UŽIČANI U BELOM SVETI: DR RADE ILJAŽ – SLOVENIJA
Užičanin dr Rade Iljaž je, kao i mnogi Užičani tih posleratnih devedestih godina u potrazi za poslom i srećnijim životom, otišao u Sloveniju. Već preko dve decenije radi i živi u Brežicama, gde ima svoju privatnu ordinaciju, a pre toga bio je uspešan direktor tamošnjeg Doma zdravlja.
Govoreći o svom detinjstvu i odrastanju dr Iljaž kaže:
– Svoj ovozemaljski put sam započeo baš u Užicu ili tačnije u Krčagovu, davne 1966. godine. Taj događaj mi je moja draga baka Ruža, inače Piroćanka po poreklu, objasnila kao logičnu posledicu klasične jugo-ljubavi između mladog i ambicioznog slovenačkog oficira i zgodne užičke nastavnice. Mnogi porodični prijatelji, a bogami i brojna srpsko-crnogorsko-slovenačka familija našu porodicu su neretko hvalili, kao živi dokaz uspešnosti jugoslovenskog projekta i ideje o bratstvu i jedinstvu. Većinu detinjstva sam proveo u zlatnom iliti bermudskom (kako se kome zalomilo/posrećilo) užičkom trouglu Trg partizana – Veliki park – Plaža. Najlepši su bili vikendi provedeni kod bake u Jazovima – neprestana jurnjava uz Đetinju i po njoj. Sportske aktivnosti sam, kao i knjige obožavao, od kako me pamćenje služi. Nažalost, velika strast ka čitanju brzo me je “nagradila“ kratkovidošću i naočarima i prilično ograničila moje sportske potencijale. Od hobija su mi ostali najpre šah i zatim radio-amaterstvo – rekao je dr Iljaž.
Rade Iljaž je prvi razred osnovne škole išao u „Dušan Jerković”, a ostalih sedam razreda, kako kaže, junački potrošio u „Nadi Matić”.
– Praktično svi nastavnici su mi ostali u izuzetno lepom sećanju, ali moram izdvojiti svoju učiteljicu Olgu Antonijević i čuvenog Žika Zuba, nastavnika muzičkog, rukometnog trenera i neumornog organizatora brojnih izviđačkih i sportskih aktivnosti. Radio-amaterstvo mi je srednjoškolske godine „obogatilo” adrenalinskom jurnjavom za retkim DX trofejima (radio-amaterske veze sa dalekim državama) i bezbrojnim neverovatnim doživljajima iskusnijih radio-amatera. Blažo, Milan, Zoki, Vule, Batak, Fipa…, samoupravljači hipi generacije, ljudine iz provincije, vedroga duha, širokog opšteg znanja i brojnih tehničkih i pedagoških veština. Jednom reči – pravi Ercovi, sa velikim slovom E – dodao je naš sagovornik.
Došlo je vreme da se odluči o daljem školovanju.
– Izbor između elektro-tehnike, koja je nekako bila već deo porodične tradicije i medicine svakako nije bio jednostavan. Verovatno je na kraju prevagnulo veliko prijateljstvo sa Vladom Jagodićem, iz ugledne užičke doktorske porodice. Medicinski fakultet u Beogradu sam upisao te bezbrižne 1985. godine, kao 37. među 1.500 kandidata i već mi se smešila lepa fakultetska karijera, ali… Najpre je bilo potrebno napraviti još jedan, za ono vreme veoma važan ispit iz muške zrelosti – služenje vojnog roka u JNA. To je bilo toliko važnije zbog očevog tadašnjeg visokog oficirskog položaja. Petnaest meseci sa malo spavanja i konstantnim ispiranjem mozga samoupravnim jugo-dostignućima i kultnim nasleđem „najvećeg sina svih naših naroda i narodnosti (druga Tita)”, poprilično me je udaljilo od mojih dotadašnjih učeničkih navika. Pošto nevolja nikad ne dolazi sama, JNA-tretiranje od mene je uspešno napravilo nikotinskog zavisnika, kao i od mnogih drugih zakletih guštera-nepušača.
