Znate li šta je korona virus? Ni ja. Znate li kako je krenula epidemija? Ni ja. A znate li da taj virus ubija? I ja. Otprilike tako izgleda naš celokupan život, naše celokupno okruženje poslednjih godina. Društvene mreže, hiljade sajtova, gomile televizija, radio stanica i novina, svakodnevno proizvode obilje informacija, najčešće su potpuno besmislene i nepotrebne, ali sve to toliko đubri mozak ljudima, da mnogi nisu uopšte u stanju da ih apsorbuju i obrade. Danas sam u kafani slušao čoveka koga sam do skora smatrao savršeno normalnim, kako komentariše neke važne i prilično stručne stvari, tako autoritativno i zaneseno, da niko nije mogao da dođe do reči od njega, a pritom ni jedno slovo koje je izgovorio nije bilo ni blizu istini. Pokušavao sam, bezuspešno, prvih nekoliko minuta da mu suprotstavim elementarne činjenice, pošto je tema o kojoj mi je autoritativno „objašnjavao“ moja struka, da mu, biranim rečima, objasnim da nije dobro informisan, ali sam ubrzo odustao, shvatio sam da ne vredi pričati, čovek se verovatno napojio dezinformacijama na nekom sajtu ili forumu, od nekih ljudi koji kao i on ne vladaju materijom i krenuo da to svoje „saznanje“ sa oduševljenjem šeruje dalje. Naravno, znao je on da se ja tom materijom bavim svakodnevno punih 30 godina, ali mu nijednom nije palo na pamet da me, eventualno, upita šta mislim o tome. Pročitao tamo negde i gotova stvar, to mu se uklopilo u sopstvenu sliku sveta i šta tu ima ko više da se pita ili da, nedajbože, dokazuje da su to ortodoksne budalaštine.
Juče sam pročitao na sajtu Danasa tekst jednog mladog čoveka koji je na froncle rasturio studente iz pokreta „1 od 5 miliona“. Iskreno i brutalno, pristojnim rečima, ali bez pardona, pretvorio ih je u prah i pepeo. Uvek sam bio pristalica takvog stila pisanja, međutim, čitajući njegov tekst, shvatio sam da mi uopšte nisu jasni razlozi zbog kojih ih napada, jer se tekst uglavnom bavio formom, a ni reči nije bilo o sadržaju. Onda sam, dalje, zaključio da ne znam ni šta ti napadnuti ljudi uopšte rade, niti ko su, niti znam da li su u pravu ili nisu, pa, samim tim, ne znam ni da li je u pravu ovaj što ih napada. Dakle, ništa ne znam o temi, niti o akterima, već sam doveden u poziciju kao i većina od 7 miliona stanovnika Srbije – da budem puki navijač, da odaberem stranu koja mi se, iz meni samo znanih razloga, učini bliska i da onda uvek, na svakom mestu i u svakoj situaciji podržavam ono što moja strana izgovori, a da suparničku stranu pljujem, blatim i ismejavam na svakom koraku. Naravno, može se tako kroz život, dokaz za to je upravo pomenutih 7 miliona, takav stil čak ume da bude i izuzetno lukrativan, međutim, čoveku koji drži do logike i znanja, stil „kako ćemo – lako ćemo“, apsolutno je neprihvatljiv. Čuj mene, čoveku koji drži do logike i znanja… Pa da, valjda postoje ozbiljni ljudi ili se varam? Možda sam ja samo to umislio, kao moj poznanik danas, možda ozbiljni ljudi ne postoje? Poznajete li vi nekog takvog, serioznog? Ja, evo, čeprkam po ganglijama, ali slabo ide… Ipak, ako ne postoje ozbiljni ljudi, ko je onda sve ovo oko nas izgradio, smislio i napravio, ovo što čovečanstvo koristi vekovima? Sigurno da ništa izgradili nisu milioni šalabajzera koji povazdana govore „samo opušteno“, koji „mudro“ savetuju da ne treba biti hejter, već da treba pozitivno gledati na okolinu i život. Na vlast pogotovu. Sigurno je da ništa nisu izgradili, niti će, učesnici mnogobrojnih rijalitija. kao ni oni što sede i ne sede u skupštinama širom Srbije. Niti novinari koji vode zabavno-političke emisije, niti oni što u njima učestvuju. Ni oni sa Granda. Ni oni sa Pinka. Ne grade ništa ni ovi u partijama. Ni bojkotaši. Ni sportisti… Ni kulturni poslenici. Da budem iskren prema sebi, i ja, koliko god se trudio svih ovih decenija da budem ozbiljan, nisam skoro ništa ozbiljno sagradio, tek tu i tamo ponešto začeprkao, bez iole vidljivih rezultata.
