početak AKTUELNO Korona virus

Korona virus

od Toni Stanković
4,3K pregleda

Znate li šta je korona virus? Ni ja. Znate li kako je krenu­la epidemija? Ni ja. A znate li da taj virus ubija? I ja. Otpri­like tako izgleda naš celokupan život, naše celokupno okruže­nje poslednjih godina. Društve­ne mreže, hiljade sajtova, gomile televizija, radio stanica i novi­na, svakodnevno proizvode obilje informacija, najčešće su potpu­no besmislene i nepotrebne, ali sve to toliko đubri mozak ljudi­ma, da mnogi nisu uopšte u stanju da ih apsorbuju i obrade. Danas sam u kafani slušao čoveka ko­ga sam do skora smatrao savrše­no normalnim, kako komentariše neke važne i prilično stručne stvari, tako autoritativno i za­neseno, da niko nije mogao da do­đe do reči od njega, a pritom ni jedno slovo koje je izgovorio ni­je bilo ni blizu istini. Pokuša­vao sam, bezuspešno, prvih neko­liko minuta da mu suprotstavim elementarne činjenice, pošto je tema o kojoj mi je autoritativno „objašnjavao“ moja struka, da mu, biranim rečima, objasnim da nije dobro informisan, ali sam ubrzo odustao, shvatio sam da ne vredi pričati, čovek se verovatno na­pojio dezinformacijama na nekom sajtu ili forumu, od nekih ljudi koji kao i on ne vladaju materij­om i krenuo da to svoje „saznanje“ sa oduševljenjem šeruje dalje. Na­ravno, znao je on da se ja tom mate­rijom bavim svakodnevno punih 30 godina, ali mu nijednom nije palo na pamet da me, eventualno, upita šta mislim o tome. Pročitao ta­mo negde i gotova stvar, to mu se uklopilo u sopstvenu sliku sve­ta i šta tu ima ko više da se pita ili da, nedajbože, dokazuje da su to ortodoksne budalaštine.
Juče sam pročitao na sajtu Da­nasa tekst jednog mladog čoveka koji je na froncle rasturio stu­dente iz pokreta „1 od 5 miliona“. Iskreno i brutalno, pristojnim rečima, ali bez pardona, pretvo­rio ih je u prah i pepeo. Uvek sam bio pristalica takvog stila pisa­nja, međutim, čitajući njegov tekst, shvatio sam da mi uopšte nisu jas­ni razlozi zbog kojih ih napada, jer se tekst uglavnom bavio formom, a ni re­či nije bilo o sadrža­ju. Onda sam, dalje, za­ključio da ne znam ni šta ti napadnuti ljudi uopšte rade, niti ko su, niti znam da li su u pravu ili nisu, pa, sa­mim tim, ne znam ni da li je u pravu ovaj što ih napada. Dakle, niš­ta ne znam o temi, niti o akterima, već sam doveden u po­ziciju kao i većina od 7 miliona stanovnika Srbije – da budem puki navijač, da odaberem stranu koja mi se, iz meni samo znanih razlo­ga, učini bliska i da onda uvek, na svakom mestu i u svakoj situaciji podržavam ono što moja strana izgovori, a da suparničku stranu pljujem, blatim i ismejavam na sva­kom koraku. Naravno, može se tako kroz život, dokaz za to je upravo pomenutih 7 miliona, takav stil čak ume da bude i izuzetno lukra­tivan, međutim, čoveku koji drži do logike i znanja, stil „kako će­mo – lako ćemo“, apsolutno je ne­prihvatljiv. Čuj mene, čoveku ko­ji drži do logike i znanja… Pa da, valjda postoje ozbiljni ljudi ili se varam? Možda sam ja samo to umislio, kao moj poznanik danas, možda ozbiljni ljudi ne postoje? Poznajete li vi nekog takvog, se­rioznog? Ja, evo, čeprkam po gan­glijama, ali slabo ide… Ipak, ako ne postoje ozbiljni ljudi, ko je on­da sve ovo oko nas izgradio, smis­lio i napravio, ovo što čovečan­stvo koristi vekovima? Sigurno da ništa izgradili nisu milioni šalabajzera koji povazdana govo­re „samo opušteno“, koji „mudro“ savetuju da ne treba biti hejter, već da treba pozitivno gledati na okolinu i život. Na vlast po­gotovu. Sigurno je da ništa nisu izgradili, niti će, učesnici mno­gobrojnih rijalitija. kao ni oni što sede i ne sede u skupštinama širom Srbije. Niti novinari ko­ji vode zabavno-političke emisi­je, niti oni što u njima učestvuju. Ni oni sa Granda. Ni oni sa Pinka. Ne grade ništa ni ovi u partija­ma. Ni bojkotaši. Ni sportisti… Ni kulturni posleni­ci. Da budem iskren prema sebi, i ja, koli­ko god se trudio svih ovih decenija da budem ozbiljan, nisam skoro ništa ozbiljno sagra­dio, tek tu i tamo po­nešto začeprkao, bez iole vidljivih rezul­tata.
Svađaju se inteziv­no ovih dan Superno­va i Junajted Medija (N1). Svađa je bučna i intezivna, maše se papi­rima, održavaju se konferencije za štampu, jedni tvrde da im dru­gi ne daju da rade, pa onda drugi tvrde da im prvi ne daju da rade, a ja, koji sam koliko do juče sebe smatrao verziranim i pametnim čovekom, ništa nisam uspeo da shvatim. Prvo me ceo slučaj uop­šte nije zanimao, ali sam se on­da iznervirao što nisam mogao da ukapiram o čemu se radi, pa sam onda počeo da detaljnije pratim, a tek onda ništa nisam razumeo. Na­ravno, oni koji su protiv Vučića, iako, siguran sam tri miliona po­sto, ništa nisu shvatili, podrža­vaju milijardere iz Junajtejd Me­dije, a oni koji podržavaju Vučića, koji takođe pojma nemaju o čemu se radi, blanko podržavaju državne milionere iz Supernove.


