početak GRADSKA Doktor nauka iz privatne prakse

Doktor nauka iz privatne prakse

od nedelja
1,6K pregleda

DR BRANE LONČAREVIĆ – POLIKLINIKA „KORONA“
Dr Brane Lončarević, vlasnik privatne poliklinike „Korona“, prvi je otvorio privatnu ordinaciju za kardiologiju u gradu, a prvi je i doktor nauka koji je doktorirao iz privatne prakse.
Dr Brane Lončarević rođen je u Draževini kod Višegrada. Započeo je školovanje u lokalnoj školi u Dobrunskoj rijeci. Kada je završio četiri razreda, roditelji nisu hteli da ga školuju dalje, jer je Dobrun bio daleko, a prevoza nije bilo. Računali su da on kao najstariji od trojice braće ostane na imanju, a mlađa braća da se školuju.
– Tako je jednog trenutka bilo sporno moje školovanje, jer su roditelji hteli da me zadrže na zemlji. Godinu dana sam pauzirao školu, posle četvrtog razreda osnovne. Međutim, pritisak rodbine i prijatelja da me tetke uzmu kod sebe u Banat, u Lazarevu, jer su videli da sam podoban za školovanje, presudio je i sledeće godine krenuo sam i završio sam osnovnu školu u Lazarevu, a zatim i Medicinsku u Zrenjaninu, laboratorijski odsek. Oba puta sam bio vukovac. Nakon toga postalo je sporno da li ću studirati, jer nije bilo sredstava. Izmolio sam od opštine Višegrad kredit i zahvaljujući tome otišao sam u Beograd u Studentski grad. Tu sam živeo i školovao se. U roku od pet godina završio sam fakultet. To je bilo od 1975. do 1980. godine i imao sam prosek preko 8,5 – seća se sa setom dr Lončarević.
Po završetku studija dobio je posao u Domu zdravlja u Višegradu. Tu je radio dve godine i prošao sve službe. U međuvremenu je slao dokumenta po celoj Jugoslaviji za specijalizaciju i posrećilo mu se u Tuzli. U leto 1985. godine je otišao u Internu kliniku Tuzla, gde se opredelio za koronarnu jedinicu i intezivnu negu. Tu je bio tri godine i godinu i po dana na VMA, gde je položio specijalistički ispit sa odličnim uspehom. Vratio se u Tuzlu kao mladi specijalista. U to doba je počeo raspad Jugoslavije.
– Kao da sam predosećao šta će biti u to vreme, početkom devedesetih godina, započeo sam pregovore da dođem u užičku bolnicu, iako je to na neki način bilo neko odstupanje iz klinike u bolnicu. Ipak, bio mi je to dobar potez. U maju 1990. godine sam već bio u užičkoj bolnici. Tada je šef kardiologije bio dr Savo Radosavljević, a načelnik dr Stanislav Šuljagić. Posle godinu dana otišao sam na užu specijalizaciju kardiologije u Beograd i već je počeo rat. U regularnom roku sam završio tu užu specijalizaciju i u januaru 1994. godine odbranio sam rad, pa sam praktično postao prvi zvanični školovani kardiolog u užičkom okrugu. Pre toga su doktori Čitaković, Đorđević i Radosavljević imali odslušane subspecijalizacije, ali nisu završili sa svojim radovima. Jedno vreme sam bio most između generacija, jer mlađi nisu došli, a stariji su već otišli u penzije. Tako sam između 1995. i 1997. godine nosio veliki teret. I dr Savo je otišao u penziju. Bio sam šef kardiologije i bukvalno sve je bilo na meni. Jedino je dr Ceca Bojović bila sa mnom i nas dvoje smo nekako to junački nosili. Onda sam već imao zdravstvenih problema, aritmiju, skokove pritiska, jer me je taj teret mrvio. Tako je nastala ideja da se otisnem u privatnu praksu. To je tada bio vrlo rizičan potez. Doktor Savo mi je izašao u susret i prihvatio me, pa smo zajedno radili u toj privatnoj ordinaciji – ispričao je naš sagovornik o početku svoje karijere.


