BILJANA PROKIĆ, GLUMICA I PEVAČICA
Glumica Narodnog pozorišta Užice, Biljana Prokić, svojim nastupom u emisiji „Nikad nije kasno“, ponovo je postala Užičanka o kojoj se priča. Ova atraktivna glumica i pevačica, oduševila je mnoge svojim nastupima u ovoj emisiji, a, kako kaže, rado bi učestvovala i u nekoj emisiji, gde bi njene sve sposobnosti – gluma, pevanje i ples, došli do izražaja.
Biljana Prokić je rođena u Užicu, a osnovnu školu završila u „Nada Matić“. Odrasla je na samo desetak metara od užičkog pozorišta, tako da i nije slučajno u tom pozorištu.
– Na pozorišnim daskama sam od malih nogu, igrajući balet, ispostava Luja Daviča, koja je bila gde je danas Mala scena Narodnog pozorišta. Zatim sam igrala u KUD-u, pevala u horu, a išla sam i na dramske sekcije. Zaposlila sam se kao instrumentar sestra u bolnici. A onda me je Branko Popović pozvao da igram u mojoj prvoj profesionalnoj predstavi „Klopka“, od Tadeuša Ruževiča, u režiji Aleksandra Lukača. To je bilo 1990. godine – počela je Biljana svoju životnu priču.
Malo po malo, kako su glumice odlazile iz pozorišta iz raznih razloga, neke na trudnička bolovanja, neke u druge gradove, Biljana je dobijala priliku da pokaže svoje umetničko umeće.
– Upadala sam u te predstava, menjala ih u ulogama i tako da sam, kao glumac amater, igrala u dosta predstava. Predstava „Koštana“, u kojoj sam glumela u drugom amaterskom pozorištu, u režiji Dragoljuba Selakovića, igrala se na na sceni pozorišta kao profesionalno pozorište i doživela je ogroman uspeh. Ujedno, ta predstava mi je bila ulazna karta za profesionalnu afirmaciju u pozorištu, jer sam na osnovu nje dobila radno mesto profesionalnog glumca Narodnog pozorišta u Užicu. U toj predstavi se igra, peva i glumi i ljudi u komisiji su bili zadovoljni tim, i tako sam iz bolnice prešla da radim u pozorištu – rekla je Biljana o svojim počecima u užičkom pozorištu.
Nju užička javnost zna i kao pevačicu. Kao što je rekla, pevala je od malih nogu, pa i u užičkim bendovima.
– Još u školi sam imala ekipu od nas četiri i nastupale smo kao izvorna grupa. Posle sam pevala u nekim rok grupama. Onda su me čuli u toj predstavi i kolege su me zvale da počnem da radim za novac. I, eto, malo po malo, počela sam da pevam na svadbama, mada sam se zaklela da neću da ih radim. Ali, ta naša tužna inflacija, a ja u petom mesecu trudnoće, prihvatila sam i tada sam otpevala moju prvu svadbu. Nikad ne reci nikad. Na žalost, svi ljudi koji se bave umetnošću i pozorištem u Srbiji, ne mogu da žive samo od te pozorišne plate. Mislim, kada bi se moglo da se živi od pozorišta, verovatno niko od nas ne bi radio ništa mimo toga. Zavidim glumcima koji snime film, pa su mirni narednih pet godina – kaže naša glumica i pevačica.
Orkestar u kome je počela da peva zvao se „Ere“ i to su bili ljudi koje je poznavala.
– Tu su bili moj nastavnik iz osnovne škole Žiko Zub, profesor Mirčić, Nikola Pejović, Tmuša i stari harmonikaš Beli. To je tada bila najbolja ekipa. Imala sam sreće da počnem da radim taj posao sa pravim ljudima i sa dobrim muzičarima, i da pevam te neke lepe i kulutrne svirke, da počnem da pevam sa ljudima koji znaju svoj posao i da me tako usmere – dodala je Bilja.
Bilja, ipak, više polaže u glumu. Igrala je i dosta predstava za decu.
– Volim dečije predstave, jer su deca najiskrenija publika i reaguju onda kada im se predstava stvarno sviđa, dok odrasli, u tzv. predstavama za odrasle, možda bi se nasmejali, pa ne smeju, možda bi nekad reagovali, ali se suzdržavaju, da ne ispadnu glupi. Zato mislim da je najlepše igrati predstave u neposrednom kontaktu sa decom – iskreno će naša sagovornica.
