INTERVJU: DANICA POPOVIĆ
Danica Popović je redovna profesorka Ekonomskog fakulteta u Beogradu i članica je Centra za liberalno-demokratske studije. Diplomirala je 1980. godine, magistrirala 1985. i doktorirala 1990. godine na Ekonomskom fakultetu u Beogradu. Najpre je radila kao istraživač u Institutu za ekonomiku industrije u Beogradu (1980-1989). Na Ekonomskom fakultetu radi od 1989. godine. U više navrata (1987, 1991. i 1996. godine) boravila je na stručnom usavršavanju na London School of Economics. Predaje Međunarodnu ekonomiju, Makroekonomske modele i Makroekonomiju otvorene privrede. Urednik je u časopisu „Panoeconomicus“. Iza sebe ima dosta objavljenih radova i intervjua.
UN: Vi sa grupom profesora sa fakulteta javno iznosite svoje stavove i mišljenja. Bilo je reakcija čak i od predsednika države nazivajući sve vas „lažnom elitom“. Koliko zaista intelektualna elita ima danas uticaja na rad visokih državnih organa, da li imamo dovoljno intelektualaca koji su spremni da jasno i javno izrazi svoje stavove?
– Jasno je da je u Srbiji intelektualna elita skrajnuta i ućutkana. Ko bi pristao da javno nastupa, kad rizikuje da ga predsednik države po imenu proziva za razna nepočinstva koja se nikada nisu ni desila? Ko je spreman da rizikuje posao ili napredovanje, samo da bi – besplatno – izgovorio nešto u javnosti? Takvih ljudi ima, ali sve manje. U toj situaciji, normalan svet zaćuti.
UN: Član ste Centra za liberalno-demokratske studije, koji analizira i publikuje predloge za državnu politiku i govori o centralnim problemima. Da li je iko iz vlasti kontaktirao i razgovarao sa nekim iz Centra o značajnijim temama za život u Srbiji ili da li je iko iz Vlade Srbije razmatrao neke Vaše predloge?
– Niko nas nije kontaktirao – i neće. To što mi predlažemo je da se ukine burazerska ekonomija, i da sudovi nezavisno donose presude. Sve ostale naše mere i predlozi baziraju se na ovim pretpostavkama. Dakle, zašto bi nas zvali, kad naše mere i predlozi ne bi ni bili delotvorni, sve dok SNS upravlja i privredom i državom? Da ironija bude veća, čak su u Miloševićevo doba nezavisni intelektualci učestvovali u stabilizacionim programima, u raznim okruglim stolovima… Ti predlozi, doduše, nikada nisu implementirani, ali je barem postojala komunikacija sa predstavnicima vlasti. Sada toga više nema.
UN: Koji su to centralni problemi u Srbiji – ekonomski, politički…?
– Osnovni problem koji Srbija ima je naopaka politika, koju na Zapadu već opisuju kao autokratiju. Sve bitne odluke donosi jedan čovek. Svi su isključeni iz donošenja odluka – a snose za njih odgovornost. Odnosno, snosili bi da pravosuđe funkcioniše, a nije ni zgodno da funkcioniše, kad već ljudi nisu sami donosili odluke, već su slušali i radili šta im se kaže. Sa takvim političkim problemom, ekonomija se razvija sporo i nejednako. Povlašćeni investitori i privrednici cvetaju, a najveći broj ostalih jedva preživljava. Ljudi masovno emigriraju.
UN: Vode se polemike o liberalizmu i neoliberalizmu u Srbiji. Za liberalizam jedni kažu da je najnapadanija ideja u Srbiji, dok mnogi smatraju da je u Srbiji na delu surovi neoliberalizam koji uništava privredu? Da li se slažete sa takvim stavovima i kakvo je Vaše mišljenje? Da li je ekonomska politika u poslednjih, recimo dve decenije, liberalna?
– Više mi je dosadilo da ponavljam, ali, moram. Liberalizam je ovde – ružna reč. Kad pitate nekoga, zašto je tako, ljudi govore o nepravdi, nejednakosti, lošim privatizacijama. A kad istu osobu pitate, kažu da se najbolje živi u Švajcarskoj, Nemačkoj, Americi ili Australiji! Dakle, biraju da žive u najliberalnijim zemljama sveta, a za sve im kriv – liberalizam!
– Naša ekonomska politika je bila sve osim što je bila liberalna. Jer, liberalizam u osnovi podrazumeva vladavinu prava i jednakost ljudi pred licem pravde. To se ni u jednom trenutku nije desilo. Od prvog dana od kad je Milošević izgubio vlast, važna mesta su zauzeli upravo Miloševićevi tajkuni, pa do reforme pravosuđa nije ni moglo da dođe. I onda, kakvu god privatizaciju da napravite, kad je pravosuđe nemoćno, kajmak će se mazati na tajkunski hleb. Nema drugog ishoda. Tako da o liberalnim karakteristikama srpske ekonomske politike zaista ne može biti reči.