Kao vrhunski profesionalac i svestan da može mnogo više da pruži i uradi, dr Lončarević je posle nekoliko godina, počeo da razmišlja o privatnoj poliklinici.
– Postojala je potreba se pacijentima urade još neki pregledi. Dr Savo je bio pred kraj karijere i nije imao energije i snage za nečim novim. Shvatio sam da moram sam da se pozabavim sa tim. Nekako se skockalo da 2005. godine krenem sa poliklinikom, koja se nalazila u zgradi na trgu. To je bilo za Vrače, polovinom novembra. Okosnica poliklinike je bila kardiologija, a druga disciplina je bila opšta medicina ili medicina rada. U prvoj postavi je bila pneumoftiziologija, a par godina kasnije uveli smo neuropsihijatriju. Taj format je ostao i danas. Polovinom decembra 2015. godine preselili smo se u zgradu gde se sada nalazi SBB. Zadržali smo istu filozofiju i format rada, samo se menja broj konsultanata. Pored mene kao osnivača, tu su dr Đorđe Šunderić, specijalista medicine rada i doktor medicinskih nauka i dr Nada Popović kao neuropsihijatar, kao i sestre Kata Milivojević i Ana Jolović – kazao je dr Brane.

U toku razvoja poliklinike dr Lončarević je nastavio da se bavi naukom, tako da je u januaru 2008. godine odbranio magistarsku tezu iz oblasti modernog ultrazvuka sa profesorkom Bosom Vujić Tešić, koja mu je bila mentor. Posle toga nastavio je projekat na doktoratu i prošle godine u junu odbranio je doktorat isto iz naprednog ultrazvuka sa profesorkom Bosom, koja mu je bila mentor.
– Taj doktorat je vredan rad, koji je objavljen i van naše zemlje. To je projekat koji je vezan za rane promene kod dijabetesa. Radili smo ga dugo i ima svoje kvalitete. U dekanatu, pre same odbrane rečeno mi je da je to presedan kod njih, da neko iz privatne prakse brani doktorat, niti ga je iko spremao u privatnoj praksi. Čak su imali i male proceduralne probleme kako da me tretiraju, ali su to nekako prevazišli – rekao je dr Brane i dodao da i danas piše radove i izlaže ih na kongresima, i kako kaže, i dalje se bori da napreduje. U 2014. godini dobio je i zvanje primarijusa od Ministarstva zdravlja.
Naš sagovornik se podseća i vremena dok je bio profesor u užičkoj Medicinskoj školi.
– Imao sam veliku ljubav i prema prosveti, tako da sam od 1992. do 2011. godine sa kratkom pauzom, dakle 17 godina, radio u Medicinskoj školi. Predavao sam trećoj i četvrtoj godini mahom internu medicinu i nešto u hematologiji, tako da sam i tu stekao neka značajna iskustva. To mi je obogatilo karijeru.
Dr Lončarević je poznat po tome i što je oragnizovao više puta besplatne preglede u svojoj poliklinici, tipa pregleda ugroženih kategorija i neke ciljne grupe.
– Mislim da je humanitarni rad nešto specifično, a u poslednje vreme, nakon odbrane doktorata, uključio sam se u rad Srpskog lekarskog hilandarskog društva. Već sam polovinom decembra prošle godine bio na poslušanju nedelju dana kao doktor u njihovoj ambulanti. Društvo organizuje put, a ostalo mi besplatno brinemo o monaštvu, gostima, radnicima i svima koji se zateknu tu. Nastojaću da tamo idem bar jednom godišnje. Pored toga što mi je cilj da lečim ljude i bavim naukom, cilj mi je da se bavim i humanitarnim radom – rekao je dr Lončarević.


