početak GRADSKAINFO Na korak do krune svoje karijere

Na korak do krune svoje karijere

od nedelja
1,K pregleda

KOŠARKAŠ RADOMIR RAKOVIĆ RAKAC
Nekadašnji košarkaški as Radomir Raković Rakac za Užičku nedelju govori o usponima i padovima svoje generacije. Njega mnoge generacije pamte po osnivanju košarkaškog kluba „Zlatibor“ u Čajetini, ali kao i profesora odbrane i zaštite u „Radoju Mariću“ i radnika MUP-a u Užicu.
Radomir Raković je rođen je u Branešcima kod Čajetine. Nakon završene osnovne škole želeo je da upiše neku školu u kojoj se izučavala muzika, koja je za njega, kako kaže, bila posebno zadovoljstvo. Otac mu je kupio harmoniku još u sedmom razredu, a najbliža škola, gde se najviše radilo sa muzikom, bila je tadašnja Učiteljska škola u Užicu.
– Polagao sam prijemni i to tri predmeta – maternji jezik, matematika i muzičko. Treći predmet muzičko je bio mnogo važan i polaganje iz njega je bilo mnogo teže, nego za prva dva. Ko nije imao sluh, nije mogao da prođe dalje. Već u prvoj godini shvatio sam da sam napravio pravu stvar. To je bila ozbiljna škola, gde su radili vrsni pedagozi. Predmet muzičko bio je izuzetno kvaliteno zastupljen sa dva vrsna profesora. Učiteljska škola je imala najbolje opremljenu fiskulturnu salu, propisan teren za košarku i table od pleksiglasa. To je bilo nešto izuzetno u to vreme, 1968. godine, a najlepše od svega je bilo što smo tu salu mogli da koristimo u svako vreme. Mene su profesori zapazili kao sluhistu i postao sam član Velikog hora. Pevao sam bariton. Imali smo nekoliko nastupa u gradu. Učili smo i notalno sviranje. Međutim, kada sam upisao Učiteljsku školu imao sam oko 190 cm visine. Bio sam za glavu i po veći od drugara iz odeljenja i to je prvo privlačilo pažnju profesora. Moj rast i ponašanje na časovima fizičkog pratili su profesori Vlajko Kovačević i Ljubinko Ljušo Milanović. U drugoj godini pozove me profesor Ljušo i uputio me u Sokolanu sa nekim presavijenim pismom za profesora Rogića. Pošto pismo nije bilo zatvoreno, pročitao sam i pisalo je: “Evo šaljem ti ovog „malog“. Mislim da ima štofa, pa ti proceni“. Tu su mi se otvorila druga vrata i druga perspektiva. Tih dana saznao sam da KUD Sevojno traži nove članove, pevače i igrače. Bio sam u velikoj dilemi da li da idem u Sevojno ili u Sokolanu. Ipak sam odlučio da odem u Sokolonu, jer mi je bila bliže od Sevojna. Kako sam otišao, tako sam i ostao. To je bila 1969. godina, a tada je održavano Evropsko prvenstvo u Italiji. Tadašnja Jugoslavija se odlično kotirala i pobedila sve do finala. U grupi je pobedila čak i veliki Sovjetski Savez da bi u finalu izgubila. U ruskoj ekipi je tada igrao Vladimir Andrejev, koji je bio visok 2.15 cm. I kada sma ušao u halu, neko je rekao da sam isti Andrejev i ta asocijacija na Andrejeva me obeležila. Dali su mi nadimak, koji me je pratio celu moju karijeru, a i danas me tako poneko oslovi – seća se Raković i dodao je da se nikada nije ljutio zbog nadimka, a danas kada ga neko tako nazove, zna da ga se neko seća po nečem lepom.
Kada je došao u Sokolanu, bila je prepuna mladih potencijalnih košarkaša. Kako je vreme odmicalo broj se smanjivao. Već 1968/69. godine, prema sećanju našeg sagovornika, zbog velikog broja mladih igrača sportski radnici su razmišljali kako da se pomogne taj sport.


