početak AKTUELNO Hegelove piljarice

Hegelove piljarice

od nedelja
711 pregleda

Piše: Zdravko Tošić
Da živim u saharskoj Africi, pisao bih o vrelini sunca, peščanim dinama, karavanima i žudnji za vodom i blagodetima oaza. Da živim na severu Norveške, pisao bih o beskrajnom snežnom belilu, usamljenosti i žudnji za suncem i toplotom. Ali, živim u Srbiji, gde svako jutro osvane novim ludilom, nekim novim ubistvom ili samoubistvom, nekom novom aferom, prevarom maloletničkom delikvencijom i mafijaškim obračunom. Pišem o duhovnoj bedi, ljudskoj pokvarenosti, licemerju, surovosti i sirovosti moći koja uništava sve pred sobom. Žudim za čašću, pravdom, istinom, za zadovoljstvom normalnosti i blaženstvom ljudskosti kojih smo se tako kukavički odrekli prepuštajući se pohlepi i otuđenosti od stvarnosti.
Da srpsko društvo nije normalno, vidljivo je na svakom koraku. Da je država Srbija u ratu sa zdravim razumom nije moguće sakriti. Ni državu ni društvo nismo umeli sačuvati od lažnih proroka, koji su nam se predstavljali u ovčijem runu a unutra su bili grabežljivi vukovi. Čopor sada privodi kraju čerupanje zdravog tkiva i u naponu je snage. Do juče su fanatično bili protiv ljudi, vrednosti, ideja Evrope, demokratije. Danas se za njih bore sa istim žarom kao juče protiv njih i s nipodaštavanjem govore o ljudima čije su ideje usvojili. Da li znamo šta je istina, da li ono što su nam govorili juče ili ovo što nam govore danas? Pretvorili su se u “Hegelove piljarice” jer argumenata nemaju. Društvo su zatvorili bodljama, kao što se jež nakostreši nagonski, bez umnosti, varvarski bez onog civilizacijskog.
Recite vi danas “Hegelovoj piljarici” da vam podvaljuje pakujući vam trule jabuke ispod tezge dok na tezgi izlaže one zdrave. Nakostrešiće se, pa će vas pitati: otkud vam pravo da pričate o mojim jabukama kad je vaša žena ružna, deca su vam nekako nevaspitana, vaše pantalone su demode a i majka vam se viđala sa oficirima kad je bila devojka. Jedino čime se brani jeste da vas kompromituj. To, što niste oženjeni, nemate decu i to što vam majka nije videla oficira dok otac nije doveo u seosko domaćinstvo grupu vojnika na čašicu rakije i kafu u predahu NATO bombardovanja, ne znači ništa. E, o pantalonama bi već mogli. . .
Pa kako smo to mi, kao država i društvo došli do toga da nam podvaljuju? Ko smo mi kojima stalno podvaljuju i ko su oni koji bez podvale ne mogu? Zašto se to baš nama dešava? Šta nas čeka sutra?
Prvo što se mora reći, mi smo narod koji se već više stotina godina ne odriče svoje pokvarenosti. Ona caruje. Od kumova, Vujice i Karađorđa, do Slobe i Petra. Pokvarenost i beščašće. Dovoljno je pročitati govore Jovana Skerlića u skupštini Srbije iz 1912-13 i shvatiće te da se sto godina ništa nije promenilo. Manipulacije, muljanje, afere i zelenašenje Nikole Pašića i njegovog sina Rada, kao i nekih ministara slika su i prilika današnje Srbije. Tužnu sliku o vlasti, koju nam je ostavio Arčibald Rajs, nismo popravili ni za trunku, još smo je pokvarili. Časnog seljaka, hrabrog vojnika u koga se Rajs zaljubio i ostao zbog njega da živi u siromašnoj Srbiji, ta i takva vlast je ponizili a to čini i danas. Pročitati ono što je pisao Dimitrije Tucović s početka dvadesetog veka o srpskoj mladoj buržoaziji njenoj pohlepi, surovosti, bezosećajnosti osvetljava sliku naše sramote i danas.
U svom poslednjem obraćanju Srbima, pre devedeset godina, Rajs kaže da u nabrajanju naših vrlina neće govoriti o srpskoj inteligenciji. O njoj će govoriti kada na red dođu naše mane. Kaže još, da srpska omladina dobro zna da joj ne treba nikakvo znanje da bi došla do posla, već politička stranka ili uticajni činovnik. Tako su omladinci postajali biračka vojska. Kako se broj vojnika-činovnika povećavao tako su se smanjivale plate. Kako su se smanjivale plate povećavala se korupcija. Sa povećanjem korupcije rasla je duhovna beda. Sa duhovnom bedom propadalo je sve što čini jednu državu i jedno društvo zdravim i jakim. Kako juče tako i danas.
Suštinsko pitanje je kako je taj hrabri solunac, ratnik bez mane i straha kome se svet divio, zbog koga je jedan Nemac, Arčibald Rajs, u znak divljenja zaveštao svoje srce da počiva na Kajmakčalanu, dozvolio da zemljom vlada kakokratija? Da vlada uliznička inteligencija koja ga je izdala zbog svoje sebičnosti. Lepo ih je Meša Selimović opisao: “Ulizice, to su najgori ljudi na svetu, najštetniji, najpokvareniji. Oni podržavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni seju strah bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni kao led, oštri kao nož, kao psi verni svakoj državi, kao kurva neverni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi”. Srbija dvadeset prvog veka u preletačima ima ulizice nad ulizicama, neljude nad neljudima. Ne možemo nikome zameriti, ta robovska etika, najopasnija bolest koja je ikada napala čovečanstvo, u potpunosti je naše delo.
