početak AKTUELNO Vreme drumskih razbojnika

Vreme drumskih razbojnika

od nedelja
803 pregleda

Piše: Zdravko Tošić
Posle slike sveta i svetskog fudbala koji smo pratili mesec dana, vraćamo se našoj sveopštoj tužnoj stvarnosti pa i fudbalskoj. Čas fudbalskog užasa i strave, slika svega što jesmo kao društvo, desio nam se u gradskoj kući, na skupštini FK Sloboda. Crni oblaci nesreće koji se gomilaju poslednjih godina otpadništva, potpuno su zamračili nebo i samo što se nisu sručili na nas, jer uporno ostajemo u svom grehu. Razum i istina, koji nas jedino mogu spasiti od tragedije, prezreni su, odbačeni i, kako stvari stoje, uskoro će biti razapeti.
Na samoj pomenutoj skupštini nije bilo reči o fudbalu, razvoju, rezultatima, ciljevima, odgovornosti, planovima i samim tim ona predstavlja našu sramotu. Sve što jeste užički fudbal i FK Sloboda je dogma, jer nema uporište u struci, istini, dobru, pozitivnom iskustvu, i ne unapređuje zajednicu. Dogma, nametnuta od strane grupe ljudi koji se apsolutno ne razumeju u fudbal. Dogma koja negira dobro i favorizuje zlo. Dogma koja ne razume život, koja uništava sve čega se dotakne, nameće novotarije i u fudbal uvodi ljude koji nemaju veze sa fudbalom. Klimoglavce. Iskoristi ih i odbaci. Dogma koja se krije iza floskule “ko daje pare, taj se i pita”.
Današnje stanje je samo posledica nerazumnih i pogrešnih odluka u prošlosti. One nisu bile ni dobronamerne prema užičkom fudbalu i našoj Slobodi. Čak su ugrađivane u statut kluba, čime se obezbeđivalo dugo vladanje, ali i još duže bolno propadanje. Pravo predsednika upravnog odbora da bira članove skupštine koja će ga kontrolisati spada u sferu manipulacija i jednoumlja, ali i bezočne podlosti i pokvarenosti. To je istini pljuvanje u lice. Uvek kada se setim tog člana statuta bude me sramota. Pitam se, ko je predsednik upravnog odbora? Da li on ima bilo kakvih duhovnih potreba? Da li živimo u Severnoj Koreji ili Srbiji?
Kako za sport, tako i za fudbal od suštinske važnosti su sportski, odnosno fudbalski radnici. Za njihovo stvaranje treba više vremena nego za stvaranje jednog fudbalera. Svedoci smo, na žalost, pogubne činjenice da se fudbalski radnici veštački, dekretom, proizvode. Obično su to ljudi od nečijeg poverenja, neodgovorni, ali lojalni i podobni. S neba pa u rebra. Bez ikakvih predispozicija, bez razumevanja, bez znanja, bez dobrih namera, beskrajno tupavi, ali po volji nekog moćnika počinju da brinu našu fudbalsku brigu. Kakva briga, takav i fudbal.
Ta najezda nije mimoišla ni Užice, samim tim ni Slobodu. Iz neznanja odrekli su se prirodnih zakona i počeli od fudbala da prave monstruma. Fuzionisali su se i pomislili da su uhvatili Boga za bradu. Krenuli su putem Crvene Zvezde i Partizana, ne znajući da je to put samo za njih. Trgovina, kupovina i protekcionizam. Gde je trgovina, tu je i prevara. Gde je protekcionizam, tu je i nepravda. Ušlo se u takmičenje neravnopravnih. Počela je igra velikih brojeva. Svakih šest meseci autobus igrača na probi. Niko iz Užica. Bubnjevi udaraju, reflektori blješte. Uz kandilo i sveće, velike vizije se raspredaju. Kad se pobedi, borba za Evropu. Kad se izgubi, borba za opstanak. To je sistem u kome se lako zagubi koji evro, koja hiljada, koja desetina, koja stotina hiljada evra. To je sistem u kome se taj novac nikada i nikako ne zagubi u džepu nekog trenera vaspitača, pedagoga i stvaraoca nove vrednosti, profesora, nekog vrednog, plemenitog, mudrog, zaslužnog. Ne. Uvek završi u džepovima skorojevića, tatinih sinova (ne samo bioloških), fudbalskih menadžera, pohlepnih mahera, alavih funkcionera i fudbalskih sudija. Kako juče, tako i danas.