UN: Znači li to da u Srbiji nema slobodnog tržišta, već da kažemo vlada kronizam i da li je Srbija „burazerska država“?
– Upravo to znači. A sve je to posledica nedostatka pravosuđa, koji bi ograničio bogaćenje starih – i stvaranje novih tajkuna.
UN: Gde je privredni rast Srbije u odnosu na Evropu, koliko zaostajemo i da li možemo da dostignemo privredni rast u Evropi? Da li privredni rast u Srbiji ide dobrim tokom?
– Samo da ne bi zaostajala za Zapadnom Evropom, po životnom standardu, Srbija mora da raste po stopi privrednog rasta od najmanje pet odsto – ako Evropa raste po stopi od jedan odsto. Ako Evropa bude rasla brže, recimo, dva odsto, Srbiji je potrebna stopa rasta od preko sedam odsto, samo da ne bi dalje zaostajala. To se nije desilo još od vremena velike finansijske krize iz 2009. godine.
UN: Šta najviše utiče na privredni rast i da li to može omogućiti dinamičan i trajno održiv privredni rast i razvoj?
– Najteže je govoriti i dokazivati očigledne stvari. Da bi rast postojao i da bi bio održiv, ljudi sami moraju da donose odluke, da traže posao, da ga menjaju, da se zadužuju, da investiraju, da traže pravdu na sudu, a sve to da se dešava svakodnevno i bez zastoja. A to se ovde ne dešava. Ovde je svuda zastoj. Ovde čak i kad neko štrajkuje, čeka lično predsednika države da obeća da će državni organi da postupe po zakonu, jer nijedna institucija više ne radi, svi čekaju šta će predsednik da presudi i da uradi.
UN: Koliko javni rashodi utiču na BDP u našoj državi?
– Koliko rastu javni rashodi, toliko raste BDP. Tako da rast javnih rashoda svakako povećava BDP, a u Srbiji toliko stvari ima koje treba u infrastrukturi dovesti u red – od vodovoda i kanalizacije, puteva, bolnica…. Da sada su javni rashodi bili relativno niski, i ekonomisti su upozoravali da je potrebno da država krene u javne investicije. Sada su to počeli i zaista BDP velikim delom raste zbog rasta javnih investicija.
UN: Da li reforma javnog sektora ide brzo ili polako? Zašto se izbegava?
– Kada je ekonomija burazerska, kao i država, ko bi onda poželeo sam sebe da reformiše? I zašto da se reformišu? Sada su čak napravili korak dalje, u javnim preduzećima masovno na direktorskim mestima sede ljudi u v.d. statusu, čime nam jasno stavljaju na znanje da se ti ljudi ništa ne pitaju, i da sve odluke, za sve bitne stvari, dolaze „odozgo“.
UN: Da li imamo dovoljno stranih investicija i kako biste ocenili dosadašnje strane investicije?
– Investicija i investitora nikada nije dovoljno. A strane investicije u Srbiji rastu, kao što znamo, prvenstveno zahvaljujući subvencijama koje mi svi kroz poreze plaćamo državi. Investitori zapošljavaju naše radnike i povećavaju BDP. I tu nema spora, to je pozitivan pomak. Ono što zabrinjava, oduvek, je što se domaći privatni sektor ne “nadovezuje”, to jest, ne uključuje kao podizvođač u ovaj ciklus. U svim uspešnim zemljama, upravo je to bio najveći doprinos stranih investicija – da se domaća privreda uključi i počne sa rastom.
UN: Aleksandar Vučić tvrdi da smo ekonomski lider u regionu. Slažete li se sa tom konstatacijom? Zašto?
– Po veličini zemlje, svakako jesmo lider, ali po privrednim rezultatima svakako nismo. Svako ko ima internet, lako može da potraži bilo koju bazu podataka o privrednom rastu i da se svojim očima uveri da smo po privrednom rastu na začelju. I da tako zaostajemo ne samo za Zapadnom Evropom, već i za samim regionom, u kome smo – lider. Ako neko uspe ovaj paradoks da mi razjasni, prihvatiću i to da smo zaista lider. Dotle, ne mogu.
UN: Da li možete da procenite koliki je obim sive ekonomije? Vlada je donela novi plan za suzbijanje sive ekonomije. Da li on može doneti neki boljitak u Srbiji i od čega zavisi?
