BOŽIDAR CVETIĆ – UŽIČKA I JUGOSLOVENSKA LEGENDA BOKSA
Mnogi ga se sećaju kao krupnog i jakog čoveka, koji je desnicom znao da obori i protivnika višeg i težeg od njega. Reč je o bokseru Božidaru Bobiju Cvetiću, koji je rođen 1954. godine u Vrutcima. Njegov otac imao je sedmoro sinova, pa je Boža, kako je to nekada bilo, odgajao njegov stric u Užicu. Živeo je sa njim sve do kraja petog, šestog razreda, a onda se, kako kaže, zbog čestih pridika, vratio se u selo.
– Oko šestog razreda prešao sam u školu u Biosci. Tu su me dočekali oberučke. Škola u Biosci je imala lep stadion iza škole i to mi se jako sviđalo. Inače, do škole sam pešačio 6 km od Vrutaka. U toj školi uzor mi je bio Srbo Stamneković, slavni fudbaler u malom fudbalu. Skoro stalno smo igrali fudbala i još tada sam video koliko je čovek nadaren. Ali, nije to bio sport koji me je mnogo privlačio – seća se Božo.
Božo se seća i kada je bio predsednik omladine u Vrutcima i igranki.
– Bile su česte igranke u Vrutcima u hali, koja je bila ogromna. Na svakoj igranci bila je bar jedna tuča. Često su se tukli Anđići, Đokići i još neki, a ja kao predsednik omladine morao sam da intervenišem, da zaštitim tu omladinu koja me je izabrala. U početku me je bio strah dok sam gledao kako se biju golim rukama. I tako, jednog trenutka morao sam da uskočim u tuču. Uspeo sam da eskiviram jedan udarac, pa drugi, a onda sam pesnicom u glavu rešio problem. Posle je to postala praksa. Tada sam dobio želju da treniram boks, baš kao što je Srbo želeo da trenira fudbal. Međutim, dobijao sam dosta batina od oca. On je bio nizak čovek, radio je u nekadašnjem preduzeću „4. jul“ kao čuvar, potom se penzionisao i umro je prošle godine. Kada sam se vratio od strica u selo, shvatio sam da nisam za te seoske poslove, nisam mogao da se uklopim sa porodicom. Oni su bila domaćinska kuća, imali su mnogo imanja koje su obrađivali, a ja nisam znao ništa da radim. I jednog trenutka sam bacio motiku i rekao da neću više ovako da radim i živim. Otac me je terao da okopavam kukuruz, a ja to nisam znao, uvek sam zaostajao za njima. Stalno me kritikivao i govorio da su i žene i deca bolja od mene, da sam ja slepac, pa me slao da cepam drva. I to sam mrzeo da radim. I na kraju, jedan dan došao sam da kopam kukuruz. Umesto da ga okopam, ja ga fiknem, onu travu okolo omlatim, i ponovo zakopam kukuruz. To je išlo brzo, pa sam izmakao mnogim. To su i komentarisali uz ručak, kako sam brzo naučio da kopam. Ali, kasnije me zovne otac i pita me šta sam radio danas. Kažem mu da sam kopao kukuruz, a on me uhvati za uvo, odvede na njivu, koja je bila iza kuće i pokaza mi red koji sam kopao. U tom redu kukuruz je već počeo da vene. Priznam šta sam radio, a otac mi kaže da smo završili. Rekao mi je, ako ne mogu da radim, onda nemam šta ni da jedem. Kaže mi da nisam poželjan, jer sve radim na prevaru. Pominjao mi je i šljive kako ne kupim ni deseti deo od ostale dece. Rekao sam mu da ne volim rakiju, ni njega što je pijanac, a on meni opali šamar. I pošto smo se tako posvađali on mi lepo kaže doviđenja i da idem od kuće. Tek sam završio osmi razred i razmišljao sam šta ću. Odem u Kragujevac kod ujaka. Sve sam mu ispričao. Rekao mi je da je dobro što smo se na vreme razišli, jer nam se ne slažu karakteri. Ujakov stariji sin je igrao fudbal u Radničkom, a pored stadiona je bio bokserski klub. Čuo sam za taj klub i jedva sam čekao da me odvedu tamo. Tu je kao trener radio jedan Hrvat, Boris Dugec, koga smo svi zvali čika Bora ili Ćale. Kada me je trener video tolikog i mladog, odmah sam mu se dopao. Stavio me je na vagu i imao sam 86 kg. Rekao mi je tada „Hoće Era u boksere“. Pitao me šta me tera u boksere, a ja mu kažem da volim boks, da sam često gledao tuče, ponekad učestvovao i da nekada izađem kao pobednik. A on mi kaže da sam teškaš i da će me trenirati. Upoznao me je sa nekim Matejićem, koji je bio moja kategorija. To je bio jedan krupan, plav čovek, Nišlija rodom. Došao je u Kragujevac zbog boksa i počeo je da radi kao VK radnik u „Zastavi“. Taj Matejić mi je našao i posao u „Zastavi“, kao variocu, jer sam iz prve uspeo da lepo zavarim neki srednji stub kod „fiće“. Išao sam na kurs tri meseca, a uporno sam trenirao boks i to posle posla po dva sata. Jako sam zavoleo boks – rekao je Božo.