– Ponovno zbližavanje sa (najdebljim do tada) knjigama i (najozbiljnijom do tada) naukom je najpre zahtevalo intenzivno brucoško- žurersko pročišćenje. Ni ovoga puta me moji dragi Užičani, a bogami ni Užičanke nisu izneverili. Tako sam se uz podršku i nesebično razumevanje svojih sugrađana i sugrađanki nekako uspešno i u roku (bez izgubljene godine) probio kroz mnoga beogradska iskušenja – do statusa apsolventa na Medicinskom fakultetu. Bilo je to one iste, dramatične i za mnoge kobne 1991. godine, kada su se rušili snovi i crtale besmislene granice, raspadali su se brojni životi i porodice. Na najgori mogući način gorela je „slavna“ socijalističko-samoupravna tradicija i sve njene laži i zablude.
– Apsolvirao sam istog onog proleća, kada su tenkovi izašli i na beogradske ulice, a Crvena zvezda konačno uzela Ligu šampiona, i kada su reprezentacije raspadajuće zajedničke države nemilosrdno gazile sve pred sobom u svim mogućim sportovima. Haotična situacija je za nekoliko meseci produžila završetak studija u jesen 1992. Lekarsko stažiranje napravio sam 1993. godine u užičkoj Opštoj bolnici i u Domu zdravlja. Po napravljenom stručnom ispitu sam prvo zaposlenje dobio kao vođa Međunarodne humanitarne apoteke IRC za Zlatiborski okrug. Do odlaska iz Srbije sam još radio u službi Hitne pomoći u Domu zdravlja i na ortopedskom odeljenju Opšte bolnice. Bio je to čas strogih međunarodnih sankcija, neviđene inflacije i velikih nestašica, a istovremeno i velike ljudske solidarnosti i nesebične kolegijalnosti.
– Nijedno moje užičko prijateljstvo nije bilo ugroženo zbog ne baš tipičnog srpskog prezimena i zbog prilično ksenofobične retorike državne televizije svih tih nesrećnih 90-ih godina. Nijedan neprijatan ili, ne daj bože, neprijateljski komentar nisam čuo na svoj račun, niti na ulici, niti u ambulantama i odeljenjima užičkog Doma zdravlja i užičke Opšte bolnice. Nisam čuo da je i bilo ko drugi u našem kraju imao sličnih problema, bez obzira na blizinu bosanskog ratišta, brojne izbeglice i svu drugu nesreću i iskušenja, koja sa sobom nose ratna stradanja, sankcije i dramatičan pad životnog standarda. Verovatno ne moram posebno isticati, koliko mi je to bilo važno u prvim godinama svoje lekarske prakse. Bio je to neoborivi dokaz da sam odrastao u zdravoj sredini, među civilizovanim ljudima, koji su to ostali i u najtežim vremenima.
Na pitanje zbog čega je otišao u Sloveniju, dr Iljaž kaže:
– Krajem 1992. godine nisam još dobio mogućnost za stažiranje u Užicu, inflacija u Srbiji je dostigla katastrofalne razmere i opštoj nesreći nije se mogao videti kraj. Tada sam prvi put uložio molbu za priznanje diplome u Sloveniji, gde je moja sestra već studirala nekoliko godina. Diplomci iz moje generacije razmišljali su o mnogo udaljenijim krajevima. Najpopularnije destinacije su bile Kanada, Australija i Novi Zeland. Te države su preko svojih ambasada i konzulata vrlo sistematično i organizovano birale najbolje i najpotrebnije kadrove iz svih jugoslovenskih republika već od ranih devedesetih godina. Moja studentska ljubav i buduća supruga bila je rođena Bokeljka, prilično vezana na svoju porodicu i odlazak „preko bare” bi skoro sigurno značio i raspad te veze. Od stranih jezika sam dobro govorio samo engleski, a nostrifikacija medicinske diplome u anglo-saksonskim državama prilično je komplikovanija od postupka priznanja diploma tehničkih fakulteta. Ušteđevine nisam imao ni za vizu, kamoli za avionsku kartu i „prvu silu”. U proleće 1996. godine morao sam se konačno odlučiti između ponuđene specijalizacije iz ortopedije i odlaska za „tuđim suncem“. Rođenje sina i roditeljstvo pojačalo je moj osećaj odgovornosti i stalne nesigurnosti (slično kao osećaj putovanja po tunelu bez nade po tračku svetla na kraju) i konačno prevagnulo na stranu traženja šanse izvan Srbije.