Danas naša Sloboda stoji na ivici i svaki dan gleda u ambis. Zar stvarno postoji neko ko veruje da jednog dana ambis neće pogledati u Slobodu? Možda već sutra? Da ima moralnih zakona i pravde, to bi se, na žalost, već davno desilo. Jedan Glazgov Rendžers je bankrotirao. Izbačen u četvrtu ligu. . . Da, ali tamo postoji država, postoje zakoni koji se poštuju i postoje odgovorni ljudi. Tamo se ne upada u svlačionicu i ne ponižava trener. Tamo se iz lože ne prozivaju i vređaju igrači. Mi smo, na žalost, dušu prodali đavolu, a da toga nismo ni svesni. I hteli bi da nas to ne košta. Da se nekako nađe rešenje za Slobodu, ali tako da ona ne trpi, odnosno ne izgubi rang, ne vrati dugove, niko ne bude odgovoran, a mi ćemo se praviti ludi. To ne biva. Nikako da shvatimo da smo došli dokle smo došli, baš zato što smo se pravili ludi. Umesto da stvaramo, mi se predajemo iluzionistima, velikim magovima. Ni posle sto i više godina nismo naučili od Domanovića, da ne možemo naći pravi put verujući slepim vođama.
Priča o Slobodi i oko Slobode svojevrsan je fenomen, koji ima svoj društveni uzrok. Sloboda je izgubila kontrolu nad svojom sudbinom. Rastojanje između ljudi i Slobode, između institucija i Slobode, između zajednice i Slobode, između zdravog razuma i Slobode, nikad veće. Jaz. Otuđenost. Živimo nihilizam, negirajući istinu, pravdu, državu, zakon, negirajući sam život.
Mnogi ovde sebe smatraju Slobodom. Mnogi sebe smatraju svemogućim, nadljudima. Manipulacijom ukidaju realnost i sve alternative. Nameću samo sebe i svoje iluzije. Koliko Sloboda može izdržati u borbi sa okolnostima koje su joj nametnute? I nastavljaju da se nameću? Mnoge stvari što svemogući čine u ime Slobode i fudbala samo je ruganje i Slobodi i fudbalu.
Poslednja odluka fudbalskih vizionara, čuvara i zaštitnika Slobode, kojima je mandat već istekao, da na mesto direktora kluba, mimo statuta, postavi fudbalskog menadžera, u skladu je sa njihovim razumevanjem života, fudbala i Slobode. Apsolutna duhovna beda. Ruganje dostojanstvu, fudbalu i Slobodi. Priklanjanje carstvu sebičnih motiva i sitnih računa. Ogoljeni oportunizam. Nastavak terora mentalnog sklopa drumskih razbojnika koji u strahu drže navijače.
Da li smo zaboravili prošlogodišnju priču sa gospodinom Turovićem? Plan “B” gospodina Beševića? Na kraju, neverovatan obrt i saradnju sa fudbalskim menadžerom, gospodinom Peličićem i njegovim sinovima? Za razliku od španskih, ova sapunica je trajala samo dva meseca. Tako je to kada se na mehurićima od pene pravi ozbiljna građevina. Tako je to kad smicalice postanu strategija. Tako je to kada se stvori stanje u kome nikakva vrlina, znanje i čestitost nemaju uticaj. Znamo li gde ćemo bez čoveka u sebi? Da li smo to odbacili Božije propise? Da li nam je greh prestao biti odvratan? Da li nam je to pravda prestala biti poželjna?
Pošto znamo da se moral biološki ne nasleđuje, već uči na primeru drugih, onda bi trebalo da se zapitamo šta biva sa ljudskim bićem prepuštenim diktaturi spoljnih prilika i neprilika!? Moralni zakoni i moralne norme su ono što čoveka izdiže iz blata, iznad diktature okolnosti i daje mu snagu. S tog aspekta, lako je zaključiti da mi uništavamo svoju budućnost, odbacujući moral, ljudskost i čestitost. Duhovni zavodnici nas pokušavaju zavesti i otrovati njihovom duhovnom hranom i tako iz naše svesti izbrišu predstavu o istini, pravdi, dostojanstvu. . . Oni tačno znaju da samo humanost i humano društvo mogu sačuvati uspomenu na ljudskost i da će ta uspomena biti uništena, ako budu uništeni oni koji je zagovaraju.
