SLIKAR IGOR JAŠIĆ
Užički slikar Igor Jašić, koji prati slikarski pravac pop-art, imao je nedavno prodajnu izložbu slika u Gradskom kulturnom centru. Ovo je njegova peta samostalna izložba.
– U stvari, to je neka vrsta plakatnog slikarstva, kojim su obuhvaćeni popularni likovi iz sveta filma, muzike i slično. Više ide ka nekom grafičkom dizajnu. Ranije bazirao na grafički dizajn, ali nisam tu video perspektivu, pa sam se preorijentisao na ovaj tip slikarstva. Mada, mnogo ranije, bavio sam se pejzažnim slikarstvom – rekao je Igor.
Na njegovim slikama pokreće razne teme.
– Moje slike gledali su poznati slikari Medoš i Dušan Starčević, pokojni slikar Božo Kovačević, Slavenka Kovačević, kao i nedavno preminuli umetnik Obrad Jovanović. On mi je pisao i recenzije za neke izložbe, a zanimljivo je da je on odmah iz glave pravio te recenzije. Bio je kod mene i kako je pogledao slike, odmah je diktirao. Veliki je to čovek bio. A i njega sam prvo od svih slikara upoznao. Bio sam jako mali, imao sam pet godina, dakle pre 35 godina, kada sam bio kod njega u ateljeu u Pedagoškoj školi. Sećam se dobro njegovih slika sa ovnovima, a i kasnije je njih radio. Oni su za njega predstavljali simbol žrtve i ima dosta sarkazma u njegovim slikama Svi ti slikari su rekli da se izražavam na svoj način i dali mi podršku da nastavim– rekao je Igor.
Igor Jašić je rođen u Užicu. Završio je Višu poslovnu školu u Beogradu. Aktivno je počeo da slika još u osnovnoj školi.
– Tada kada sam bio u ateljeu Obrada Jovanovića, kod mene se prvi uput javila neka želja da budem slikar. Ali, nisam video neku perspektivu i sigurnost tog posla, pa sam zato završio Višu poslovnu školu, ali sam se uvek vraćao nekom slikanju. Kod Branka Tijanića sam učio slikarstvo i kod njega sam proveo oko tri i po godine. To je bilo posle osmog razreda. Planirao sam da se više posvetim slikarstvu, ali tada kod Tijanića nisam radio akt. Posle toga, paralelno sa školom koju sam redovno učio, u Beogradu sam išao u privatnu školu slikanja da bih naučio anatomiju. Sam se sebi plaćao časove. Dosta sam prodavao slike na kojima je bio pejsaž – rekao je naš sagovornik.
Igor je jedno vreme proveo u Italiji, gde je, kako kaže, radio ulične portrete.
– Bio sam u mnogim gradovima, ponajviše u Milanu. Obilazio sam galerije i edukovao se. Bilo je mnogo slikara iz Perua, Ukrajine, Rusije, koji su izlagali, pa sam sa nekima imao prilike i da razgovaram. U Rimu sam bio na izložbi povodom 100 godina od rođenja Salvadora Dalija. To je bila putujuća izložba. Potom sam istu izložbu posetio i u Veneciji. To je bio pravi doživljaj. Išao sam i po privatnim galerijama koje kupuju slike i video sam mnoga dela od renesansa do savremenih slikara. Čak sam dobio pozivnicu od neke Italijanke da joj pokažem svoje radove. U toj galeriji su se prodavali Matis, Miro i drugi slikari. Tada sam radio pejsaže i radove držao u fascikli. U galeriji su mi rekli da znam da slikam, da imam majstorsko znanje, što se tiče slikarstva, ali da je problem što nisam registrovan i da bih morao da budem legalan, da bih mogao tu da prodajem slike. Inače, dosta sam radio ulične portrete, stalno sam nosio sa sobom štafelaj. Tamo je velika kupovna moć ljudi i nije im bilo mnogo da od plate odvoje 50 evra za svoj portret. Radio sam po nekoliko portreta dnevno. Tako sam radio putujući iz grada u grad – seća se Igor.
Objasnio je da ga njega posebno interesuju pop art i muvi art pravci, moderni pravci, nastali u Americi. Za muvi art kaže da je nastao osamdesetih godina.
Pop-art je bila umetnost popularne kulture. Bio je likovni pokret opčinjen posleratnim konzumerizmom tokom 50-tih i 60-tih godina. Podudario se sa globalizacijom pop muzike, oličene u popularnosti Elvisa Prislija i Bitlsa. Bio je drzak, zabavan i mladalački pokret, okrenut protiv vrednosti koje je nametnulo umetničko društvo. Iako su umetnici koristili najrazličitije vidove vizuelne komunikacije, zajedničko im je bilo interesovanje za masovne medije, masovnu proizvodnju i kulturu za mase.
Pored slikarstva Igor je napisao knjigu „Tragedija ala Amerika“.
– To je knjiga u kojoj su napisane kratke priče, u stilu Bukovskog. Knjigu je izašla 2011. godine i bila je na Sajmu knjiga. Jednu sam poklonio Matiji Bećkoviću i on mi je posle rekao da je uživao dok je čitao, da je popularno napisana. Ilustrovana je mojim crtežima, odnosno grafikama. Napisao sam je da bi sebi ispunio neki cilj – rekao je Igor.
Zvezdana Gligorijević (Užička nedelja 1014)