početak KOLUMNE Bona who?

Bona who?

od nedelja
1,8K pregleda

Koncert godine gitariste Džoa Bonamase u Čikagu – bluz nije mrtav
To sam isto pitala i ja pre tačno 3 godine, kada mi je Toni lično, pokušavajući da mi daljinski popravi raspoloženje, predstavio ovog genijalnog gitaristu, koji je dokaz da bluz nije mrtav, niti će uskoro biti, jer ga on, svojom virtuoznom svirkom, čini živim i živahnijim nego ikada. Zato za mene njegov koncert u Čikagu, za koji smo Branka, Vlade i ja, mala užička bluz ekipa, kupili karte još u septembru, nije bio samo gitarski, nego muzički događaj godine, ali i potvrda njegovog nesagledivog talenta, vrhunske profesionalnosti i spektakularnog spleta emocija utkanih u svaku melodiju.
Posle 3 godine ponovo je nastupio u “Chicago Theatre” gde su ga poklonici bluza slušali već 8 puta, na dva rasprodata koncerta svirao je pred više od 7000 ljudi, koje je kroz dva sata plovidbe nekom novom, potpuno nepoznatom dimenzijom i galaksijom još jednom uverio da bluz nije mrtav, kao što to godinama čini i kroz svoju fondaciju “Keeping Blues alive”.
Savršen zvuk, odlična rasveta, fantastičan bend i neprevaziđen Džo sa svojim mnogobrojnim gitarama koje cvile, vrište, plaču, krvare, pevaju i smeju se na sceni, stvarajući kompleksni muzički doživljaj, uvek iznova krunišući ovog kralja bluza modernog vremena.
Na scenu je izašao kao bluz rok titan, a sa nje sišao kao kralj stila, sakriven iza svojih tamnih naočara i kvalitetnog, kao salivenog odela od svilenog štofa, što bi neupućene moglo navesti na zaključak da je arogantan i odmaknut od realnosti, što je potpuno daleko od istine. Skroman i prijatan čovek u svojim dijalozima sa publikom, i neprikosnovena zvezda rok perfekcije, i u Čikagu, gradu bluza, održao je lekciju iz profesionalizma, natprosečnog talenta, enormne virtuoznosti i nečega magijskog što postoji u njegovim prstima i u duši.


Sve je to i on sam u sebi otkrio još kao četvorogodišnji dečak, kada je počeo da svira gitaru, utvrdio kada je sa 12. godina otvorio koncert legendarnog B.B. Kinga, a onda svakim svojim nastupom ili novim albumom iznova potvrđuje, svirajući sa Stivi Rej Vonom, Erikom Kleptonom, sinom Majlsa Dejvisa i drugim velikanima. Od prvog tona u vatri, od prvog takta u ekstazi, od prvog aplauza zauvek miljenik publike i muzičkih kritičara, ovaj čarobnjak-gitarista vas u svoj svet uvede bez ostatka, a vi poželite da se putovanje nikada ne završi.
Pa i njegov odnos prema muzičarima iz benda sa prvoligaškim pedigreom takođe govori o njegovoj ličnosti, jer oseti pravi trenutak kada je vreme za dijalog sa fantastičnim basistom Majklom Rodesom, kada je trenutak za solo klavijaturiste iz Rok kuće slavnih, Reza Vajnansa, kada tačno fantastični bubnjar Anton Fig može da ima nezaboravni solo ili dijalog sa duvačima, koji je pravi momenat za solo pratećih vokala iz Australije i gde je vreme da svi zaćute, u tišini koja je takođe muzika. On sve radi sa stilom i u stilu, potvrđujući da rok muzika i te kako može biti classy. Zna čovek, ima 42 godine, a već 30 se profesionalno bavi muzikom.
Posle svake melodije menja gitaru, sve su one savršenog zvuka, a ponosi se svojom bogatom kolekcijom od nekoliko stotina kvalitetnih instrumenata – i u Čikagu je svirao na svojim miljenicama iz Vintage kolekcije – Fender Stratokaster, Fender Telekaster, Flying V, Gibson’s Les Paul… Odavno nisam videla nekoga da svira sa tolikom pasijom, ljubavlju i profesionalizmom, praveći svojevrsnu virtualnu gitarijsku i muzičku kliniku. Kada je posle dva nezaboravna sata izašao na bis i uhvatio se akustične gitare, bilo je to kao da smo slušali kompletan simfonijski orkestar. A to je, priznaćete, više i od talenta i od ljubavi.
Joe Bonamassa objavio je 12 studijskih i 6 koncertnih albuma, na krstarenjima po Mediteranu promoviše svoju muzičku fondaciju “Keeping Blues alive”, a u svojoj kući na obali Pacifika u Malibuu, pravi nove bravure, koje će uskoro objaviti na novom studijskom albumu. Ovogodišnju američku turneju završava 3. avgusta u Atlantik Sitiju (Nju Džersi).
“The trill is gone!” rekao bi B. B. King ili Džo lično, u fantastičnoj obradi te pesme. Ili možda nije? Volela bih da me drži makar do juna i koncerta Rolingstonsa, a onda opet do nekog novog gostovanja bluz virtuoza Bonamase.

Mila Filipović (Užička nedelja 1007)

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.