INTELEKTUALAC.ČINJENICA ZNALAC
Gledam danas ono reklamno platno, razapeto iznad glavne ulice, kod nekadašnjeg 22. decembra, kojim neka sila najavljuje koncert gospođe Ražnatović.
Davnih godina tu su se najavljivale samo važne državne priredbe, a poslednjih godina sve češće viđamo reklame privatnih i poluprivatnih manifestacija, da bi sad došlo do toga da se najavljuju i turbo folk koncerti. Prvi put mi je ozbiljno zasmetala reklama jedne privatne firme, pa sam, logično pomislio, ako mogu oni, zašto ne bih i ja mogao?! Pretpostavljam da odobrenje jedino može dati gradska uprava, pa se moram raspitati koliko košta dnevni najam tog mesta, tačnije vazduha, pa, ako je povoljno, možda bih mogao sebe reklamirati. Zašto da ne?! Zamislite, preko cele ulice transparent:
SPEKTAKULARNI KOMENTAR
Toni Stanković
u novom broju Užičke nedelje
ili da najavim najnoviji Simin aforizam:
SPEKTAKULARNI AFORIZAM
Slobodan Simić
u novom broju Užičke nedelje
Pa stvarno, ako može gospođa Ražnatović, zašto ne bi mogli Simić i ja? Imamo više škole od nje, čak i ne pevamo tako loše, a da ne pričam što bi se time propagirale lokalne snage…. Sa druge strane, ako ćemo pošteno, ja sam za mojih skoro 30 godina radnog staža mnogo više novca ubacio u gradsku kasu od gospođe Ražnatović, pa i po tom, najvažnijem osnovu, imam više prava da visim iznad glavne ulice…
Uzgred, za one koji „nisu u toku“, a takvih je debela većina u ovom gradu, zašto se transparenti već decenijama postavljaju baš na tom mestu? Nije samo u pitanju tehnička pogodnost, već on stoji baš iznad svojevrsnog spomenika, crvene trake koja vodi do spomen ploče Radoju Mariću pored časovničarske radnje. Radoje je bio radnik i komunistički aktivista, koga je žandarm ubio baš na tom mestu u demonstracijama 1. januara 1941. godine. Kada se ta stvar ima u vidu, onda je stvarno degutantno da tu visi gospođa Ražnatović, ali i mnogi drugi. Naravno, ne moraju to znati organizatori koncerta, ali, oni, koji u ime grada izdaju dozvolu (ako je uopšte izdaju), tako nešto moraju znati.
A kad smo kod demonstracija, protesti širom Srbije postaju nezaobilazna tema i potpuno su, tek održane, izbore bacili u drugi plan. Prosto je neverovatno koliko mržnje pojedini ljudi emituju prema demonstrantima, ali i ogromnu količinu neznanja o demokratiji, u koju se, skoro svi, tvrdo zaklinju. Ova zemlja i dalje odbija da napusti onaj stari komunistički kurs, u kome je glasanje (a ne izbori), bila obična forma, jednostavno je trebalo izaći i obaviti „građansku dužnost“. Zato mnogi i nisu izlazili na te izbore, jer, koliko god ljudi glasalo, uvek je ista partija bila na vlasti. U suštini, ni danas nije mnogo dalje od toga. Na izbore uglavnom izlaze oni koji su na neki način povezani sa državom – penzioneri, državni službenici, radnici državnih firmi i slično, jer njima od izbora zavisi ili barem misle da zavisi – egzistencija. Ostali i dalje ne shvataju da izbori nisu samo glasanje za nekog čoveka, već odlučuju o porezu, tokovima novca, dakle, direktno utiču na život svih u jednoj državi, pa i dalje, punih usta, tvrdeći da su svi isti, ne izlaze na izbore. Što je najcrnje, nije da nisu u pravu, jer jesu svi skoro isti, ali ponekad i sitna razlika prevagne. Primera radi, sasvim sam siguran da pojedini kandidati ne bi neistomišljenike hapsili ili finansijski uništavali, što za Vučića, ali i neke druge kandidate, nisam siguran, a događaji iz ne tako daleke prošlosti, pre me navode da budem uveren u suprotno. Doduše, Nedelja je imala ozbiljnih problema devedesetih kada su SPS i Vučić bili na vlasti, ali ništa manje ni kad su Jovovi vladali gradom. Baš kao i sa aktuelnim gradskim režimom. Dakle, sa ličnog stanovišta, oni jesu svi isti, ali, u mom slučaju izbor je bio lak, kada već nemam kandidata koji mi je po volji, onda sam glasao za onog koji bi mi najmanje štete doneo. Jadan izbor, ali šta da radimo, Srbija je ovo… Takođe, moram reći, sviđalo se to nekome ili ne, osim u periodu od 2000. do 2004, kada je i izvršena narodu tako omražena privatizacija, sve ostalo vlasti imaju neprekinuti kontinuitet od 1945. godine. Naravno, uz sitne razlike, ali metodi i sredstva vladanja, kao i ciljevi, ostaju identični.
