višesatnu emisiju. Pu­stila dedu da radi svoj posao.
Kažu da je bitno da sa nekim gledate u istom pravcu. (Čitaj: Je­dete jabuke!) Sami odlučujete ko će ostati u vašem vozu, a nikoga ne možete prisiliti da putuje sa vama. Zato će deda danas kupi­ti napolitanke i pridružiti se svojoj babi u gledanju omiljenog kanala. I to je srpski seljak, vo­lim vas i ovog puta, a ja sam ostala verna kožarama, Vaša Bilja.

prof. dr Bilja Grujičić (Užička nedelja 1029)

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.