– Sedamdesete godine formirao se juniorski tim Srbije i na pripreme u Vrnjačku Banju pozvani smo Mićko Urošević, Milan Vitorović i ja. U seniorski tim Srbije pozvani su Mišo Subotić i Šehrija Nuhanović. Bili smo 15 dana, a taj kamp je predvodio Valjevac Luka Stančić, jedan od najboljih trenera u to vreme. Bilo nam je to dragoceno iskustvo. Stekli smo status prvotimaca u KK „Sevojno“. Po povratku sa tih priprema igrali smo letnju ligu, 1970/71, Srpska liga grupa jug, gde smo osvojili prvo mesta sa svega tri poraza i usledile su kvalifikacije za popunu druge savezne košarkaške lige. Ta grupa Zapad sačinjavale se ekipe iz Srbije sa Vojvodinom, Makedonije i Crne Gore. Kvalifikacije su se igrale u Podgorici. Imali smo dobru kompaktnu liniju i imali smo realne šanse. Međutim, Nuhanović se povredi i nije igrao prva dva meča. Bio je to veliki hendikep, jer je bio najbolji igrač. Na kraju, kao prvi ušli smo u drugu saveznu ligu. To je bila prva muška sportska ekipa iz Užica koja je stekla status u saveznom rangu. Pre nas su bile košarkašice KK „Sevojno“. Po povratku u Užicu bilo smo lepo dočekani – kazao je Rakac.
U Sokolani su igrali prvu sezonu.
– Bilo je poteško i jedva smo se izborili da opstanemo. Imali smo dobar tim, ali nismo imali jak klub. Moj utisak posle ovog niza godina da tadašnji gradski oci nisu prepoznali kakvu sportsku vrednost imaju u svom gradu i nisu se dovoljno angažovali da je očuvaju i da je podignu na viši nivo. Jedino nas je Sofka podržala koliko je mogla. Nama je Sokolana jedva registrovana, imala je teren dobrih dimenzija, ali nije imala prostor oko terena. Čim smo ušli u drugu ligu, grad je morao da krene u iznalaženje mogućnosti da se napravi makar montažna dvorana. Drugi gradovi su to uradili, kao na primer u Golubovcima, gde su jednu fabričku halu privremeno pretvorili u dvoranu, u Valjevu su otvoreni teren prekrili i oko njega sklopili objekat, koji i danas postoji, a slično su uradili i u Kraljevu. A kod nas ništa. Već 1973. i 1974. godine postali smo „Raketa“ i bili smo među najboljima. To je bila ekipa koja je mogla da bude u prvoj ligi, da pobedi koga hoće. Tadašnja domaća jugoslovenska liga bila je jača nego Liga Evrope.Teže je bilo biti prvak Jugoslavije, nego Evrope. Košarka je bila sport broj jedan na ovim prostorima. Uz tu ekipu sam naučio da igram košarku, ali naučio sam i život. Vaspitavao sam se i formirao kao ličnost uz tako dobre sportiste i ljude. Nije bilo samo nas 12, već mnogo više i među nama je vladalo izuzetno veliko drugarstvo, što je uspeh svakog kolektiva. Družili smo i van terena, na igrankama, išli smo u kafiće, na fudbalske utakmice itd. I danas im hvala za to – kaže Raković sa setom.
Za sebe kaže da je imao tu sreću da je od 1971. do 1979. godine igrao sa nekoliko generacija.
– Užici je u Srbiji bilo grad košarke, a dozvoli smo da nam najbolji sport propada i da nam igrači odlaze. Ta naša ekipa iz 1971. godine bila je temelj, a kada imate dobar temelj, onda je lako praviti kuću i menjati sve ostalo. Međutim, od tog temelja je malo šta ostalo. U sezoni 1973/74. trebalo je da se ruši Sokolana. Ona je bila spomenik kulture, zaštićen zakonom. Prosto se čudim kako su gradski oci dozvolili da se ruši, a nisu imali nikakvu halu za mnoge sportiste grada, a vrvelo je od sportista. Ipak, ona je srušena i to je po meni najveći udarac užičkom sportu, jer je bila jedina dvorana koju smo imali. Naredne sezone imali smo problem odlaska igrača. Šehrija Nuhanović i Boban Blek otišli su u Olimpiju u Ljubljanu, da svoj talenat na neki način unovče. Mi ovde nismo imali nikakve prinadležnosti, jedino neke hranarine, ali od toga nije moglo da se živi. Nijedan igrač iz Užica, a i kasnije generacije, od grada nisu dobili nikada ništa. Jedino je Sofka dala na poklon neke dugmiće. Niko nije mogao da dobije stan, posao. Ti dugmići su bili sva nagrada – rekao je naš sagovornik.


