MUZIČKA LEGENDA: ZORAN VUKOVIĆ – TRUNTO, MUZIČAR
Zoran Vuković, užički muzičar i kompozitor, ceo svoj životni vek je posvetio muzici. Počeo je kao rok muzičar, u međuvremenu je zavoleo džez, a danas svira po renomiranim hotelima i salama. U razgovoru za Užičku nedelju, rado se seća kako se nekada slavila Nova godina.
– Kada sam počeo u omladinskom orkestru, prvu novu godinu sam svirao u Gimnaziji, u svečanoj sali. Imao sam 15 godina i to su možda bile najlepše godine. Bili smo tada svi zaljubljeni, mladi, družili se. Svirali smo uglavnom rok muziku, možda malo prošarena sa narodnom, ali retko, jer u to vreme niko nije slušao narodnu muziku. I mogu da se pohvalim, tada sam kupio i prvi mali televizor u crno-beloj tehnici – seća se Zoran.
A nakon toga dolaze mnoge druge svirke.
– Sada se dosta toga promenilo u odnosu na ranije. U to vreme, doček Nove godine je bio događaj za koji smo živeli. Šili smo nova odela, neki kupovali, to se opremalo, spremali smo neko novo iznenađenje, neki novi lajt šou, obnovi se neki novi instrument. Vežbalo se danima uvek aktuelan repertoar, što za goste, što za pevače koji su dolazili sa nama da pevaju. Mogu vam reći u to vreme i na Zlatiboru i na Tari mesta nije bilo mesec dana ranije. Konkretno, „Beli bor“ na Tari bila je Jugoslavija u malom, dolazili su ljudi iz Dubrovnika, Kragujevca, Sarajeva, Skoplja. Svirali smo za Božić samo Grcima, koji su dolazili da zakupe hotel. Jednostavno, tada se živelo za taj koncert za Novu godinu. Sada je to sve malo splasnulo, svelo se na neki uži krug. Sad omladina izlazi na trgove. Jako mi je žao što se promenilo, jer su proslave bile sjajne. Ostajalo se do 6, do pola 7 u jutro. Nismo imali pauzu, jer žao nam je bilo da je pravimo, zato što su gosti bili mnogo veseli. U našim krajevima bilo je narodne muzike, jer naš narod kada popije voli da čuje narodnu muziku. Ali to su bile one lepe narodne pesme, a ne kao ove danas koje se slušaju, kič i grand. Cela sala peva i svima je lepo. Šaren repertoar i dosta se u to vreme plesalo i bilo je rokenrola, i po neko narodno kolo. Ujutru smo sedeli u holu hotela i komentarisali smo proteklu noć, sećali se detalja i ne pamtim da je ikad bilo nekih problema. Sećam se samo da smo jednom, dok smo svirali u Švedskoj, jedan Hrvat je pokušao da na koncert unese oružje, jer je tada već počelo ono previranje i deljenje države, kada je počelo deljenje na Srbe i Hrvate, ali vrhunska organizacija i policija sve je rešila brzo i kratko. Inače, u sadašnje vreme nema tih velikih orkestara. Sada se Nova godina slavi u malim restoranima, sa malim ekipama muzičara i to nije ni prići kako je bilo nekada – seća se Zoran.
U sećanju mu je ostala jedna Nova godina u hotelu „Palisad“.
– Jednom prilikom za Novu godinu kada smo svirali na Zlatiboru, u „Palisadu“ nismo imali grejanje za doček. Bilo je hladno i nama i gostima. Počeli smo svirku, brzo smo se ugrejali, i mi i gosti. Onda nam prilazi upravnik i kaže:“Nema pauze, da se ne ohladi publika“. Tada sam svirao i na spratu i u baru. Na spratu sam svirao sa Majom Odžaklijevskom, a trčao sam i dole u bar da bih svirao. E, to je bio entuzijazam. Bili smo lepo nagrađeni i lepo se uopšte zarađivalo za Nove godine, ali i na drugim svirkama. Lud provod je bio i jednom za Novu godinu u hotelu „Turist“ sa Đorđem Marjanovićem. Bilo je prepuno, pevalo se, pilo se, igralo… Svi su uživali. I kao što rekoh dobro se zarađivalo, tada smo stvarali i pravili kuće i ostalo, spremali se za budućnost, za razliku od sadašnjeg vremena što ide sve teže i teže – kazao je Zoran.