Ipak, dušebrižnička tema broj jedan ovih dana je zagađen vaz­duh. U Užicu, Valjevu, Požegi, duže od decenije zimi se diše na škrge, ali to nikoga od prestoničkih me­dija ama ič nije zanimalo, a onda je pre mesec dana, ničim izazva­na, drugarica Košava prestala da duva, i odmah su svi Mediji, Drug Tviter, Drugovi organi, Drugovi na vlasti, Drugovi u opoziciji, i sve pravdoljubive i svesne druga­rice, naravno, alarmirali usnule žitelje Srbije i zavapili – ova­ko se više ne mere! Mora nešto da se hitno menja! Zar mi, Beogra­đani, da gutamo čestice koji sami proizvodimo?! Zar mi Beograđani da trpimo Majku Prirodu, koja nam je poslala maglu?! Odmah da nam je poslala Sunce! I stvarno, kada je videla sa kakavim histericima ima posla, Majka Priroda malo je promešala karte i, evo, u Beo­gradu opet sija Sunce! A mi, mom­ci i devojke iz učmale provincije, umesto da optužimo Svemir, Majku Prirodu, Vlast, Prodavce i Kupce Polovnih automobila, Globalno zagrevanje, Efekat staklene baš­te, Trumpa i NATO, trpimo i ćuti­mo, pa nam brižna Majka Priroda, do daljnjeg, ostavila i maglu i PM čestice da čeličimo telo i duh. Brižna i pravdoljubiva, gradska vlast, kakvom ju je njen Vođa i Bog Savaot dao, ne samo da nam na sed­nicama rešava problem vazduha i vode, nego su se setili i da za­brane izgradnju mini hidrocen­trala. Ono jes‘da niko u našem za­branu i ne gradi hidrocentralu, ali su oni, hrabro i odlučno, od­luku doneli preventivno, da slu­čajno ne bi takva jeretička ideja nekome pala na pamet u ovo pre­dizborno vreme. I varate se, ako mislite da se naša Potentna Vlast zaustavila na ekološkim pitanj­ima, a ne, oni su se, usput, uhva­tili u koštac i sa muzičkim pi­tanjima, pa su doneli odluku, da, našim parama, prave sebi i Tru­baču, spomenik. Lijepo zvuči spo­menik Trubaču u ova predizborna vremena. Baš će da čučne, a i valja im skupljati glasove sa svih stra­na. Društveno svesne častićemo zabranom gradnje mini hidrocen­trala, a ove što misle pozitivno i vole trubu, obradovaćemo spo­menikom! Kud ćeš lepše, trošimo njihove pare, nas ne košta ništa, a imaćemo lepu vajdicu i svima le­po i svi srećni i zadovoljni jez­dimo u bolje i svetlije sutra…
I dok ovo pišem, stiže vest da je u Kini od korona virusa um­rlo već 56 osoba, a potom javljaju da je juče u Turskoj od zemljotre­sa, za sada, stradalo 35 ljudi, a tu vest odmah je sustigla informaci­ja da je „Nole“ pobedio Argentin­ca, na turniru u Australiji u kojoj i dalje besne požari. Za to vreme tabloidi obaveštavaju da je u NP ubijen mladić, u Beogradu upucan neki, čuj zanimanja, bivši vođa navijača. I da su u finalu Evrop­skog prvenstva u rukometu Špan­ci i Hrvati. Sve na gomilu, skoro u istom trenu, a ja se za sve to vre­me nisam pomerio sa stolice… Pa ti sad, brajko moj, svari i odbaci šta je važnije za tvoje bivstvova­nje. Dal‘ da očajavam zbog zagađenog vazduha, paničim zbog korona vi­rusa, psujem Vlast zbog spomenika ili da sednem da gledam rukomet? Ili sve to istovremeno?