– Slovenija je raspad zajedničke države najuspešnije preživela i sačuvala je dosta viši standard života nego u drugim novonastalim post-jugoslovenskim državama. Tamo sam za neko vreme imao obezbeđen smeštaj i hranu kod moje slovenačke bake i to je bio nekako najlogičniji i najmanje rizičan izbor.
Ipak, prema dr Iljažu, početak života i poslovna karijera u Sloveniji nisu bili laki.
– Iz meni tada nepoznatih razloga, slovenačka elita je podsticala nepotreban strah od poplave bivših sunarodnika i postavila je vrlo visoke i prilično nekorektne uslove za priznavanje diploma stručnjaka iz bivših jugoslovenskih republika. Morao sam ponovo polagati ispite iz šest najobimnijih predmeta na Medicinskom fakultetu pred komisijama, a zatim ponoviti stručni ispit i ovoga puta dvogodišnji obavezni staž, koji sam zaključio sa uspešno položenim ispitom za licencu. Sa 33 godine, nezaposlenom ženom, drugim detetom na putu i bez šanse za svoj stan u bližoj budućnosti, nisam se mnogo dvoumio oko tadašnje specijalizacije iz opšte medicine. Odlučio sam se za ostanak u kraju za koji su me takođe vezivale lepe uspomene iz detinjstva i mladosti, mestašce Brežice, ugneždeno na ušću Krke u Savu, i tik uz granicu sa Hrvatskom, nekih 30 km od Zagreba. Brežice imaju oko 15.000 stanovnika, blažu klimu i više sunčanih dana u poređenju sa Užicem. Bolnica, osnovna škola i gimnazija su na par minuta od Doma zdravlja, stanovi su mnogo jeftiniji nego u većim mestima, naročito u poređenju sa Ljubljanom.
– Specijalizaciju iz opšte medicine i specijalistički ispit dao sam u rekordnom roku sa ocenom „ističe se“ i dobio svoju ambulantu. Prihvatao sam ponuđene stručne izazove i mogućnosti napredovanja i dodatnog obrazovanja, pa sam pored svoje ambulante vodio i lokalnu službu hitne pomoći i ambulantu za preventivu i lečenje zavisnika od zabranjenih droga. Od 2003. godine sam bio asistent na Katedri za porodičnu medicinu u Ljubljani, a od 2005. do 2008. i direktor Doma zdravlja u Brežicama. Upisao sam doktorske studije, koje sam, zbog brojnih obaveza, zaključio tek 2012. godine na temu „Postizanje saglasnosti oko upotrebe informacijsko-komunikacijske tehnologije u osnovnom zdravstvu u Sloveniji“. Objavio sam oko 70 stručnih radova i napisao nekoliko poglavlja za slovenačke, hrvatske i poljske udžbenike porodične medicine. Preko ljubljanske Katedre za porodičnu medicinu od 2007. do 2011. godine u Crnoj Gori sarađivao sam kao ekspert na projektu modernizacije porodične medicine, finansiranom od Svetske banke. Sarađivao sam sa slovenačkim Ministarstvom za zdravlje kao ekspert za područje upotrebe informacijske tehnologije i kao vođa nadzornih komisija za centre hitne pomoći. Pri Lekarskoj komori sam vodio nadzore ambulanti porodične medicine i od 2016. godine sam član Odbora za osnovno zdravstvo i član skupštine Lekarske komore Slovenije
Na pitanje da napravi paralelu između rada državnih ustanova u Sloveniji i u Srbiji što se tiče opremljenosti, plata, stručnosti i slično, dr Iljaž kaže da ne poznaje najbolje trenutnu situaciju u državnim ustanovama u Srbiji. Jedine informacije koje ima potiču iz retkih razgovora sa kolegama u Srbiji.