Zoran je svirao i za Nove godine u inostranstvu.
– U inostranstvu smo dosta takođe svirali. Uglavnom je to bila narodna muzika. I bilo je dočeka Novih godina. Sa nama je bila jedna pevačica kada smo svirali u Kanadi u Torontu. Tu je veliki srpski centar. Koleginica koja je pevala sa nama bila je udata za policajca. Kada smo došli u taj centar, videla je po zidu okačene slike Draže Mihajlovića. I odjednom nam demonstrativno kaže da neće da peva zbog tih slika, nije htela da stoji ispod slike Draže Mihajlovića i još nam je pretila da će i nas prijaviti policiji kada se vratimo u Jugoslaviju. Ipak, mi smo svirali i sve je brzo prošlo, naši ljudi u tom centru nisu pravili problema i sve je prošlo okej. Ona ipak nije pevala – ispričao je naš sagovornik.
Počeo je kao roker
Zoran Vuković, poznatiji kao Trunto, svoj dar za muziku nasledio je od svog oca Vojislava, poznatog kao Vojo harmonikaš.
– Od njega sam počeo da učim. Prvo sam počeo da sviram u rok bendovima. Prva grupa se zvala „Feniks“ i svirali smo u Gimnaziji, pa zatim sa Đorđem Vasićem u „Kilo i po“. Onda sam upisao muzičku akademiju u Podgorici. Studirao sam i paralelno svirao. Posle sam počeo da putujem. Prvo sam svirao malo po Evropi sa folklorima i pevačima, a onda smo kolega basista Radovan Radivojević Rale i ja krenuli po inostranstvu, prešli smo od Švedske do Francuske po tri puta i tri puta smo bili u Americi. To je bio jedan period kada je bilo najviše aktivnosti i najviše posla. Posle je počeo period kada sam počeo da sviram sa orkestrom iz Ivanjice i tako sam se malo smirio. I sada sam sa tim orkestrom i sa njima ću verovatno u penziju.
Od 1987. do 1990. godine bilo je dosta hotelskih svirki u renomiranim hotelima.
– Počeo sam da sviram na Tari sa 18 godina. Sledeće godine na Zlatiboru upoznao sam se sa Majom Odžaklijevskom. Svirali smo tada u orkestru pod imenom „Plavi ansambl“ i Maja nas je držala kao svoj orekstar. Sa njom smo svirali na moru i to Miločeru, Svetom Stefanu, u „Avala“ u Budvi. Ostajali smo po tri do četiri meseca. Imao sam divan koncert sa Meri Cetinić, hrvatska pevačica i klavirista. Kroz taj period morskog sviranja dosta je pevača prošlo, od hrvatskih, bosanskih i srpskih, cela estrada je pevala te nove godine i letnje svirke. Dosta se radilo. Uvek se počinjalo sa animir muzikom, tu je bilo malo džeza i filmske muzike, pa se onda krene sa lepim zabavnim pesmama. Na moru je bio obavezan strani repertoar, jer su na Sveti Stefan i Miločer dolazili uglavnom strnaci – seća se Zoran i dodao je da su svirali kombinovane koncerte sa humoristima poput Ljuba Moljca i Stevke Božurevke.
Svaka svirka u inostranstvu je iziskivala putovanje, a to je članovima „Plavog ansambla“ najteže padalo.
– Mi smo voleli da sviramo u inostranstvu, samo je bilo naporno putovanje. Na primer, do Švedske putovali smo tri dana a unutra instrumenti, ne možemo da se okrenemo. Onda smo svirali u Parizu svake godine po dva puta godišnje, u aprilu i novembru. To je bilo u organizaciji „Večernjih novosti“ i tadašnjeg Ministarstva kulture, a radilo se o izboru za mis naših radnika koji žive u inostranstvu. Iz cele Evrope dolazili su roditelji sa ćerkama. U aprilu je tu bilo polufinale, a u novembru finale. Tu smo svirali sa Lepom Brenom, Marinkom Rokvićem i sa još dosta poznatih pevača. Sve je to trajalo pet do šest godina – kazao je Zoran.