Na pitanje zašto nije trenirao u Užicu, on kaže:
– Dok sam bio u Užicu stalno sam se penjao uz zid stare Sokolane, na visinu tri do četiri metra, i virio kroz prozor. A neki čika Borodin stalno me je terao sa prozora. Izdere se na mene, a imao je tako krupan glas, da se sve treslo. Plašio sam ga se i nisam smeo da ga pitam da treniram kod njega.
U Kragujevcu užički bokser brzo je napredovao.
– Za četiri meseca treninga, odmah sam išao na Prvenstvo Srbije u Nišu. Izmere me i odrede me u tešku kategoriju. Daju mi nekog Dalovića iz Vrbasa i bijem ga nokautom. Čekam, čekam i onda ga desnom rukom udarim dva do tri puta, vidim da je mekan i počnem da ga udaram i on padne. Sudija broji i pobedim nokautom. Inače, desnom bijem jako, jer sam taj udarac izvodio pravilno – iz noge, preko tela, čime dobija snagu i onda usmerim iz ramena. U finalu imao sam Nišliju, koji je bio prvak južne porajine. Pobedim ga u Nišu i prvi put sam osetio draž pobede i reakciju publike, među kojoj je bilo dosta i Kragujevčana. Svi su bili oduševljen mojom pobedom, samo što me nisu poneli, a nisam ni ja hteo, jer sam bio težak. Sutradan u Sportu je pisalo o meni, i brzo sam isplivao na vrh. Počeo sam još više da treniram, ali sam uporedo išao i na posao. Posle šest meseci bilo je organizovano Prvenstvo Jugoslavije. Tu su svi bokseri, iz svih šest republika. Pobeđivao sam iz meča u meč, četvrt finale, polufinale, a sve je prenosio RTS. U finalu sam pobedio nokautom u drugoj rundi. Dobijao sam čestitke širom Jugoslavije, a kada sam došao u Užice – niko ništa. Onda sam se vratio u Kragujevac i nastavim tu i dalje da treniram. Ušao sam i u reprezentaciju. Svi su čudili kako sam mlad, a dogurao dotle. Imao sam još dve do tri pobede, pa sam tako stekao još veću reputaciju. U Košutnjaku, gde su bili smešteni reprezentativci, molili su me da živim i da radim u tom klubu, ali ja nisam hteo. Putovao sam često iz Kragujevca, a onda sam se vratio na godinu dana u Užice, ali sam boksovao za reprezentaciju. Učestvovao sam na mnogim turnirima za Zlatnu rukavicu, Zlatni gong… Nisam osvojio Zlatnu rukavicu, ali sam osvojio Zlatni gong. Posle me je Kragujevac pozajmio klubu u Kumanovu u Makedoniji. Boksovao sam vrlo lepo i stvorim još tri člana, među kojima je bio Ace Rusevski, koji je bio prvak Evrope i išao u svetske rangove. Tu sam ostao pet godina, boksovao sam i radio kao bokserski trener za mlade boksere. Bilo je dobro. Tu pamtim meč sa sa Dominikom Natoom, na turniru Zlatni gong. Dominik je bio telohranitelj glumcu Alenu Delonu. Dominik je jedne godine proglašen kao prvak sveta kao najbolji tehničar u teškoj kategoriji. U meču sa mnom eskivirao je par udarca, pustio sam ga da se kreće, da se podvlači, a onda sam krenuo na njega i nije mogao da se odupre. Video sam da je Dominik jednostavno slab za moje udarce. Kada ga udarim, odmah se strese i dobijem ga još u prvoj rundi nokautom. I jednom prilikom u Parizu čujem neko viče, ali onako malo čudno, Cve-tić. Pogledam, a ono Alen Delon. To je bilo pet godina posle meča. Delon je gledao taj meč preko TV-a, jer nije mogao da prisustvuje. Čestitao mi je tada – seća se naš sagovornik.
