početak DRUŠTVOINTERVJU Naša vlast živi u prošlosti

Naša vlast živi u prošlosti

od nedelja
1,2K pregleda

Beograd 19.12.2012. Nin, Dubravka Stojanovic, istoricar, intervju RAS/FOTO Vladislav Mitic

INTERVJU: ISTORIČARKA DUBRAVKA STOJANOVIĆ
UN: Nedavno ste bili na meti narodnog poslanika, koji je uputio niz uvredljivih reči na Vaš rad i mišljenje, Vaš stav vezan za Kosovo i Metohiju. Da li je ova vlast toliko nervozna ili gluva da čuje bilo kakvo drugačije mišljenje?
– Ova vlast ne sme da čuje drugačije mišljenje. To je neka ogledalofobija, strah od ogledala. Znaju da su sve napravili na laži – od lažnih diploma do lažnih podataka o ekonomskom prosperitetu i zlatnom dobu. Sad su u fazi da ni sami sebe više ne smeju da pogledaju u ogledalu, a kamoli da im to ogledalo neko drugi pridrži. Zato reaguju na sve, kao da su mahniti. Premijerka, predsednik, poslanici reaguju na svaki intervju! Pa, gde to ima, imaju li oni neka pametnija posla?
– Kao pravi populisti oni su se potrudili da pokriju ceo politički spektar, da budu istovremeno i za Evropu i za Ruse, i za Kineze i za Erdogana. Da budu kao pomiritelji u regionu, a da stalno prave incidente i tako dalje i tako dalje. Mislili su da kad pokriju sve opcije, kad stalno govore u svim pravcima, da će tako isključiti ne samo drugo mišljenje, nego svako mišljenje. I sad su zapanjeni. I uvređeni. Oni ne mogu da podnesu ništa što je drugačije, kao da dobiju svrab. I onda krenu iz svih arsenala s napadima. Time pokazuju i da ne znaju da reše nijedan problem, da samo znaju da reže na sve oko sebe. Ova vlast, nažalost, ume samo da pravi probleme, ne i da ih rešava.

UN: Koliko se danas status Kosova promenio u odnosu na neki period od pre 20 do 30 godina?
– Tu je bilo više faza. Pre 30 godina je bio taj ozbiljni sukob u okviru tadašnje Republike Srbije i Jugoslavije. Albanci su hteli republiku, srpska rukovodstva tako nešto nisu mogla ni da zamisle. Onda je Milošević uzeo da to reši, ali je, kao i sve drugo, to radio na najpogrešniji mogući način, ukidanjem autonomije Kosova i fizičkim nasiljem, što je dovelo do stvaranja paralelnog sistema i na kraju do OVK i oružane pobune.
– Tako je, pre 20 godina, došlo do oružanih sukoba. Onda je srpska strana odbacila ponuđena rešenja u Rambujeu za koje bi danas dali sve. Na kraju smo stigli do bombardovanja. Ne smemo da zaboravimo i da je bombardovanje došlo posle ratova u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, posle Vukovara, Dubrovnika, Sarajeva, Srebrenice… Dakle, Srbija se 8 godina pre bombardovanja ponašala kao nasilnik i kao takva je bila označena u međunarodnoj zajednici i kažnjena sankcijama Ujedinjenih nacija. Ne umevši da uradi ništa pametnije, odbila je te 1999. godine sva ponuđena rešenja i dovela sebe u situaciju da ratuje s najmoćnijom svetskom silom. Rat je morao biti izgubljen, a samim tim i Kosovo. Dakle, Kosovo je izgubljeno na najklasičniji mogući način – izgubljenim ratom.
E, kad se to desilo, onda je srpska javnost odlučila da sebi napravi dodatnu agoniju i da se pravi da se sve to nije desilo. To je stvarno veliki talenat da sebe stalno dovodite u nemoguće situacije, da same činjenice koje su po vas loše, dodatno pogoršate. A za sve to vreme Srbija stoji, okamenjena. Ni napred, ni nazad. Kao prioritet, postavite pitanje koje ne može biti rešeno onako kako vi zamišljate, i kažete da nećete ni da se pomerite dok se to ne reši. Zamislite da je Kipar rekao da do ujedinjenja ostrva neće iz principa da se razvija! Da neće da napravi banke, turizam, da neće u Evropu. Da iz inata neće ni makac. Pa to je samoubilački.