Svirao je jedan period sa Mikijem Jevremovićem u Švedskoj i u drugim zemljama, na moru, kao i u „Sava centru“ koncert.
– To je bio jedan lep period, jer je Miki legenda – dodao je Zoran.
Najduže je radio u jednom restoranu Vindzoru u Kanadi, koji se graniči sa Amerikom.
– Tu smo radili oko 5 meseci, sa poznatim ili manje poznatim pevačima, a mi smo bili dežurni. Imali smo zakupljenu kuću i to je bio period kada je Jugoslavija još funkcionisala kao država, pred sam njen kraj. Ali, ipak si svi dolazili, iz svih republika. E, posle raspada Juge došlo je do prekida sa inostranstvom i taj deo mog životnog perioda je završen.
Svirka sa političarima
– Kada sam svirao na Tari dolazili su vojni atašei, bilo je stranaca i to su bile specijalne situacije kada smo morali da vodimo računa o repertoaru, graderobi. Ako dolazi ruski ataše, ja sam svirao rusku muziku, engleski, svirao sam Bitlse i englesku muziku, dakle, prilagođavao sam repertoar. Sa orkestrom sam svirao neke proslave, gde nas je zvala policija uoči nove godine, na primer u Kraljevo, Čačak ili Beograd, i na nekim je bio prisutan Ivica Dačić. Dačić je bio i kada je načelnik policije u Novom Pazaru pravio svadbu. Kao i obično ministar je pevao, pevao je i to lepo, tako da nam je on jedan od muzičkih saradnika – dodao je u šali Zoran.
Džez je najveća ljubav
Sada Zoran Vuković često svira u hotelu „Palisad“ uglavnom džez muziku, animir i filmsku muziku, a komponuje muziku za pozorišne predstave u užičkom pozorištu. Uporedo daje časove najmlađima, koji žele da nauče da sviraju klavijature.
– Mlađi me dosta zovu i bilo bi šteta da ih odbijem. Dosta je tih muzičara po gradu koji su učili kod mene da sviraju, i sada imaju svoje porodice, pa sam ponosan na njih. Inače, džez muzika mi je najveća ljubav. Ja sam, kao i svi klinci, taj period orkestara iz Gimnazije, slušao rok muziku. Jednom me je jedan prijatelj, koji sluša džez pozvao kod njega i pustio mi jednog klaviristu Herbi Henkoka. Ja sam se izenadio, to je za mene bila totalno neka nova priča, drugačiji melos, drugačije stil, sve… To je neki viši nivo muzike i tu su samo vrhunski umetnici. To je mene zbunilo i zaintrigiralo, i polako sam počeo da ulazim u te vode. Počeo sam da kupujem ploče, a onda su moji drugari počeli da mi donose za rođendan ploče sa laganijim džezom, tim fanki džezom. Malo pomalo, raskrstio sam sa rokenrolom i sve sam ploče roka poklonio prijateljima i počeo da slušam džez. Počeo sam da idem u Beograd, u „Sava centar“ na sve poznate koncerte američkih muzičara, koji su svirali džez u to vreme. Dok sam svirao, pomalo sam ubacivao u hotelski repertoar tu vrstu muziku – kazao je Zoran.
Jednom je, kako kaže, da bi se bolje upoznao sa tom muzikom i muzičarima pobegao od kuće u London na sedam dana.