Ljudi štite ono što vole. A voleti možemo samo ono što poznajemo. Je li Sloboda naš klub? Pa ako jeste, hajde da je štitimo od svih. I od samih sebe. Da li smo to činili? Nismo. Da li smo na to spremni? Nismo. Zato nas danas driblaju i otimaju nam Slobodu kroz nakaradan statut, njegovo nepoštovanje, kroz nepotizam, kroz diktaturu nefudbalske misli, kroz podaništvo, kroz favorizovanje mediokriteta, kroz odbacivanje svega razumnog. . . Setimo se samo kako je bivši fudbaler, reprezentativac i trener kluba, Zoran Njeguš, proglašen nepoželjnim. Samo zato što je tužio klub, jer mu nije vraćao pozajmljeni novac. Danas, oni koji su pljeskali i podržavali tu odluku, objašnjavali što je zdravom razumu, moralu i etici teško objasniti, zbog istih razloga tuže klub. Upravo oni, koji su u ime Slobode, od Njeguša uzimali novac. Vređaju našu inteligenciju tvrdnjom da će, kada naplate potraživanje, ponovo dati klubu. I još ostaju da njime rukovode. Kažu, ne daju da se klub ugasi. Otrov mešaju sa zdravom hranom, ali time ne menjaju njegovu prirodu. Zar treba onda da čudi što će u narednom periodu, njihovom odlukom, direktor kluba biti fudbalski menadžer? Sloboda je sada njegovo sredstvo. A njegovi ciljevi su daleko od Slobode, daleko od nas i naše zajednice. Sloboda je danas sredstvo, više nego ikada pre, i manje cilj nego ikada pre.
Da je bilo imalo fudbalske vizije, malo dobre volje, malo znanja i malo predstave o tome kako se fudbal razvija, mi bi se danas ponosili Slobodom. Ima li bi barem dva terena sa veštačkom travom. Trenere koji su pedagozi i vaspitači. Metodiku umesto improvizacije. Zaokružen sistem stvaranja igrača, a ne lutanje u magli. Saradnju sa klubovima iz regiona. Grad i zajednicu iza kluba i bezbroj prednosti. I “našu” decu kao igrače. Niko, ko ima trunku predstave o fudbalu, neće uspostaviti stratešku saradnju sa klubom koji nema infrastrukturu, stručne kadrove, sistem rada, podršku zajednice, organizaciju i stabilnost. Klubovi fudbalske velesile, kakva je Španija, to dobro znaju. Pa i Alaves.
Srbija i Sloboda nemaju nikakve veze sa ozbiljnim fudbalom. I neće ni imati, sve dok se Srbijom i Slobodom ne budu bavili ozbiljni ljudi. Svet, pa i fudbalski, samo hoće da nas eksploatiše. Baš kao svaki fudbalski menadžer. Kao i u životu, traže one koji nemaju osećaj pripadnosti svojoj zajednici, da im pomogne. One koji se prestavljaju kao žrtve, da prevara prođe neopaženo.
Umesto da fudbal i Sloboda, kao opšte dobro, doprinose širenju tolerancije, solidarnosti, etike, socijalne kohezije da povezuje zajednicu i region, pozitivno utiče na javno mnjenje, doprinosi razvoju i obrazovanju dece i omladine, oni afirmišu sebičnost, otuđenost i bahatost. U vremenu kada nam je saosećajnost najpotrebnija. U vremenu pogubnih posledica zbog odluka od juče. U vremenu kada konačno moramo početi misliti na sutra. Ako želimo da nađemo pravi put i na tom putu spas.
Svedoci smo svakodnevnih obmana moćnika i verovanja da ih one uzdižu. S toga ih moram podsetiti na neke činjenice. Sloboda ne pripada Vama, predsedniče Upravnog odbora. Užice ne pripada Vama, gradonačelniče. Mi, zajedno sa vama, pripadamo zajednici i Slobodi. Šta god snađe našu zajednicu i našu Slobodu snaći će sinove i kćeri njihove, snaći će i sve nas. Ako ste posvećeni i odani sinovi zajednice, lako ćemo naći spas. Bez obzira na naše razlike, na naša religijska, politička, socijalna, rasna predubeđenja. Ni u najtežim izazovima ne smemo zaboraviti na obavezu jednih prema drugima. Da pre svega budemo ljudi, a ne drumski razbojnici.

(Užička nedelja 991)

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.