
Mame kao bog i batina
Ubiti psa samo zato što laje kad komšija spava potpuno je neopravdano i neoprostivo, naročito ako komšija stanuje u nizu kuća razdvojenih krošnjama starih jorgovana…
Komšija je uvek bio namrgođen i neispavan. Žmirkao je. Čkiljio. Stiskao je kapke, kao da je želo da ih trajno zalepi kako bi izbegao da se njegov pogled susretne sa svim tim šarenilima dana, tim bojama života, koje kao da su ga nervirale.
U njegovim brkovima i bradi uvek su se mogli pronaći ostaci rezanaca, mrvice hleba, svi tragovi zaostali od svakog prepoznatljivog obroka koji bi smazao između doručka i večere.
Mrzeo je pse…
Ja sam ga se plašila.
I nisam ga volela.
Navijao je za Zvezduuuuuuuu!!!!
Imao je sina. Mog vršnjaka.
Moja kosa bila je dugačka. Njegova kratka.
On je bio viši. Ja sam bila brža.
On je bio jači. Ja sam bila spretnija.
Tukli smo se bar jednom nedeljno. U potpunnoj tišini!
Posle smo, svako od svoje mame, dodatno bili kažnjeni. (To je bilo ono sada zaboravljeno doba kada su mame bile bog i batina, i to je istina koju treba prenositi s kolena na koleno, da se nikad ne zaboravi!). Mene, na primer, mama je najčešće kažnjavala pranjem sudova. Ponekad čak i zabranom odlaska u bioskop subotom, što je bio jedini porodični ritual u malim mestima nekad…baš onako kako prikazuju u TV serijama i pokojem filmu.
Uprkos svemu, ja bih se, do sledećeg petka, ponovo potukla s komšijinim sinom. Povod su bile sitnice. Toliko sitne, da ih sa ove udaljenosti uopšte ne mogu da prepoznam, uprkos neverovatnom trudu koji ulažem. Možda je sve imalo veze sa njegovim tatom.
Njegov tata imao je masne brkove.
Njegov tata mrzeo je pse.
Njegov tata tukao je do smrti moju Pahulju, psa koji je stigao jednim od vozova s voznim redom, u poslednjem vagonu teretne kompozicije.
Sve bih im oprostila… osim tog crvenog traga u travi koji me je, drugi dan po njenom nestanku, doveo do beživotnog tela moje Pahulje. Više nije bila samo pahuljasto bela. Bila je crvena od krvi i mrtva, samo zato jer je verovala svim ljudima bez razlike. Nije mogla da prepozna opasnost. Za nju je bilo prirodno da laje. Pa to je pas, iako joj nije bilo baš najjasnije po čemu se razlikuje od ljudi. Razumela se sa većinom… Da ne dužim, sve se desilo zbog toga što je samo lajala, ne vodeći računa o dobu dana… i tada još uvek nepostojećem kućnom redu u malom nizu sličnih kuća sa velikim dvorištima odvojenim stablima starog, razgranatog jogovana… Njegov miris je još u mojim nozdrvama. Često ga prizovem u pomoć kada mi je teško. I dan danas deluje.
Ne plašite ptice pevačice
Ne lovite svica
Ne bojte se zmije čuvarkuće
Ne ograđujte dvorišta
Ne gazite mrava
Pomilujte psa lutalicu
Obradujte neko dete
Smejte se, bar tri puta na dan…
Radujte se svakom novom danu… zamislite da uopšte niste ni morali da budete rođeni.
To je čista slučajnost.
Dusica Pavićević