Kaže da najviše voli mjuzikl ili kabare, jer je to njen fah.
– Najviše volim da igram, da glumim i pevam i to je moj fah. Zato volim kabare ili mjuzikl, jer tu pokažem šta sve mogu. U početku sam igrala u dosta kabarea, ali ih danas nema mnogo. Pa, „Koštana“ je praktično mjuzikl sa naših prostora. Ima još predstava koje su bile značajne za mene, kao, na primer, „Per Gint“, u režiji Kokana Mladenovića. Igrala sam Anitru, meni veoma dragu ulogu. Tu je predstava i „Naši dolaze“, koju smo igrali na Maloj sceni Narodnog pozorišta u Beogradu i zahvaljujući toj ulozi, dobila sam da igram „Koštanu“ u Narodnom pozorištu u Beogradu, umesto Usnije. Išla sam na probe i dogovore sa rediteljem za marketing, ali, onda se smenila vlast i taj projekat je propao i predstava je skinuta sa repertoara – rekla je Bilja.
Još nije kasno da zaigra na daskama beogradskih pozorišta. Ima ponuda u „Pozorištu na Terazijama“ i u „Zvezdara teatru“.
– Ništa od toga još nije završeno, videćemo, otom-potom. Volela bih da zaigram u jednom od tih pozorišta, naročito u Pozorištu na Terazijama. Ne bih se bunila da bude i Narodno pozorište. Ipak, pozorišta su puna glumaca i preko ugovora, mnogo imamo talenata, ali nemamo toliko mesta, ni toliko zadataka, tako da ne znam stvarno kako se mladi snalaze. Baš je teško za njih. Ako igraju po ugovoru, igraju po predstavi i to honorarno. Jako je teško, svi se snalaze, svi tezgarimo van svoje matične kuće. Radimo kao i većina naroda u Srbiji. Najviše bih volela da glumim u jednoj kući, da ne moram da trčim i jurim, pa trči, te pevaj, te glumi… – rekla je Bilja i dodala da kao pevačica nema bend sa kojim peva, zbog obaveza u pozorištu, ali, kada ima vremena, sa bendom otpeva i poneko veselje.
Njena lepota je došla do izražaja kada je 1998. godine proglašena za najlepšu mamu u Srbiji.
– To je bilo 1998. godine. Kod mene se dešava uvek nešto čudno. Kada uradim nešto iz zezanja, tu napravim uspeh, ali, gde god sam krenula nešto ozbiljno i zagrizla, to mi se nešto izvuče. Tada je bila nagradna igra u Blicu za najlepšu mamu. Poslala sam sliku i sve sam očekivala, ali nikako da budem ta najlepša mama. Prošla sam prvi, drugi i treći krug. Tada nije bilo mobilnih telefona i mislim da su se glasovi slali poštom, pismom. I imala sam najviše glasova, te tu pobedih. Tada su mi nudili pare ili odlazak u Floridu, sve plaćeno. I, naravno, odlučim se za Floridu, jer bih pare potrošila, a ko zna kada bih i da li bih otišla u Floridu. I to je bio moj prvi odlazak preko okeana i jedno lepo iskustvo – ispričala je Bilja o „Naj mami“.
I kao što na početku napisasmo, Bilja je mnoge oduševila svojim učešćem u emisiji „Nikad nije kasno“.