– Savremena medicina zahteva prilična ulaganja i logična posledica niskih plata su mali doprinosi za zdravstvo i hronični nedostatak kvalitetne medicinske opreme i savremenih materijala. Na žalost, u svim bivšim jugo republikama prebrzo su se zaboravile i neke mudre socijalističke parole, kao što je npr. „ljudi su naše najveće bogastvo“. Južni Sloveni su zaista kvalitetan ljudski potencijal za različita zanimanja i mislim da to posebno važi za zdravstvo i tzv. tehničke profesije. Mnogi zdravstveni radnici (ne samo doktori, već i sestre, farmaceuti, tehničari) sigurno bi ostali u Srbiji, da su imali mogućnost brzog staža i zapošljavanja, kao i specijalizacije i napredovanja prema svojim ambicijama i sposobnostima. Brojni mladi doktori iz Srbije i Makedonije naročito su se u poslednjih 10 godina uspešno usavršavali i zapošljavali u Sloveniji. Vrlo brzo su naučili slovenački jezik i prilagodili se lokalnim običajima i zakonima, osnovali porodice i sada predstavljaju priličan ljudski i kadrovski potencijal za „deželu“. Na žalost, i Slovenija je propustila brojne prilike za unapređivanje svog zdravstva i uopšte boljeg rada svih državnih ustanova. Sputavanje ambicioznih ljudi sa brojnim nepotrebnim birokratskim propisima i bolesna potreba politike da upravlja strukom teško je zajedničko socijalističko nasleđe i ozbiljna prepreka za brži razvoj svih bivših jugo-republika. Izgleda da savremeni južnoslovenski političari svih orijentacija i nacionalnosti vrlo slabo razumeju važnost uređenosti zdravstva za celokupan razvoj moderne ljudske zajednice.
Dr Rade Iljaž u Sloveniji već godinama ima svoju privatnu praksu. Zamolili smo ga da nam prenese iskustva iz rada privatne prakse i zašto se opredelio za privatnu praksu, kada je već imao državni posao?
– O odlasku u privatnu praksu, odnosno koncesionarstvo, ozbiljno sam počeo da razmišljam kao direktor Doma zdravlja, sa oko 100 zaposlenih, od toga 20 doktora medicine i stomatologije. Pored svoje ambulante i dežurstava, morao sam da se prilagođavam komplikovanim zakonskim propisima, zahtevima lokalne politike i svakojakim očekivanjima zaposlenih. Svoj mandat sam uspešno završio i iza sebe ostavio dosta obnovljenih ambulanti i opreme, novo parkiralište i nekoliko novih- dozidanih prostora. Istovremeno sam shvatio, da u takvom tempu ne bih izdržao još koju godinu i odlučio sam da se borim za svoju koncesiju. To je vrsta privatne prakse, gde su pregledi i druge zdravstvene usluge plaćeni ambulanti direktno iz Fonda zdravstvenog osiguranja, a ne preko Doma zdravlja. Pacijent ne plaća ni centa, ako ima uređeno obavezno i dodatno zdravstveno osiguranje (ovo drugo je umesto participacije) što je slučaj sa više od 90 posto slovenačke populacije. Visina prihoda ambulante je najvećim delom vezana za broj opredeljenih osiguranika (pacijenata sa zdravstvenim osiguranjem), a manjim delom za broj i vrstu usluga. Takvih ambulanti je u slovenačkom osnovnom zdravstvu oko 25 posto i nešto manje na sekundarnom nivou. Oko 10 posto svih operacija se plaća na taj način. Potpuno privatnih ambulanti, u kojima pacijenti plaćaju sve direktno iz svog džepa u Sloveniji je između 5 i 10 posto i to su sve tzv. specijalističke usluge. Na žalost, politika se u poslednjih šest godina odlučila da zadrži dominantan uticaj na zdravstvo u opštinama preko upravljanja domovima zdravlja i broj koncesionarskih ambulanti se zato u osnovnom zdravstvu postepeno smanjuje. Meni lično koncesija znači stručnu slobodu, mogućnost izbora kvalitetnih materijala i opreme, pravedne stimulacije dobroga rada svih zaposlenih itd. To podrazumeva i nešto manje slobodnog vremena, kao i preuzimanje lične odgovornosti za uspešno i stručno poslovanje ambulante.