UN: Zašto je to tako? Da li u Srbiji ne postoji politička volja da se to uradi, jer im takva situacija u vezi Kosova odgovara ili je to ipak uticaj nekog drugog faktora, recimo nekih zapadnih zemalja ili Rusije?
– Mislim da smo mi odgovorni za naš položaj. Čak i ako to nekome sa strane odgovara, na nama je da sebe postavimo tako da gradimo spoljnu politiku u kojoj ćemo uz sebe imati najmoćnije zemlje. Dakle, šta je s nama? To je centralno pitanje.
– Da, mislim da ne postoji politička volja da se bilo šta reši, da mnogima ne odgovara da se išta ne promeni. Držite Kosovo kao pitanje svih pitanja, zemlja propada, narod siromaši, mladi beže… Sve to garantuje skoro večnu vlast svakog autoritarca.

UN: Kome uopšte odgovara ovakva situacija na Kosovu? Da li bi uopšte Aleksandar Vučić smeo, imao hrabrosti, da potpiše priznanje Kosova?
– Jedno je pitanje da li bi smeo, a drugo da li bi hteo. Mislim da neće, jer bi time druga pitanja došla na dnevni red. A on to neće, a nije htela ni prethodna vlast. Ko da se bavi bolnicama, školstvom i sličnim zamornim temama? Zamašete zastavom, viknete – Kosovo! I zapušite usta svima.

UN: Šta bi uopšte prema Vašem mišljenju za Srbiju značilo priznanje Kosova?
– To bi bio završetak agonije. Kraj ratova iz 90-ih koji su prešli u neku fazu hroničnog sukoba sa svima. Bila bi to mogućnost da se Srbija konačno koncentriše na sebe i da vidimo gde smo i šta mi uopšte možemo? Da se krene s ozbiljnom reformom svog političkog, privrednog, obrazovnog i svih ostalih sistema. Kako je bilo Austriji posle kraha Austro-Ugarske. Od druge po veličini evropske države, postala je jedna od najmanjih, ali se okrenula svom unutrašnjem razvoju i postala jedna od najmoćnijih. To je pitanje političke odluke kako ćete shvatiti poraz – da li ćete ući u beskrajnu nerešivu spiralu revanša ili ćete poraz shvatiti kao podsticaj da izgradite nešto na potpuno drugim vrednostima.

UN: S druge strane, stiče se utisak da je predsednik Vučić postao nemoćan kada su u pitanju Evropa, Rusija, Kina i Kosovo. Govori da se ide ka Evropskoj uniji, ali utisak je da je nekako više prisutan ruski uticaj. Da li se slažete sa tim i zbog čega je to tako?

– On je hteo da bude veliki igrač, čak su provejavala poređenja s Titom i hladnim ratom. Ovo nije hladni rat, a Vučić nije Tito. Nemamo u današnjem svetu dve super sile i svet podeljen na dva dela. Ovo je multifokalni svet s vrlo komplikovanom slagalicom. Ako hoćete u globalnom svetu da budete samostalni igrač skoro sigurno propadate, čak i ako ste veliki. A ako ste još i mali – ne postojite. Pa vidite šta pišu kritičari Bregzita – da Britanija propada ako izabere da ostane sama, izvan EU. Britanija!
– Mislio je Vučić da može da odigra tu igru tobože neutralnosti, ali treba se setiti Čerčila koji je rekao nešto otprilike:“OK je što si neutralan, al da vidim na čiju si stranu neutralan“. Vučić je hteo za unutrašnju upotrebu da pokrije sve opcije, da rusofilima servira Putina, a proevropskim snagama da se predstavi kao jedini pravi Evropljanin. Da se zagrli sa Si Đipingom i tako dalje. U politici generalno, a posebno u ovako zategnutoj svetskoj politici, to tako ne ide. Padnete između te dve-tri stolice na kojima ste hteli da sedite, da ispadnete veći mangup od svih. To niko neće da prihvati.