– Za ideju te emisije sam čula ranije. Čula sam da će tu učestvovati neki ljudi, koji nisu toliko mladi, da bi bili u zvezde ili kako god da se to zvalo. I prošlog proleća me moj prijatelj, koji radi na Grandu, pozvao da budem učesnik. Pošto sam znala koncepciju, da se tu pevaju lepe pesme, pesme koje voliš, nema folka, pristala sam, to je bilo po pozivu. Nije bila audicija, bitno je da donji limit bude 45 godina, gornji nije postojao. To je jedno prelepo iskustvo. Dosta pevača koji su nastupali, poznajem, skoro da se svi znamo, jer smo viđali i radili zajedno, a upoznala sam i neke ljude iz Bosne i Makedonije. Trudila sam se, kao jedina iz Zapadne Srbije, i iz Užica, za sada, da predstavim svoj grad i svoj kraj, ali, prvenstveno i sebe, na najbolji mogući način. Mislim da sam u tome uspela. Žao mi je samo što nisam došla do finala, a htela sam da otpevam tu pesmu iz „Koštane“, što su očekivali od mene. Došla sam do polufinala, a ta pesma je trebala da bude u finalu, kao šlag na torti. Nadam se da će biti prilike za to, ovo je tek početak, jer ubuduće, šta god budem htela da radim, ova ekipa će stajati iza mene. Samo je na meni da li ću da snimam ili neću. Ja sam i 1991. godine imala veliki šansu da se upustim u te vode, jer sam pobedila na Folk-rok festu u Beogradu i to baš u Košutnjaku. Tada nisam iskoristila šansu. Dolazili su iz Beograda u užičko pozorište i zvali me tri-četiri puta da snimim nešto, ali ja nisam htela. Govorili su mi da sam luda, da propuštam veliku šansu, da ko zna da li ću ikad imati takvu šansu i ako budem imala, da li će to biti tako. I sve su bili u pravu, ali onda mi se nešto nije dalo. Otišla sam i videla da mogu, ali sam se vratila i ništa. Valjda je na to moja mladost uticala, a sada bih možda drugačije razmišljala – opisala je naša Užičanka svoje učešće u „Nikad nije kasno“.
Za žiri u toj emisiji kaže da je odličan i kompetentan.
– To su stvarno bili pravi pevači, i Mare, kao vrsni kompozitor. To su ljudi koji godinama rade taj posao i imala sam sreću da u mom žiriju bude Leo Martin i Zafir Hadžimanov, ljude koje ne bih mogla tek tako sresti. Bilo je sjajno i lepo je pojaviti se na takvoj sceni – prokomentarisala je Biljana o žiriju.
Za voditelja Žiku kaže da je otkrovenje i da je 90 posto ljudi, sa kojima je razgovarala, oduševljeno njim.
– On je uvek bio u senci Saše, nikada nije došao do izražaja, da nešto kaže, da izrazi svoje mišljenje, da vodi svoj program. Uvek je bio tu kao član žirija. Ali, ovo mu je bila prilika i on je to fantastično uradio. On je iskren, nije folirant, on je stvarno plakao. Dugo je živeo u inostranstvu, a govori i nemački i engleski, elokventan je i mi smo svi njime oduševljeni – rekla je Bilja o Žiki.
Na pitanje da li bi ponovo učestvovala u nekom rijalitiju, odgovorila je potvrdno.
– Što da ne? Ja sam, inače, neko koga ubija kolotečina. Uvek sam da se nešto događa. Moja ćerka i ja smo učestvovale na takmičenju koje je 2010. godine organizovao „Oriflajn“ i dobile smo nagradu za najšarmantniju majku i ćerku. Volela bih da budem u „Survajveru“, da pokažem da imam i fizičku snagu, a želja mi je da budem i u „Tvoje lice zvuči poznato“. Tu bih pokazala i nešto više, tu bih se bavila svojim poslom. Ova emisija „Nikad nije kasno“ mi je pomogla da se afirmišem, da drugi mogu da računaju na mene. Ne gubim nadu da ću učestvoati u „Tvoje liče zvuči poznato“. To je ozbiljna emisija po svakom pitanju, i da se peva, glumi, i da se pokažu fizičke sposobnosti, šta sve možeš, to je šou koji rado gledam. Pa, pogledajte koreografije i scenografije, ja bih se tu baš uklopila – kaže Bilja.
Ali, pre toga, očekuje je nastup na Barskom ljetopisu u Baru, 13. avgusta, gde će igrati u predstavi „Boing“, a potom možda još neka snimanja, jer je Biljana maneken za nakit, krzno i šminku.
I na kraju, nije zaboravila svoju kuću, Narodno pozoriše u Užicu.
– Užički ansambl je jedan od najjačih u Srbiji. Taj ansambl čine samo Užičani, nema da kod nas dođu neki glumci iz drugog grada, kao, na primer, u Kruševačko pozorište, i igraju predstave, pa osvoje nagrade. Koliko je ansambl užičkog pozorišta jak, videlo se u predstavama „Per Gint“, „Kako nasmejati gospodara“, „Buđenje proleća“. To su predstave koje su oduševile publiku – zaključila je na kraju glumica Biljana Prokić.
Zvezdana Gligorijević
1 komentar
ova gospođa baš seksi!