– Otišao sam iz škole u London na sedam dana, ali mi roditelji nisu verovali gde sam. Tamo sam bio u jednom francuskom pabu i na klaviru svirao džez i njihovu francusku muziku obrađenu u džezu. To je bilo jedno sjajno iskustvo. Tako se ta ljubav prema toj vrsti muzike sve više stvarala i dok sam studirao Muzičku akademiju u Podgorici, uporedo sam svirao i vežbao džez. Nabavljao sam literaturu u inostranstvu, kad god sam putovao kupovao sam note i ploče. I počeo sam da se družim sa dobrim muzičarima u Srbiji, kao što su Stjepko Gut i drugi, od klavirista sam krao zanat, slušao sam prijatelje kako vežbaju… Onda sam spremio jedan solidan repertoar za solo nastupe i tako s vremena na vreme sviram u hotelu „Palisad“, animir muziku protkanu sa džezom. Tako isto i u ostalim restoranima gde me traže, u pozorištu, na predstavama, priredbama.
– U Užicu imamo Udruženje ljubitelja džeza, zove se „Džez ere“, koje za sada ima oko 20 ljubitelja džeza. S vremena na vreme održavamo sastanke, dogovaramo se u smislu da dođu muzičari sa strane, da sviraju koncert u Gradskom kulturnom centru. Cilj nam je da animiramo ostalu publiku u gradu. Imamo i slavimo Svetski dan džeza, 30. aprila, koji je proglasio UNICEF. Tu je predsednik Herbi Henkok. Na taj dan organizujemo koncert u GKC-u i okupljamo sve muzičare koji su ljubitelji džeza. U Užicu ima vrlo malo ljudi koji slušaju i sviraju ovu vrstu muzike. Ipak je to muzika koja nije komercijalna, ponekad za običnog slušaoca malo naporna. Mojim đacima širim tu muziku. Imao sam jednog učenika koji je sada u Americi, ali koji je isključivo dolazio da uči džez i on je sjajan. On je elektroinžinjer progamer i ostao je u Americi da živi. Generalno, taj džez slabo slušaju i u Beogradu, a kamoli u Užicu, a ni u inostranstvu nije toliko popularan. To su koncerti u manjim salama, to je uži krug ljudi. Nadam se da kada odem u penziju da ću se samo posvetiti klaviru, animir muzici i obradi naših pesama.
Prošle godine na Dan grada održan je koncert u Narodnom pozorištu, na kome je bio i naš čuveni kompozitor Žarko Petrović.
– On je naš najbolji kompozitor u bivšoj Jugoslaviji. Dosta je muziku protkao džezom i njegove pesme su pevali svi legendarni pevači od Lole Novaković, Bisere i Senke Veletanović, Gabi Novak, Beti Đorđević. Za njega smo kao orkestar spremili jedan repertoar muzike, koji smo vežbali u Gradskom kulturnom centru. Reditelj je bio naš Šuljagić i on je rekao da taj repertoar može da se izvodi i u „Sava centru“ ili bilo gde, a da se ne postidimo. Međutim, to se desilo tada i nijednom više. Žarko je još uvek živ i napisao je himnu Užicu. Očekuje se od grada da odobri sredstva da tu himnu snimimo sa jednim grandioznim horom. Žarko će dobiti svoje prostorije u Gradskom kutlurnom centru, gde ćemo napraviti njegov legat i sve njegove pehare nagrade i ploče, koje nam je zaveštavao, biće tu izložene – kazao je Zoran.
Zoran je uspeo i da svojoj porodici utka ljubav prema džezu i prema drugoj vrsti zabavne muzike, ne samo prema grand i pink muzici.
– Moj muzički naslednik je moj sin Luka. Svirao je klavijature, harmoniku i bubnjeve, ali se na kraju okrenuo ka elektronskoj muzici. On je di-džej i vrlo je uspešan u Beogradu. Svira zajedno sa Ivanom Radojevićem, sinom moga kolege, sa kojim sam dugo svirao, Raleta. Nastupaju na Egzitu, po inostranstvu. I Luka voli džez muziku, onako za svoju dušu – zadovoljno je rekao Zoran.
Sećanje na stare muzičke dane ipak ne blede.
– Deo te ekipe se okuplja se u Vremeplovu. Tu ima pijanino koji su baš doneli zbog mene. I kada se sakupi to društvance zasviramo i zapevamo, ja odsviram neki animir. To je neformalno druženje i setimo se tih starih lepih dana – rekao je na kraju Zoran.
Zvezdana Gligorijević