Jedno je sigurno, da dalje na­stavljam tekst nema nikakve svrhe. Ipak, kako neće rukomet još sat vremena, moram da napišem još nešto. Sinoć sam imao čast da budem po prvi i poslednji put u jednom prestižnom gradskom ugo­stiteljskom objektu. Naslušao sam se od prijatelja kako je tu sve su­per, ali sam tvrdoglavo odbijao da uđem, sve do sinoć, kada sam, silom prilika, morao. Davno su rekli pametni ljudi da grad ne či­ne zgrade, nego građani. Tako je i sa Užicem, džaba što je ono zakon­ski nazvano gradom, kada u njemu preovladavaju primitivci. Do­tični ugostiteljski objekat, kao i demokratija u Srbiji, u prvi mah izgleda solidno, ali kako je vreme odmicalo, sve je više po­kazivao svoje pravo lice. Duboka je ovo Srbija, brale, a gde je du­boka Srbija, tu je i ladna voda sa Romanije i još tako neke pesme za čaše lomim, ruke mi krvave. De­re se muzika, deru se i gosti, malo se i pelo po stolicama, selfira­lo se, sa štapom i bez njega, kre­veljila lica, pućila usta, misli­lo pozitivno i uživalo u iću i piću. Šta će ljudi, nisu oni kri­vi što oni u Vuhanu više vole da jedu meso od kobre nego čvar­ke. Naravno, slučajnost je htela, oj živote lutalico, da su jedan sto uzurpirali lokalni politi­čari, i to od one najljigavije fe­le, garant su jeli i pili o našem trošku, praveći strategiju kako da nas zavlače i naredne četiri godine. Srećom, ispred nas se is­prečio stub, pa nisam morao da ih gledam, da mi ne propadne veče, osim što sam zamjetio jednog tra­gikomičnog, koji je počeo karije­ru kao Šešeljev jurišnik, pa ka­da je video gde je lova, iznenada je turio cvoke, kao i svi koji žele da se prave pametnijim nego što jesu, pa se prešaltao u lukrativ­niju partiju, pa kad je i ona zgla­jzala, postao je prilepak vladaj­ućih. Da sam od ovih koji misle pozitivno i ne hejtuju, naravno da ne bih pomislio da su nam upra­vo takvi ukrali život, ali, kako mojim mozgom, uprkos svemu, i da­lje vlada razum i logika, savrše­no mi je jasno da dok takve ne sa­bijemo u mišiju rupu, neće od ove države ništa biti. Nažalost, ži­lava je to sorta, a i ima ih mnogo više, tako da će Srbija još dugo biti njihov Eldorado.
„I“, što bi, posle svake moje tirade, moj drug, retorički, upi­tao – „šta predlažeš“? Ništa. Slobodni pad je ovde odavno po­čeo, a tek ćemo da vidimo kada i kako ćemo se prizemljiti. A kad je tako, možda bi nam i bilo svrsis­hodnije da sa tim pozitivcima za­pevamo to nešto sa ladnom vodom sa Romanije. Pojmam nemam o čemu se radi, ali videh sinoć da su svi oduševeljeni i pevaju uglas. Ono jes‘da nisam sa Romanije, ali kao da je nama neko branio da sačinimio pesmu o Zabučju, Buaru ili Voluj­cu. Onima iz Karana i Lunovog se­la ionako novokomponovane pes­me nikad nisu ni bile potrebne za srećniji i ispunjeniji život, oni su, još davnih dana, sa par­tizanskim pesmama na usnama za­poseli vlast, i hvala na pitanju, i dan-danas obnašaju, o našem troš­ku, ulogu Avangarde Radničke kla­se, koja je, u međuvremenu, nestala. Mislim na Radničku klasu, ne i na Avangardu. Za njih još nije smišlj­en odgovarajući pesticid.

Toni Stanković, 26. januar 2020. (Užička nedelja 1029)

(eto kako je izgledalo sa Koronom pre samo 2 meseca)

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.