Svađaju se intezivno ovih dan Supernova i Junajted Medija (N1). Svađa je bučna i intezivna, maše se papirima, održavaju se konferencije za štampu, jedni tvrde da im drugi ne daju da rade, pa onda drugi tvrde da im prvi ne daju da rade, a ja, koji sam koliko do juče sebe smatrao verziranim i pametnim čovekom, ništa nisam uspeo da shvatim. Prvo me ceo slučaj uopšte nije zanimao, ali sam se onda iznervirao što nisam mogao da ukapiram o čemu se radi, pa sam onda počeo da detaljnije pratim, a tek onda ništa nisam razumeo. Naravno, oni koji su protiv Vučića, iako, siguran sam tri miliona posto, ništa nisu shvatili, podržavaju milijardere iz Junajtejd Medije, a oni koji podržavaju Vučića, koji takođe pojma nemaju o čemu se radi, blanko podržavaju državne milionere iz Supernove.
Ipak, dušebrižnička tema broj jedan ovih dana je zagađen vazduh. U Užicu, Valjevu, Požegi, duže od decenije zimi se diše na škrge, ali to nikoga od prestoničkih medija ama ič nije zanimalo, a onda je pre mesec dana, ničim izazvana, drugarica Košava prestala da duva, i odmah su svi Mediji, Drug Tviter, Drugovi organi, Drugovi na vlasti, Drugovi u opoziciji, i sve pravdoljubive i svesne drugarice, naravno, alarmirali usnule žitelje Srbije i zavapili – ovako se više ne mere! Mora nešto da se hitno menja! Zar mi, Beograđani, da gutamo čestice koji sami proizvodimo?! Zar mi Beograđani da trpimo Majku Prirodu, koja nam je poslala maglu?! Odmah da nam je poslala Sunce! I stvarno, kada je videla sa kakavim histericima ima posla, Majka Priroda malo je promešala karte i, evo, u Beogradu opet sija Sunce! A mi, momci i devojke iz učmale provincije, umesto da optužimo Svemir, Majku Prirodu, Vlast, Prodavce i Kupce Polovnih automobila, Globalno zagrevanje, Efekat staklene bašte, Trumpa i NATO, trpimo i ćutimo, pa nam brižna Majka Priroda, do daljnjeg, ostavila i maglu i PM čestice da čeličimo telo i duh. Brižna i pravdoljubiva, gradska vlast, kakvom ju je njen Vođa i Bog Savaot dao, ne samo da nam na sednicama rešava problem vazduha i vode, nego su se setili i da zabrane izgradnju mini hidrocentrala. Ono jes‘da niko u našem zabranu i ne gradi hidrocentralu, ali su oni, hrabro i odlučno, odluku doneli preventivno, da slučajno ne bi takva jeretička ideja nekome pala na pamet u ovo predizborno vreme. I varate se, ako mislite da se naša Potentna Vlast zaustavila na ekološkim pitanjima, a ne, oni su se, usput, uhvatili u koštac i sa muzičkim pitanjima, pa su doneli odluku, da, našim parama, prave sebi i Trubaču, spomenik. Lijepo zvuči spomenik Trubaču u ova predizborna vremena. Baš će da čučne, a i valja im skupljati glasove sa svih strana. Društveno svesne častićemo zabranom gradnje mini hidrocentrala, a ove što misle pozitivno i vole trubu, obradovaćemo spomenikom! Kud ćeš lepše, trošimo njihove pare, nas ne košta ništa, a imaćemo lepu vajdicu i svima lepo i svi srećni i zadovoljni jezdimo u bolje i svetlije sutra…
I dok ovo pišem, stiže vest da je u Kini od korona virusa umrlo već 56 osoba, a potom javljaju da je juče u Turskoj od zemljotresa, za sada, stradalo 35 ljudi, a tu vest odmah je sustigla informacija da je „Nole“ pobedio Argentinca, na turniru u Australiji u kojoj i dalje besne požari. Za to vreme tabloidi obaveštavaju da je u NP ubijen mladić, u Beogradu upucan neki, čuj zanimanja, bivši vođa navijača. I da su u finalu Evropskog prvenstva u rukometu Španci i Hrvati. Sve na gomilu, skoro u istom trenu, a ja se za sve to vreme nisam pomerio sa stolice… Pa ti sad, brajko moj, svari i odbaci šta je važnije za tvoje bivstvovanje. Dal‘ da očajavam zbog zagađenog vazduha, paničim zbog korona virusa, psujem Vlast zbog spomenika ili da sednem da gledam rukomet? Ili sve to istovremeno?