A narod? Narod je tek posebna priča. Narod glasa, kao što i radi sve druge stvari u životu. Svaki čovek odluke donosi na osnovu lične inteligencije, obrazovanja, okolnosti u kojima živi, društva u kome radi… I po tome smo isti, kao svi u svetu, ali, imamo mi i svoje specifičnosti – naši kandidati, verovatno jedini u svetu, nemaju program, jer narod program ne zanima, naši kandidati ne vode dijalog, a narod ni za to ne pokazuje preveliku zainteresovanost. Ovde svako ima projekciju – glasam za Vučića, jer mislim da će mi dati posao, glasam za Jankovića, jer lepo zvuči slogan družina ili država, glasam za Jeremića, jer kažu da je umereni nacionalista, glasam za Stamatovića, jer je naš čovek, glasam za Šešelja, jer, e ovde već ne znam zašto… Napravio sam čak mali eksperiment, 4-5 ljudi iz moje najbliže okoline glasali su za Stamatovića, i kada sam ih zamolio da mi navedu nekoliko razloga za takav izbor, prvo im je bilo čudno što ih uopšte to pitam, a zatim su svi odgovorili isto – naš čovek. Kada sam ih zamolio da objasne šta znači to „naš čovek“, onda su se i naljutili, pa se na tome i završavao naš demokratski dijalog. Što je najcrnje, svi ti ljudi su zaista dobri i pošteni ljudi, ali ljudi u godinama, koji već više od pola veka idu na glasanje, a pri tom praktično nikada nisu imali prilike da se upoznaju sa onima koji će sutra odlučivati u njihovo ime, pa samim tim ni za šta se oni zalažu. Partija je odlučivala o svemu i samo, s vremena na vreme, saopštavala građanstvu šta će se i kako raditi. Stalno se čudimo zašto naši stariji građani bezrezervno vole i veruju vođi, a svi zaboravljaju da su pola veka učeni (milom i silom) da tako rade.
Iz istih razloga mnogi danas osuđuju proteste, uz tupavo obrazloženje, bili izbori, šta ima tu da se protestuje. Tačno, bili izbori, ali, kakve veze izbori imaju sa pravom građana da im se nešto ne sviđa? Demokratija nije samo glasanje. Demokratija je i sloboda medija, demokratija je nezavisnost privrede od države, nezavisno sudstvo, demokratiju čine i protesti… I svi vrte jedno isto – ko su organizatori, zašto nemaju zahteve, šta sad hoće, gde su bili kada je bilo glasanje. Prosto je neverovatno da su svi zaboravili onu staru izreku za mladost – Ne znam kako, niti znam zašto, ali hoću odmah i hoću sve. Dakle, nije posao protestanata da znaju razloge našeg siromaštva, njihovo je da se bune protiv toga, a to je posao i zadatak skandalozno velike gomile funkcionera koje debelo plaćamo da nađu izlaz iz ove kaljuge. A oni, pošto nisu sposobni da društvo izvedu na zelenu granu, bezobrazno napadaju i denuciraju protestante.
Da se, od muke, malo i našalim – gledao sam na sajtu Užičke nedelje fotografije sa užičkih protesta, osim Čarlija i još par omladinaca, nikog živog ne poznajem… Siguran znak da starim…
Šalu na stranu, teško je pretpostaviti koliko sve ovo može da traje. Protesti tako izgledaju da mogu sutra prestati, ali, s obzirom na stanje u državi, mogu i potrajati večno…. Nažalost, Srbija je odavno u ideološkom metežu, i to nisu rešili ni prethodni, a ni ovi izbori, niti će ih rešiti protesti. Teško je objasniti, a još teže se pomiriti sa činjenicom, da baš mi pripadamo šačici zemalja u svetu koja osnovne postulate demokratije ne želi da reši. A to je prvi korak koji moramo učiniti da bi koračali svetom. Usijanih glava, sami sebi čvrsto smo vezali noge i ne odustajemo…
Ide Uskrs, verovatno najlepši hrišćanski praznik, pa hajde da verujemo u čuda.
Kad nam već ništa drugo nije preostalo…
Vaistinu!
Toni Stanković (Užička nedelja 957.)