Kroz „Koronu“ je prošlo oko 41.000 pacijenata i na osnovu toga dr Lončarević slobodno može da se izjasni o zdravstvenom stanju Užičana.
– Užice deli sudbinu Srbije, ali zbog specifičnih geografsko-klimatskih uslova ima dodatni stepen zagađenja. Ne bavim se procentima, ali znam da je ovde mikroklima jako nezdrava, da je kotlina bez ventilacije, puna štetnih materija u vazduhu, da nam voda nije najboljeg kvaliteta, iako smo se nekada ponosili njome, prosečan dohodak u gradu je verovatno niži nego u nekim drugim mestima, nivo stresa je visok, a to sve ovim bolestima kojima se bavim povećava incidencu obolevanja, tako da mogu da kažem da je veći procenat kod nas nego drugde, a mislim da je i u malignetitima, koje sretnem onako usput, i stanja depresije veći procenat. Nije popularno reći, ali smatram da smo bolesno i staro društvo i da bi sa stanovišta pojedinca trebalo podići nivo opšte i zdravstvene kulture, ali isto tako i sistem, odnosno da društvo učini nešto za sam grad. Ne znam sve te modalitete, nisam stručnjak za to, ali nama treba pomoć.
– Ja se bavim kardiovaskularnim oboljenjima i dosta je pristuna hipertenzija. Radio sam par radova na tu temu i 56 posto, od onih koji su posetili moju polikliniku, a to je oko 41.000 pacijenata koje imam u bazi od kada radi poliklinika, pati od hipertenzije. Posle toga su dishemične bolesti srca, poremećaj ritma, angina pektoris, stanje posle infarkta, srčane slabosti, neke stečene srčane mane, kao i neke pridružene bolesti, poput cerebralno vaskularne promene na respiratornom sistemu, endokrinološke bolest, dijabetes naročito, i periferne vaskularne bolesti. Uglavnom su ti pacijenti srednje i starije životne dobi, mada je iznenađujuće da ima i priličan broj mladih od 30 godina, koji su već dodirnuli tu patologiju. Omladina uglavnom dolazi zbog provera nekog šuma na srcu i psihostomatskih stanja – rekao je doktor o ovoj temi.
Pored toga što je govorio o ovim pacijentima, pitali smo ga i o dečijoj kardiologiji.
– U vreme dok nije bilo dečije kardilogije u bolnici, dok je dr Dara Božović bila na školovanju, bio sam pred izazovom da primam decu, pa sam morao da doučim to i da rešavam to ultrazvučno, a druga opcija je bila da ih šaljem za Beograd. Izabrao sam prvu opciju i junački se nosio sa tim. Imao sam priliku da u toku usmenog dela magistarskog ispita razgovaram sa profesorom dr Slavkom Simeunovićem, doajenom dečije kardiologije. Direktno smo razgovarali na tu temu i rekao mi je da je to u redu, da sam imao pravo da radim sa decom i da nisam loše radio i taj deo posla. Kada sam već to naučio, kasnije sam zadržao tu praksu i zaista što se moglo da se uradi na nivou klasičnog ultrazvuka, kada je reč o deci, imam dovoljno iskustva, znanja i veštinu da rešavam te stvari bez ikakvih problema. Istina jeste da dete nije čovek, da dečija kardiologija ima svoje specifičnosti, ali nema toliki procenat različitosti da je nesavladivo za jednog adultnog kardiologa, kako nas zovu. Tako da kroz neko iskustvo ima male dece, uglavnom sa šumom na srcu, ali ne mogu reći koliki je to procenat – objasnio je naš sagovornik.


