U prvih nekoliko godina mandata na visokim javnim funkcijama u Srbiji Aleksandru Vučiću su bila puna usta Maksa Vebera i protestantske radne etike. Jedna od stvari na koju je kao državnik trebalo da se ugleda u spisima Maksa Vebera je ona o podsticajnom uticaju puritanske etike na razvoj nauke. O tome je najdetaljnije pisao čuveni engleski sociolog Robert K. Merton, prvo u svojoj doktorskoj disertaciji, a onda i u klasiku sociologije nauke „Nauka, tehnologija i društvo u Engleskoj 17. veka“ (Science, Technology and Society in 17th-Century England). Merton je u svojoj tezi argumentovano pokazao da je engleski puritanizam nenameravano doprineo nastajanju nauke kao socijalne institucije i pomogao da se motivišu i kanališu aktivnosti ljudi u pravcu eksperimentalne nauke.
Osnove Mertonove teze postavio je još Maks Veber u delu „Protestantska etika i duh kapitalizma“ kada je skrenuo pažnju na položaj Škota u nauci, literaturi, tehničkim pronalscima, pa i u društvenom životu Engleske; Veber navodi i primer kvekera za koje su, između ostalog, matematički i fizički eksperimenti spadali u tzv. dopuštene aktivnosti. Možda nikada jedna zemlja“, piše Veber, „nije imala toliko ljudi s akademskim stepenom kao puritanska Nova Engleska u prvoj generaciji svog postojanja.
Srbija je pod vladavinom Aleksandra Vučića brzinom svetlosti prešla put od akademskih ideala puritanske Nove Engleske do zemlja koja je dopustila cvetanje paraakademske infrastarukture za hiperprodukciju lažnih akademskih zvanja, plagijati u nauci postali su društveno prihvatljivi, a lažne diplome poželjno sredstvo neodrživog partijskog kadrovanja u javnim preduzećima i na javnim funkcijama. Jedna od posledica takve antisistemske obrazovne politike je i marginalizacija vrhunskih naučnika i stručnjaka koji nisu od neposredne koristi režimu Srpske napredne stranke ili, još gore, koji ga javno kritikuju.
Nisko pozicionirani na budžetskim linijama za kupovinu socijalnog mira i finansiranje kratkoročnih partijskih interese, takvi stručnjaci, iz materijalnih i nematerijalnih razloga, odlaze iz Srbije na ugledne univerzitete u drugim zemljama u kojima su obrazovanje i nauka na listi društvenih prioriteta nešto bolje rangirani nego u Srbiji. Tako se transfer najcitiranijeg srpskog matematičara Stojana Radenovića na Univerzitet kralja Sauda u Saudijskoj Arabiji odrazio na strmoglavi pad Beogradskog univerziteta na Šangajskoj listi, a opravdano rezignirani odlazak srpskog naučnika sa najvišim Hiršovim indeksom, genetičara Miodraga Stojkovića, na Univerzitet Harvard je sam po sebi neprocenjiv gubitak.
Ali na Andrićevom vencu i u Ministarstvu prosvete, nauke i tehnološkog razvoja vrlo brzo su se dosetili genijalnog, gogoljevskog rešenja za astronomski skok Beogradskog univerziteta u budućim rangiranjima na prestižnoj Šangajskoj listi. Ne samo da će profesoru Radenoviću kupiti laptop i vratiti ga iz šerijtaske monarhije u Srbiju, nego će Ministarstvo početi da za 1.000-1.500 evra kupuje potpise naših naučnika po svetu, koji će svoje radove potpisivati za Beogradski univerzitet, a ne za univerzitete na kojima stvarno rade. Nije, dakle, potrebno investirati u nauku i istraživanja, potrebno je samo pobrati plodove od drugih univerziteta i otkupiti potpis njihovih naučnika u objavljenim radovima u korist Univerziteta u Beogradu. I eto vrtoglavog skoka našeg najvećeg univerziteta na sledećoj Šangajskoj listi.
Zašto je ovo rešenje gogoljevsko? Pavle Ivanovič Čičikov u „Mrtvim dušama“ putuje po neimenovanoj ruskoj guberniji i od plemića otkupljuje kmetove (duše) koji su umrli, ali se zbog neažurnog popisa i dalje vode kao živi. Na njih vlasnici plaćaju porez na imovinu sve dok se ne registruju kao mrtvi, ali Čičikov ima lukavi plan. Pre nego što se to desi, otkupljene mrtve duše založiće kao jemstvo za veliki kredit u banci. „Ja želim nabaviti mrtve, koji bi se uostalom po reviziji računali kao da su živi“, kaže Čičikov. Čičikov otkupljuje mrtve duše, ali ih u kupoprodajnom ugovoru navodi kao žive, onako kako zaista piše u revizijskoj listini, jer je navikao da ni u čemu ne odstupa od građanskih zakona.
Kako to dolikuje najboljem studentu Pravnog fakulteta svih vremena i svih generacija, ni on ni u čemu ne odstupa od slova zakona. I on će po belom svetu da kupuje potpise naših naučnika koji su otišli sa srpskih univerziteta, ali će se po reviziji voditi kao da nisu. Onda će njihove potpise da založi na Šangajskom univerzitetu kao garanciju razvijenih naučnih standarda na Univerzitetu u Beogradu. Touché!
Neki od njih su bili klinički mrtvi za univerzitete u Srbiji, a za neke od njih su naši univerzitet bili naučna groblja, zbog kojih su morali dalje u svet. Sve će to da se ispravi potpisom Beogradskog univerziteta na njihove naučne radove za 1.000-1.500 evra. Toliko staje jedna izgubljena naučnička duša po naprednjačkoj tarifi. Naši priznati naučnici nikad neće biti življi i produktivniji na svojim alma mater, a Beogradski univerzitet nikad naučno plodonosniji. Budućnost Srbije.
Aleksandar Divović