– Koliko sam upućen, koncesionarske ambulante u Srbiji još uvek ne postoje, što smatram za veliku štetu i neiskorišćen potencijal za kvalitetnije zdravstvo u Srbiji, naročito izvan velikih urbanih sredina i seoskim područjima, gde su kvalitetni zdravstveni radnici često ključni za opstanak ljudi. Lekari su prilično ambiciozan svet i mogućnost našega neposrednog uticanja na kvalitet stručnog rada mnogo nam znači. Po pravilu se kvalitetan stručnjak u najboljim godinama, kada bira između ulaganja u svoju ambulantu i ličnoga luksuza, odlučuje za razvoj ambulante. U ambulantu ulaže svoj stručni i materijalni kapital. Slovenačko zdravstvo ima svake godine po 5 posto više novca u Zdravstvenom fondu, ali najbolji stručnjaci često napuštaju javno zdravstvo i ako ne dobiju koncesiju, odlaze u druge države Evropske unije. S druge strane, zdravstveni administrativni aparat se uporno i nepotrebno povećava na svim nivoima. Slovenački političari se ponašaju kao nojevi i često pristrasno veličaju ulogu javnih zdravstvenih zavoda u medijima, jer u tome vide moguće koristi za svoje prijatelje i partijske poslušnike – rekao je dr Iljaž.
I Rade, kao i mnogi drugi, kada odu iz zemlje osećaju nostalgiju. Našem sagovorniku iz rodnog kraja najviše nedostaju njegov ujak, dobri stari prijatelji, predivna priroda, vreva užičkih ulica, užička kuhinja…
– U Užice dolazim dva puta godišnje na četiri do pet dana. Jednom obavezno za prvomajski uranak sa starim društvom i porodicama, po obroncima Zlatibora i nad kanjonom Uvca. Možda sam ispustio tri uranka za 20 godina, a najteži mi je bio izostanak 1. maja 1999. godine, znate već iz kog razloga. To su zaista izuzetna druženja i uspomene koje mi stalno utvrđuju osećaj pripadnosti užičkom kraju i ljudima. Po lepom vremenu Saša Aćimović organizuje biciklističke izlete po okolnim brdima, a ako je sreće pridruži nam se i kum Vlade Davidović iz Londona. Pešačim najradije kroz kanjon Đetinje, ali uživam i po svim obroncima oko Užica. Lagana šetnja stazom moga detinjstva – između Plaže i Velikoga parka, ipak zauzima posebno mesto u mojim malim užičkim ritualima. Rado pomognem i roditeljima oko vikendice na Beloj zemlji, a ujak Boban, kao svaki pravi strasni ribolovac, bez greške izabere trenutno najbolju lokaciju za tradicionalni familijarni ručak. Imam osećaj da nijedan minut proveden u Užicu nikad nije izgubljen ili protraćen, i da zapravo nikad nisam napustio svoj rodni kraj – rekao je na kraju dr Iljaž.
Zvezdana Gligorijević