UN: Poslednjih 30 godina u Srbiji bilo je mnogo događaja, možda nekih i istorijskih. Svi ti događaji imaju neko značenje, ali nikako da dođe nekog značajnijeg pomaka, bar što se tiče života u Srbiji. Zašto?
– Zato što su ti događaji bili samo na površini, istoričari to zovu brzo, političko vreme. Svašta se kao desilo – razbili smo uz pomoć drugih Jugoslaviju, vodili rat za teritorije i nove granice, bili pod sankcijama, bili bombardovani, rušili vlasti i pravili nove…Ali, u suštini je ista, ideologija je i dalje na snazi, ista politička kultura, ista represija, ista depresija i partijska država.

UN: Postoji li mogućnost da izađemo iz tog začaranog kruga?
– Ne postoji, jer mi to ne želimo. Kada bismo kao društvo to želeli, onda bi, naravno, takva mogućnost postojala, nema situacija bez izlaza.

UN: Stalno Srbi ističu bliskost sa Rusima, pravoslavlje i slično. Gledajući sa istorijskog aspekta da li Rusi imaju isti ili bar sličan stav prema nama, ili su u pitanju samo interesi?
– Koliko znam, Rusi nas ni ne vide. Mi smo jedna tačkica koju oni koriste, jer je Balkan prostor na kome se oni dokazuju kao velika sila.

Beograd 19.12.2012. Nin, Dubravka Stojanovic, istoricar, intervju RAS/FOTO Vladislav Mitic

UN: Kojim oblikom vladavine biste nazvali današnji sistem u Srbiji?
– Populistički autoritarizam. To još nije diktatura u punom smislu reči. Još ima po koji slobodan medij, još se ne hapsi u većim količinama, bije se samo malo… Ali nije isključeno da idemo u pravcu „otvrdnjavanja“, što je vlast više uplašena za svoju budućnost.

UN: Da li se može reći da je današnja stanje u državi posledica sistema koji je nastao za vreme Tita, da je taj sistem odgovaran što Srbija nije mnogo napredovala u bilo kom smilu – i u pogledu demokratije, privrede, ekonomije?
– Kao istoričarka bavim se krajem 19. i početkom 20. veka kad mislim da su donete neke presudne odluke za budućnost Srbije, čije posledice mi i dalje osećamo. Tada je nastala partijska država, koju je napravio Nikola Pašić, država u kojoj je partija iznad zakona, u kojoj su institucije samo fasada, a odluke se donose u najužem krugu koji je potpuno mimo kontrole legitimnih institucija. Titova Jugoslavija se samo nadovezala na tu tada već dugu tradiciju i političku kulturu u kojoj je vođa presudan, a demagogija glavni diskurs.

UN: Da li mi još vek živimo u prošlosti i kada ćemo se osvestiti?
– Mi izmišljamo prošlost da se ne bismo suočili sa sadašnjošću, a kamoli razmislili o budućnosti. Zato odlaze mladi. Jer nema budućnosti. Nema nade. Ne odlaze jer im je mala plata. Bile su i mnogo manje plate, ali je bilo nade, pa ljudi nisu bežali da se ne okrenu.

UN: Moram da Vas pitam i o uticaju crkve. U novijoj istoriji Srbije, koliko je crkva imala uticaja na bitne događaje i koje? Koliki je danas njen uticaj?
– Ona je politička partija. I deo svake vladajuće koalicije. Jedino što je razlikuje od partije je to nikome ne polaže račune, što ne mora da vodi računa o glasačima, što nema odgovornost… To ne znači da ona stvarno ima uticaj, ali znači da se ona stalno nalazi sa velikim koalicionim potencijalom, kako se to kaže. Pozovete je kad vam treba, a ona odmah uskoči. Kad vlastima ne treba, nema je nigde. Drugim rečima, ne gradi ona svoju poziciju kao nekog moralnog činioca, što bi mogla da bude uloga moderne crkve, nego gleda da se i ona ugradi, da ušićari iz svake situacije, od svake vlasti.

UN: Ma koliko narodu ne odgovara sadašnja situacija, smeta im partijsko zapošljavanje, lažne doktorske diplome i mnogo toga još, opet je neki utisak da ih politika mnogo ne interesuje. Možete li da date neki komentar na to?
– Nemam komentar. Ne razumem to, ne shvatam. Posebno mlade. Gde su studenti u protestima? Šta računaju? Da dobiju svoje bodove i emigriraju? Strašno je kad je i mladost tako račundžijska. Kad ne veruje u „bolje sutra“. Onda je to „danas“ baš besmisleno, čini mi se.