Dr Lončarević kaže da pored toga što medicinu prati kao nauku, mora da se prati i trend razvijanja tehnologije u ovoj oblasti.
– Dok sam sticao iskustvo sa dr Savom u staroj ordinaciji na Lipi, koji mi je bio mentor i otac u struci, i od koga sam mnogo naučio, izdvajali smo značajna sredstva za ono što nismo imali, odnosno za moderan ultrazvuk i dobar EKG. Taj trend sam nastavio i nisam ušao u projekat poliklinike dok nisam nabavio opremu novije generacije. Takođe, uoči odluke o započinjanju doktorata, 2008. godine sam zanovio opremu, naročito ultrazvuk, koji je inače najskuplja stavka kod nas, nabavio nove računare, a sin mi je napravio dobre baze podataka. I danas ulažem dosta u opremu. Bez obzira koliko doseže naše znanje i veština, bez dobre opreme ne može da se radi. Medicina jeste empirijska nauka, međutim, tehnika i informatika su odavno zakoračile u medicinu i moramo da se oslanjamo na njih. Kada uzmem ovih 41.000 pregleda i ceo moj lekarski staž od 36 godina, a to je grubo oko 144.000 pregleda, računajući da sam za 16 godina prakse u društvenim ustanovama pregledao sigurno većim tempom nego ovde, to nije malo iskustvo. E to iskustvo rado koristim, jer i uz to što pratim nove preporuke evropskog udruženja kardiologa, toliko ne zaboravljam i staru dobru praksu. Nastojim da kombinujem ta dva sveta, da budem moderan gde god da treba, ali da ne zaboravim i klasiku. Nastojim da taj klinički pregled bude detaljan, računajući sve one manuelne metode pregleda za koje se neki pacijenti čude da se još uvek rade. Meni je sreća što imam dobar tim i idealne uslove za rad, da imam dovoljno iskustva i obrazovanja i dobru opremu, kao i sve vreme ovog sveta, tako da zaista nemam potrebe da pogrešim. Mislim da retko ko izađe odavde nezadovoljan – sa ponosom kaže dr Lončarević.
U poliklinc „Korona“, pored pregleda, dijagnostikovanja i terapije iz oblasti kardiologije, mogu da se dobiju sve internističke usluge, kao što su iz oblasti endokrinologije, alergologije, pulmologije i drugih, osim iz gastroenterologije. Kada je u pitanju opšta medicina, rade se pregledi, pišu se recepti, izdaju se lekarska uverenja, izvode se lekarske intervencije iz oblasti opšte medicine. Tu su usluge i neuropsihijatrije i za odrasle i za decu, kao i ultrazvučna dijagnostika po regijama.Dakle, sve hladne dijagnostike i terapija, a u “Koroni“ će vas detaljno uputiti, ako je potrebno, gde i kako da nastavite lečenje.