– Od kad znam za sebe, govori se da je siva ekonomija u Srbiji oko 30 odsto BDP. I eksperti koji se ovom oblašću bave govore isto. A lako se suzbija – kad postoji pravosuđe. Ko ne plaća poreze – biće kažnjen. U svetu i na pijacama postoje čitači elektronskih kartica, svi plaćaju porez. A država se bavi time da pokaže šta sve radi za novac koji prikuplja. Dovoljno je da poreski eksperti i funkcioneri urade isto što rade zemlje koje želimo da dostignemo. Ništa lakše, kad postoji politička volja.
UN: Kako biste ocenili situaciju domaćih preduzetnika i privrednika koji rade sve pošteno (redovno izmiruje sve obaveze prema državi, gradu ili opštini, prijavljeni radnici kojima se izmiruju sve obaveze…)?
– Zaista je skoro nemoguće da domaći preduzetnik plati sve svoje obaveze, a da ostane u plusu. Najpre stoga, što će se retko desiti da naplati svoja potraživanja, naročito ako radi sa državom. Stoga je rizik poslovanja ovde ogroman, a pravna zaštita – minimalna. Stoga i nema novih firmi, niti velikih domaćih privatnih firmi. Ko ima novca, odavno je otišao u inostranstvo.
UN: Poznajem dosta vlasnika malih i srednjih preduzeća, koji su već duboko u minusu, u kreditima gledaju nadu da vrate dugove i slično. Čini se da je taj sektor zapostavljen od države. Da li možete da kažete šta je što bi država mogla da uradi da tim firmama olakša poslovanje?
– I to sam odgovorila nekoliko puta u ovom razgovoru. Da im obezbedi pravnu sigurnost. Sve drugo proizlazi iz toga. Onda ljudi mogu da izračunaju koliko će, sa sigurnošću, te godine moći da zarade. Dok toga nema, život privatnih preduzetnika je čista avantura!
UN: Opet slede povećanje plata zaposlenim u javnom sektoru. Da li je to realno za ekonomsku politiku Srbije ili je to samo marketinški potez pred izbore?
– Svaka vlada ovog sveta pred izbore pravi sve moguće ustupke svojim glasačima. Tako će biti i ovde. I nije to problem, problem je u tome što će se plate zaposlenih u javnom sektoru i posle izbora povećavati iznad stope privrednog rasta. Sreća je samo u tome što je ova vlada ipak, za razliku od prethodne, ipak uvela fiskalnu disciplinu. Ako ništa drugo, to im treba uzeti kao znak da su ipak u nečemu bili ozbiljna vlada.
UN: Ako se ova vlast ne promeni, kako vidite Srbiju kada je ekonomija u pitanju i život u ovoj državi, za nekih 10 do 20 godina u odnosu na Evropu?
– I to sam odgovorila. Svakog dana zaostajemo za Evropom, a za deset godina to zaostajanje biće spektakularno.
UN: Šta tera mlade iz zemlje i ima li načina da se zaustave?
– Izveštaji pokazuju da mladi ne odlaze zbog niskog standarda, već zbog toga što ne vide nikakvu perspektivu. I u pravu su. Samo, moramo voditi računa i o tome da u Hrvatskoj mladi više odlaze nego u Srbiji, jednostavno zbog toga što im to omogućavaju pravila Evropske unije, čiji su član. Ni oni nisu ukinuli burazersku ekonomiju, i mladi odlaze. Dakle, uđemo li u Uniju, a sve ostane isto, i ovde će mladi odlaziti još više.
UN: I za kraj jedno političko pitanje – izbori ili bojkot? Zbog čega ili jedno ili drugo i šta to može nama da donese?
– To je pitanje za partije, a ne za birače, a odgovor zavisi od toga koliko je partija koja o tome odlučuje spremna da plati za to. Ako želi da nanese SNS-u što veći udarac, onda će se odlučiti za bojkot. Ali će to platiti izlaskom iz parlamenta, gubitkom prava da kontroliše izbore, itd. Uz to, sve opozicione partije danas, makar na lokalu, upravljaju javnim preduzećima i deo su burazerske ekonomije, a od para koje odatle neregularno iznesu, oni, uglavnom, i preživljavaju. Vlast im je to omogućila da bi, makar kao ikebana, učestvovali u vlasti. Ako i taj novac izgube, te partije će nestati. Naročito treba imati u vidu i to da je Zapad sasvim na Vučićevoj strani, i da opozicija ne može, kao devedesetih, da računa na finansijsku podršku Zapada. A Zapad ih „pritiska“ da ostanu u vlasti i da se priznanje Kosova obavi na legitiman način, u kome bi opozicija učestvovala u donošenju odluka. Biće zanimljivo, u ovoj sramnoj političkoj igri, gledati finale.
Zvezdana Gligorijević (Užička nedelja 1020)
foto: Zoran Lončarević