UN: Kako ste Vi videli i shvatili građanske proteste „1 od 5 miliona“?
– Bez obzira kako se oni završili i do čega će dovesti, to je ogroman uspeh društva. U novembru je još izgledalo da nema nikakve nade da će se iko probuditi, smeti i pomisliti nešto protiv vlasti. A sad imamo već pola godine protesta koji se ne smiruju, bar u Beogradu. Imamo nove osnažene grupe građana, lokalne inicijative koje su dobile snagu i koje se povezuju, značajne grupe intelektualaca koji stalno reaguju i bore se. To je jedini način da društvo osnaži i da konačno lupi o sto državi i kaže dosta. Društvo ima obavezu da državu tera da bude bolja. Bez jakog društva država nema nikakav motiv da se obuzda.

UN: Da li je ovde u sukobu građansko društvo sa političkom elitom?
– Tako nekako. I to bi bilo jako korisno i za društvo i za državu kad bi i jedni i drugi bili pametni. Društvo, kad bi to umelo da kapitališe, a država da se urazumi i počne da radi za svoje građane.

UN: Takođe, moram da Vas pitam i za udžbenike. Šta zamerate ili šta imate da pohvalite današnje udžbenike istorije?
– Danas jeste bolje što postoji konkurencija, što imamo više udžbenika za svaki razred, što nastavnici biraju iz kojeg će predavati. Ali oni i dalje teraju decu da uče napamet ogromnu količinu činjenica, koju današnja deca imaju u mobilnom telefonom, na „dva klika“. Treba ih učiti da razumeju činjenice, da kritički misle, da prepoznaju mit, stereotip, „lažne vesti“ iz prošlosti. To zahteva potpuno novi pristup, da se o prošlosti misli, da se vodi debata, da se razumeju procesi, fenomeni. Da se, na primer, uči o ratovima od antike do danas, kao tematska jedinica i da se razume šta je to rat i kakvu pustoš uvek ostavi za sobom. To bi bilo moderno školovanje.

UN: Mladi, pa i stariji kadrovi, mnogi odlaze van zemlje. Kako će se to odraziti na budućnost Srbije?
– Neće je biti. S tako teškom demografskom slikom, kao najstarije stanovništvo u Evropi, s mladima i stručnima koji odlaze, tu budućnosti nema. Ili bar ne „svetle budućnosti“. Potrebni su ogromni napori, plan, program, sveže ideje kako da se to promeni. Naše vlasti se ne bave budućnošću i zato im je lepše da ostanu u prošlosti. To ubija svako društvo.

UN: Istoričarka ste, i moram da Vas pitam, kako vidite budućnost Srbije i Balkana, da li u Evropi ili ćemo i dalje tavoriti?
– Pitanje je za šta naše društvo ima snage. To je pitanje koje se postavlja pred nama već više od veka. O tome su pričali u Skupštini i krajem 19. veka i zaključili su da je kasno i da treba smisliti nešto da se skrati istorija, preskoči put razvoja. I danas često čujemo da je prekasno. Ako vi vek i po govorite da je prekasno i da je onda bolje ne uraditi ništa, na kraju i imate to – ništa. Da li će društvo imati snage da preseče tu hipnozu ne znam, ali mu je potrebno stalno stavljati do znanja da je promena na bolje moguća i da je to i njegova odgovornost.

UN: Odlikovani ste francuskim Nacionalnim ordenom. Šta to znači za Vas?
– To je bila ogromna čast. Razumela sam ga kao podršku svima onima koji se bore za svoju struku i veruju da strukom mogu da poboljšaju svet. Posebno mi je bilo važno to što mi je francuska istoriografija sa svim temama koje su oni uveli – od društvene istorije do privatnog života – uvek bila uzor. Ja stvarno želim da verujem da širenje znanja o prošlosti pomaže da bolje razumemo sadašnjost i probamo da ne ponovimo greške.

Zvezdana Gligorijević (Užička nedelja 1017)
foto Vladislav Mitić

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.