Dok je bio u Košutnjaku, u reprezentaciji, Božo je šest godina bio sparing partner Mate Parlovu.
– Mate Parlov je bio u poluteškoj kategoriji, a ja teškoj. Bio sam sa njim često na njegovim mečevima, a i sam učestvovao na međunarodnim turnirima. On je bio isuviše pametan, on je školovani bokser, učio je boks od prvog poteza, od garda, pa sve dalje. To je mene mučilo nekoliko prvih dana sparinga sa njim, dok nisam ušao u štos, a kada sam ušao štos i počeo da mu sparingujem kako valja i uzvraćam udarce, onda mi je Bruno selektor rekao da ostanem. Parlovova soba bila je broj šest, a moja sedam, imali smo i zajedničke obroke. Odlučio sam da ostanem dokle mogu. Sparingovali smo rukavicama od 16 unci, a boksovalo se rukavicama od 10 unci. I maske smo dobijali, pa tako 50 posto udarca ublaže velike rukavice i 50 posto maska, tako da se udarci nisu ni osetili. Tako sam sa njim ostao šest godina i on je uspeo. Išao sam sa njim na te svetske mečeve, pobeđivao je i dokazao se. Otišao je u profesonalce i tamo je dominirao, a onda je napustio boks. Učestvovao sam i ja na mnogo turnira. On je vrlo brzo prolazio u poluteškoj kategorije i dobio je svoje ime kao prvak Evrope i olimpijski prvak. Mnogi su ga se plašili – seća se Božo saradnje sa Matom Parlovim.
Posle toga imao je neko zatišje, a zatim je otišao u Australiju. To je bilo pre 27 godina.
– Tamo kada su videli kako boskujem i da nisam imao premca, stave me u profesionalce, ali malo je lošije krenulo. Onda sam otišao u Ameriku. Želeo sam da odem kod Anđela Dandija, menadžera Kleja, ali me stave kod Don Kinga, koji je forsirao samo crnce. Kod njega, umesto jednog sparinga, ubacivao je po trojicu. Pobedim, nokautiram, prvog, drugog, trećeg i kada sam video da sam njihova roba za treninge, onda sam napustio. I posle tri meseca se vratim u Australiju. Tu mi 1990. godine organizuju meč sa prvakom Australije, Dengijem. Do tada sam pobeđivao uglavnom za devet minuta, malo skakutanje i pobedim. A Dengija sam pobedio posle 12 rundi jednoglasnom odlukom sudija. Onda sam boksovao sa Kevinom Berijem, koji je došao kao prvak Engleske. Pobedio sam ga u Brezdenu, 70 km od Sidneja. Njega sam pobedio u sedmoj rundi. Posle tog meča zvali su me da se vratim u Njujojrk, ali nisam hteo, jer nisam voleo Don Kinga, pa sam tako ostao u Australiji. Tu sam i završio boksersku karijeru i pozdravio sam se sa mečevima.
Božo u svojoj karijeri pamti dosta mečeva.
– Dok sam bio u reprezentaciji Jugoslavije i sparingovao sa Parlovim, imao sam jake mečeve. Bio je jedan Crnogorac, Budimir Razić. Bio je viši od mene, a nije bilo ni grama sala na njemu. Obećavao je mnogo kao početnik i ubacili su ga u prvu ekipu „Budućnosti“. Imao je dva do tri teška nokauta i mislim da je posle toga napustio boks. Bio je i neki Rojnić, čudo od čoveka. Niži od mene, a širok i teži od mene za 30 kg. On je bio iz Pule, a Pula je imala taj prvoligaški klub. Parlov je ponikao tu. I meč sa nekim Nedeljkovićem iz Svetozareva, koji je bio teži od mene. Sve te sam pobeđivao. Boksovao sam i sa Stivensonom iz Kube. Imao sam vrlo jak meč sa Berhardom Simonom, prvakom Rumunije. Bio je malo viši od mene, a imao je dugačke ruke. Nisam mogao da mu priđem. Onda se on zaleti na mene, promašaj jedan, pa drugi, jer sam krenuo nazad, a on se osilio. Pogodi me je dva do tri puta, a onda ga dočekam na moju desnicu. Zadnji meč koji sam imao je bio profi meč, pre godinu i po dana. Posle tog meča shvatio sam da mi boks više nije potreban. Treba dosta treninga i odricanja, a i mnoge stvari treba odbaciti. I eto, posle 19 godina provedenih u Australiji vratio sam se u Užice – kaže Božo i dodaje da se u Užicu ništa bitno nije promenilo.