– Raduje me to što se razvija privatna praksa i imam odličnu saradnju sa svim kolegama. Kodeks od Hipokrata stalno mi je u glavi, a i verski sam opredeljen čovek, pa tako želim da pomognem svakom pacijentu. Sve što mi ne možemo, mi usmerimo pacijenta i kažemo gde mogu da idu dalje i damo neke informacije, bar one koje imamo. Pacijentima savetujemo šta je korisno i nastojimo, ako imaju više pregleda i dijagnostikovanja, da im spustimo cenu, jer smo svesni da ljudi nemaju dovoljno novca – rekao je dr Lončarević.
Ponekad u „Koronu“ dođu, iako je privatna praksa i rade samo hladne slučajeve, pacijenti u urgentnim stanjima, poput predinfarktnog stanja i slično.
– To se retko dešava, ali ima i takvih pacijenata. Mi imamo načelnu saradnju sa Domom zdravlja, čak i plaćamo to, a oni bi na neki način bili i dužni da na naš poziv obezbede kola hitna pomoći da našeg pacijenta sprovedu u bolnicu. To se uglavnom i izvršava, jer ne možemo pacijentu sa akutnim infarktom ili tako nekim ozbiljnim problemom, da kažemo da sedne u taksi i ode u bolnicu. Na sreću, nikakav ozbiljan incident ovde se nije dogodio – objasnio je naš sagovornik.
On smatra da bi Fond trebalo da počne da plaća neke ozbiljnije stvari, a san mu je o pravom privatnom osiguranju, gde bi pacijenti mogli da koriste sve resurse prvatne prakse i to bi, kako kaže, bio neki ideal.
Jedan od problema sa kojim se on i druge njegove kolege suočavaju jeste što aparate i svu opremu za svoje ordinacije i poliklinke nabavaljaju po komercijalnim cenama i nemaju nikakve olakšice u kreditima.
– Kada kupujem, na primer ultra zvuk ili aparat EKG, iako su mi to sredstva za rad, isto je kao i kada kupujem veš mašinu za kuću. A jedan ultra zvuk košta kao jedan dobar stan. Veoma je skupo, naročito ako neko živi od svog rada kao ja i da se uporedo bavi naukom. Ja imam osobinu, koju više pripisujem kao vrlinu, nego kao manu, a to je da se ne razbacujem nekom skupom garderobom, automobilima, putovanjima i slično. Nije moj akcenat na tome, moja energija je usmerena na profesiju, da imam idealne uslove za rad. Bolje mi je poliklinika sređena nego kuća, ali uvek se neka cena plaća.
– Nismo mi i živeli neki život. Zapamtio sam puno toga, staru Jugoslaviju u kojoj je uvek bilo neke krize i stabilizacija par i nepar, ima goriva, nema goriva, pa onda nekih deset godina zavaravanje, pa rat i ostalo što ide uz to, tako da je veći deo života prošao u borbama sa kriznim situacijama. Sve dok se nije završio rat, bilo je katastrofalno – prokomentarisao je dr Brane.
Jedna od ideja koja je kod njega stalno prisutna, jeste da se terenski rad ojača, da se mobilnost postigne kroz neku vrstu patronažne službe sanitetom i slično.
– Ranije sam činio dodatni napor u smislu da sam neko vreme dva puta mesečno odlazio na terenski rad u Kosejrić, Ivanjicu i Višegrad. To je tražilo mnogo energije i jednog trenutka morao sam prestati sa tom praksom, ali ne bi bila loša ideja, kada bi postojala neka mobilna ekipa, koja bi mogla da ode i pacijentu do kuće, da ga preveze i da ga odveze do bolnice, ili dodeli terapiju. To je nešto što u ovom gradu nije razvijeno i taj segment može da se razvija. Da li ću se baviti tim ne znam, ali vredi razmišljati, jer ima starih i bolesnih ljudi, koji ne mogu da dođu. To bi bilo nešto kao kućne posete. Svojevremeno sam, zahvaljujući mobilnoj opremi koju imam, odlazio u kućne posete, ali od kada me je zarobila nauka, prestao sam spontano sa tom praksom, mada mi je žao, jer sam svestan da je to potrebno – dodao je dr Lončarević.
Posmatrajući zidove poliklinike okićene raznim diplomama, dr Lončarević kaže da će uskoro tu doći i ova najnovija, doktor medicinskih nauka. Inače, naš sagovornik je takođe jedan od retkih u gradu doktora koji je dva puta išao na postdiplomske studije.
– Išao sam na subspecijalizaciju o trošku Zdravstvenog centra Užica i išao sam na magisterijum. Subspecijalizacija uči veštinama i čini od interniste kardiologa, dok magisterijum uči bavljenjem naukom i čini kandidata za doktorat. Programi su različiti, jer se magisterjum bavi samo teorijoma, a subspecijalizacija savladavanje ultrazvuka i drugom opremom. Meni je bilo i jedno i drugo interesantno, mada se ljudi se opredeljuju samo za jedno – objasnio je dr Brane.
Inače, zahvalan je Gradu Užicu što je sredinom januara bio pozvan na prijem i što mu je uručen poklon za svoj rad i znanje koje ima.
– Ovo je izraz poštovanja prema građanima Užica koji su se istakli rezultatima u tekućoj godini, kao što su doktori nauka, učenici, istaknuti sportisti i njihovi treneri, radnici javnih službi i drugi. To je sjajna prilika da se na jednom mestu okupe ljudi koji su uložili dodatnu energiju u svoj rad, koji slave svoj grad i šire od granica. Meni je bilo izuzetna čast da budem deo toga i da se nađem u društvu takvih ljudi, koji su izuzetni u svojim poljima u kojima deluju i rade . To je sjajna praksa Grada, jer daje motiv mlađim generacijama da ulažu u sebe i postižu još bolje rezultate, ali i znak poštovanja prema našoj stručnosti i znanju.
Dr Brane Lončarević je na kraju razgovora rekao da mu je izuzetno teško što je izgubio suprugu, koja je preminula 2013. godine od maligniteta, jer je bila strastveni pušač. Kako kaže, ne može sebi to da oprosti. S druge strane, ponosan je na svoju decu.
– Moj sin je 1989. godište i on se opredelio za informatiku i uskoro brani master iz digitalne bezbednosti na Policijskoj akademiji, dok ćerka privodi kraju studije sociologije. Objavila je svoju drugu knjigu pesama. Oboje su u ozbiljnim vezama i veoma sam zadovoljan svojom decu. Mislim da su vaspitana u pravom duhu i jednako kao i ja verujući su ljudi. Posećujemo crkve i manastire koliko je to moguće. Inače, moja životna filozofija je razvijati se, ali ne u meri da povređujem bilo koga, jer nikakvo imanje i slava nije vredna nečijih suza – dodao je na kraju dr Brane Lončarević.

Zvezdana Gligorijević

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.