Da li je moguće da su neki juče i živote davali za slobodu da bi neki danas manipulacijama, špekulacijama, pokvarenošću i prevarama sticali i bogatili se? Kako smo zaboravili heroje sa Košara i radnike GOŠE? Da li neko zna kako oni žive? Da li neko zna kada će primiti svojih 15 zarađenih plata?
Da li nas je to zahvatio “stoholmski sindrom” pa blagonaklono gledamo na svog dželata? Da li je bila dovoljna samo iluzija o dobru pa da počnemo da branimo svog zlotvora? Da li to, kroz sistem školstva i vaspitanja, u nama odgajaju poslušnost? Buduće robove? Da li je ta druga etika, etika gospodara, prokockala sve što je Srbija imala? A onda se zadužila, zadužujući i praunuke. Da li smo očekivali ili možda danas očekujemo da nam naši bahati gospodari, konfliktni, osioni, tvrdoglavi, agresivni, nepromišljeni a u suštini ponizni pred svojim gospodarima, naivni i povodljivi za velikim i nerealnim idejama, mogu obezbediti dostojnu budućnost?
Da li siledžije, koji su do juče palili ratne vatre, govorom mržnje trovali razum i u tome tražili svoj profit, mogu danas biti uzor bilo kome? Da li se oni mogu baviti politikom ili im politika služi da se obogate? Da li takvima Srbija može poveriti svoje interese? To što je jedan tako smešan lik kao što je Tomislav Nkolić, sa kupljenom diplomom postao predsednik države potvrđuje sve Rajsove tvrdnje o tragičnosti države i društva u kome živimo.
Uloga i propoved crkve je pokoravanje gospodaru. Ona je dala nemerljiv doprinis današnjoj bedi srpskog društva. Opraštala je i danas oprašta sve grehe iz prošlosti a ćutanjem daje blagoslov za one buduće. Ona ne prestaje da nas uverava da sledimo put gospodara na vlasti. Baš kao svaki preletač i ona je stalno uz vlast. Odrekla se naroda, počela da uživa u luksuzu, a bogami, tako zaštićena od države, ni trgovina i uživanje u opijatima joj nisu strani. Vidimo čime se njeni sveštenici danas sve više bave.
Pitanja je mnogo, smislenih odgovora malo. Odnekle se mora početi. Za prvi korak da počnemo da razmišljamo kao ljudi i da ne prihvatamo sve zdravo za gotovo. Umesto molitve pre spavanja, predlažem čitanje Domanovićevog “vođe”. Svako veče. Umesto odlaska nedeljom u crkvu, predlažem čitanje “čujte Srbi”. Svake nedelje. Sasvim dovoljno za početak. Mali napor za svakog od nas, veliki pomak ka buđenju svesti bez koje nema ozdravljenja našeg društva. Malo hrabrosti i dostojanstva da se ne pristaje na pretnje i ucene, da se ne poginje glava pred lošijim od sebe, da se ne prodajemo za jednu crvenu i sendvič. Prestanimo da lažemo sami sebe. Nema pravdanja za kukavičluk.
Ako ste rešili da razmišljate, evo jedna pitalica. Čuli ste za rukometnu utakmicu Srbija – Kosovo koja je trebalo da se odigra prvo u Kragujevcu pa u Kovilovu pa je na kraju otkazana? Pitalica glasi: ko je odlučio da se jedna takva utakmica igra u Srbiji kad je dirigovanim žrebom mogla i morala biti izbegnuta? Ko je odlučio da ponizi suverenu državu Srbiju pa da njena reprezentacija igra bez svojih obeležja na dresovima, bez zastave, bez himne, bez svojih navijača? Čak i bez novinara? Tajno. Mala pomoć, nije rukometni savez a nije ni njegov predsednik. To mora da je neki veliki i moćni majstor.
Slušajući ovih dane one iste “Hegelove piljarice” kako komentarišu puštanje niz vodu, dođe mi da im se prvi put pridružim. Na svoj način, naravno. O, veliki i moćni majstore, što sve možeš, i što sve znaš, ti koji si prst Božiji na ovoj jadnoj Srbiji, što odlučuješ o životu i o smrti, o dobru i zlu, o pravdi i nepravdi, o istini i laži, o sadašnjosti i budućnosti, udari rukom o sto i reci tim zlim Amerima. Nemoj da mi glupi, neuki, neodlučni, mi koji ti nismo ni do kolena, da mi donosimo tako važne odluke, ne raspisuj referendum, bojim se pogrešićemo. Ti koji jedini imaš pravo da nas ponižavaš, ponizi nas još jednom. Ti koji jedino možeš da nas spaseš, smanji nam plate i penzije i spasi nas još jednom. Znam da će nam “naši” prijatelji, Bler, Guzenbauer, Šreder i drugi pomoći. Znam, jer njihovo srce je u Srbiji. Njihovo srce je uvek tamo gde je izvor njihovog blaga.

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.