Božo se setio i vremena dok je bio u Loznici.
– U vremenu dok sam bio u Srbiji, jaki su bili Valjevci i Prijepoljci. Lozničani su hteli da naprave jak bokserski klub i pozovu me da dođem. Imali su neku halu, malo veća od naše, ali je bila prva liga. Imali su oko 60 dečaka koji su trenirali, a i jednog ogromnog teškaša, koji je bio 30 kg teži od mene. Trebalo je da boksujem sa njim. Kada je stao ispred mene, mislio sam da hoće da se rve. Polako sam izbegavao njegove udarce, a onda ga jednom udarim, onako školski, i on kleknu. To je bilo onako, u vežbanju. Trenirao sam malo kod njih i posle dve nedelje sam imao meč za ulazak u prvu ligu. U toj hali koja ima 5.000 mesta, došlo je 10.000 gledalaca. Gurali se, slagalo se jedno na drugo. Pitao sam se da li je ovo moguće, kao na nekom profi meču. Bilo je tu i žena sa maramama, sa pijace ljudi… Boksuje se do teške kategorije, i u teškoj kategoriji se odlučuje rezultat. Bilo je 10 : 10 i moj meč je trebao da odluči da li ćemo ući u prvu ligu. Moj protivnik je bio jako krupan i jedva se kretao. I onda krećem tamo-vamo, jedan, drugi, pa treći udarac i on kreće na mene, ali ga udarim desnicom i on se spusti dole. Nokautirao sam ga, a u tom mom klubu počelo je slavlje. Jedva sam ostao živ. Publika je skroz poludela. Uveo sam ih u Prvu ligu i još uvek su tu. Imaju dobar stručni štab i svi ih pomažu. To mi je bio poslednji meč u Jugoslaviji. Sada, kada pričam o publici, setih se meča sa Predragom Marićem iz Valjeva. Taj meč je bio u Valjevu. Tog Marića su dovodili da sparinguje sa Parlovim, ali se Parlov ljutio na njega, jer Marić nije hteo da digne ruke dok boksuje. I Parlov se naljuti i zakuca ga. I na tom jednom meču kada sam boksovao sa njim, bilo je više hiljada navijača i svi navijaju za njega. Jedino je neki Slavko Rakić, koji je radio kao poslovođa u Robnoj kući, navijao za mene. U drugoj rundi taj Marić nije imao kondicije, disao je na škrge, i pripucam ga levo, pa opet levo i onda desnom – dum. Sudija broji i tu se završio meč. Taj Marić je bio dve godine mlađi od mene, a bio je i stena od čoveka – seća se Božo.
Božo kaže da je u Užicu posle njega bilo „nekoliko dečaka koji su vredeli“.
– To su bila braća Kostić, Melić iz Prijepolja, Savić, Radišić i možda još dva do tri koji su imali neke rezultate. Više nisam video takve. Mislim da to što se boks nije razvijao u Užicu kriva SOFKA i rukovodioci klubova koji se nisu mnogo trudili. To je bilo za vreme Toša Damjanovića, Panta Zupca, Ivana Milutinovića. Da su se oni više zalagali, možda bi klub imao uspeha. A i danas deca nemaju neke uslove za treninge. Ja bih uveo boks kao predmet u školi, da se nauče prvi koraci, da deca umeju da se zaštite. A jedan klub mora da ima dobre uslove, da treninzi traju najmanje dva sata – pola sata zagrevanja, a onda sat i po tehnike. Moja želja je da moje iskustvo prenesem Užičanima. Išao sam kod direktora u Velikom parku i popričao sa njim. Imao bih termin, a oni imaju sve sprave i ring, koji je ostao još od „Slobode“. Ima nekog interesovanja po gradu, pa možda osnujem i klub – rekao je Božo.
Božo je u svojoj karijeri imao 356 mečeva, a kako kaže, 76 borbi je rešio nokautom i nokdaunom.
– Zamrzeo sam da me neko ogrebe ili dohvati do lica. Od mnogih sam bio viši, a obično sam se u početku meča sklanjao, pustim ih da se ispucaju, pa tri do četiri udarca, a onda ih dočekam na moju desnicu. Dobijao sam i ja batina, ali nikada me niko nije nokautirao, ali jesam doživeo nokdaun, ono kada sudija broji, ali sam ustajao i vraćao se u borbu – rekao je na kraju najpoznatiji užički bokser svih vremen Božidar Cvetić.
Zvezdana Gligorijević