Jedno je sigurno, da dalje nastavljam tekst nema nikakve svrhe. Ipak, kako neće rukomet još sat vremena, moram da napišem još nešto. Sinoć sam imao čast da budem po prvi i poslednji put u jednom prestižnom gradskom ugostiteljskom objektu. Naslušao sam se od prijatelja kako je tu sve super, ali sam tvrdoglavo odbijao da uđem, sve do sinoć, kada sam, silom prilika, morao. Davno su rekli pametni ljudi da grad ne čine zgrade, nego građani. Tako je i sa Užicem, džaba što je ono zakonski nazvano gradom, kada u njemu preovladavaju primitivci. Dotični ugostiteljski objekat, kao i demokratija u Srbiji, u prvi mah izgleda solidno, ali kako je vreme odmicalo, sve je više pokazivao svoje pravo lice. Duboka je ovo Srbija, brale, a gde je duboka Srbija, tu je i ladna voda sa Romanije i još tako neke pesme za čaše lomim, ruke mi krvave. Dere se muzika, deru se i gosti, malo se i pelo po stolicama, selfiralo se, sa štapom i bez njega, kreveljila lica, pućila usta, mislilo pozitivno i uživalo u iću i piću. Šta će ljudi, nisu oni krivi što oni u Vuhanu više vole da jedu meso od kobre nego čvarke. Naravno, slučajnost je htela, oj živote lutalico, da su jedan sto uzurpirali lokalni političari, i to od one najljigavije fele, garant su jeli i pili o našem trošku, praveći strategiju kako da nas zavlače i naredne četiri godine. Srećom, ispred nas se isprečio stub, pa nisam morao da ih gledam, da mi ne propadne veče, osim što sam zamjetio jednog tragikomičnog, koji je počeo karijeru kao Šešeljev jurišnik, pa kada je video gde je lova, iznenada je turio cvoke, kao i svi koji žele da se prave pametnijim nego što jesu, pa se prešaltao u lukrativniju partiju, pa kad je i ona zglajzala, postao je prilepak vladajućih. Da sam od ovih koji misle pozitivno i ne hejtuju, naravno da ne bih pomislio da su nam upravo takvi ukrali život, ali, kako mojim mozgom, uprkos svemu, i dalje vlada razum i logika, savršeno mi je jasno da dok takve ne sabijemo u mišiju rupu, neće od ove države ništa biti. Nažalost, žilava je to sorta, a i ima ih mnogo više, tako da će Srbija još dugo biti njihov Eldorado.
„I“, što bi, posle svake moje tirade, moj drug, retorički, upitao – „šta predlažeš“? Ništa. Slobodni pad je ovde odavno počeo, a tek ćemo da vidimo kada i kako ćemo se prizemljiti. A kad je tako, možda bi nam i bilo svrsishodnije da sa tim pozitivcima zapevamo to nešto sa ladnom vodom sa Romanije. Pojmam nemam o čemu se radi, ali videh sinoć da su svi oduševeljeni i pevaju uglas. Ono jes‘da nisam sa Romanije, ali kao da je nama neko branio da sačinimio pesmu o Zabučju, Buaru ili Volujcu. Onima iz Karana i Lunovog sela ionako novokomponovane pesme nikad nisu ni bile potrebne za srećniji i ispunjeniji život, oni su, još davnih dana, sa partizanskim pesmama na usnama zaposeli vlast, i hvala na pitanju, i dan-danas obnašaju, o našem trošku, ulogu Avangarde Radničke klase, koja je, u međuvremenu, nestala. Mislim na Radničku klasu, ne i na Avangardu. Za njih još nije smišljen odgovarajući pesticid.
Toni Stanković, 26. januar 2020. (Užička nedelja 1029)
(eto kako je izgledalo sa Koronom pre samo 2 meseca)