Ekipa iz tog vremena bila je ekipa radnika, đaka i studenata.
– Šehrija je radio u „Raketi“ kao mehaničar. Dešavalo se da smo više puta polazili na utakmicu i čekali ga da izađe iz smene u „Raketi“. Izlazio je sav zamazan uljem, jer je radio u kanalu ispod kamiona. To njega nije sputavalo da na utakmici da 40 poena, jer je bio izuzetna igrač, velikog srca i veliki borac. Studenti su trenirali zahvaljujući razmeni u Beogradu – dodao je Raković.
Raković je debitovao 1970. godine, kada je KK „Sevojno“ igrao sa KK „Partizan“, koji je tada bio na pripremama na Zlatiboru.
– Sa njima smo odigrali dve utakmice. U „Partizanu“ su igrali poznati igrači, koji su bili čak i reprezentativci, To je bilo moje vatreno krštenje. Imao sam jedva 70kg i tukao sam Farčića od 120kg. To je bio duel Davida i Golijata. On je na meni napravio dve lične greške u napadu, a prepuna dvorana je ispraćala ovacijama. Nekoliko puta sam poentirao u te dve utakmice. Obe smo izgubili, ali je bilo lepo iskustvo – seća se Raković.
Sledeće sezone 1972/73. godine osvojili su treće mesto u ligi, što su smatrali neuspehom.
– Promenjen je trener, pa je umesto Raka Subotića postavljen je profesor fiskulture Milivojević iz „Nade Matić“. Pošto nismo imali gde da igramo, morali smo biti domaćini u Čačku, a kasnije u Valjevu. Iz kluba su otišli važni igrači, ekipa je bila desetkovana i osvojili smo deveto mesto. Najgore je bilo kada igrate kao domaćin na tuđem terenu, ali naša publika je dolazila, a čak su nas i Čačani podržavali jedno vreme. Ali liga je bila dosta jaka. Sa trenerom, koji je bio debitant u tom rangu, iako se trudio, osvojili smo deveto mesto. Za to vreme u Užicu su se pravili planovi da se pravi dvorana, a 1974/75. bili smo domaćini u Valjevu. Veće kazne nije moglo biti, jer smo putovali vozom, a onda peške tri kilometra da dođemo do dvorane. Tu smo prošli kao bosi po trnju. Imali smo svega nekoliko pobeda, ali nedovoljno da ostanemo u ligi. Kada smo ispali iz lige, igrali smo ponovo neku srpsku ligu, južna grupa srpske lige, beton liga. Igrali smo je na terenu „Nade Matić“. Tek 24. septembra 1975. godine otvorena je sportska dvorana u Velikom parku i na otvaranju igrali smo utakmicu protiv „Borca“ iz Čačka. Nama je bilo bitno da smo dobili krov nad glavom. Došlo je i do promene u naziva kluba u „Prvi partizan“. I sve te promene bile su samo promene imena, nikakve kapitalne promene se nisu događale, ništa materijalno nismo dobili, neke bolje uslove za igrače, niti je bilo rada sa mlađim selekcijama i slično. Čak su se i treneri nisu menjali, jer su samo išli u krug, a kada postane sve isto, ponovo igrači napuštaju klub. Nadu su podgrejali novi mladi igrači koji su došli u Užice zbog školovanja. I stvorio se jedan solidan kolektiv 1978/79. godine. Osvojeno je prvo mesto u Srpskoj ligi grupa Centar i 1979. godine išli smo na kvalifikacije u Smederevsku Palanku za popunu republičke pokrajinske lige Srbija – Vojvodina. Na nesreću, neočekivano smo izgubili u dva produžetka. Onda se na nivou Republike Srbije napravljene regionalne lige. Posle tog neuspeha, osetio sam veliku odgovornost, kao još nekoliko suigrača. Osetili smo se prezasićeni, pa je nekoliko predložilo da napravimo ekipu u Čajetini. Ono što je tada dobro urađeno u Užicu u tako lošim okolnostima, jeste da je za trenera postavljen Boban Janković. On je bio izuzetan igrač, pedagog, poznavalac košarke, naš čovek i završio je DIF. Igra se region i obuhvatalo je 8 ekipa. To je bila beton liga koja se igrala napolju. Glavna je bila ekipa „Prvog partizana“, pa „Sloga“ iz Požege, ali iskustvo je pomoglo „Prvom partizanu“ da pobedi i vrati se u drugu ligu. U međuvremenu, ja sam tada u Čajetini odigrao letnju ligu i u sezoni smo završili na 4. mestu. Kada je ekipa ušla u drugu ligu, Boban me je pozvao da se vratim za još jednu sezonu i vratio sam se. Nakon te sezone u Užicu priređen mi je oproštaj. Pamtim jedina dva igrača kojima su napravljeni oproštaji, a to su bili Boban Janković i ja. Od užičke košarke sam se oprostio na utakmici protiv „Arisa“ iz Soluna, koji je predvodio Duda Ivković. Bili su prvaci Grčke. Izgubili smo ovde u Užicu sa nešto malo. Ta utakmica mi je ostala posebno upamćena, ne po poklonima, nego što je na toj utakmici Oliver Matić postigao 34 koša i zasenio neke grčke igrače. Osim mene, na toj toj utakmici oprostio se i Žarko Vasiljević, koji je otišao u vojsku. Taj tim je i dalje pratio problem što nije imao klub. Danas se ta ekipa nalazi u drugoj saveznoj ligi zajedno sa Čajetinom. Lično, mogu da kažem da mi je jako stalo do razvoja košarke u Užicu. Ima ovde potencijala u igračima, samo treba malo više samopouzdanja, iskusan trener i jaka podrška okolo. Imali bi jakog ligaša – dodao je Raković.


Raković je 1980. godine otišao u Čajetinu i osnovao klub „Zlatibor“. Imao je podršku od opštine, a još veća podrška je stigla od predsednika Sofke, Seada Begovića.
– Prva utakmica je odigrana u aprilu 1980. godine, gostovala je ekipa „Javor“ iz Ivanjice. Bilo je mnogo navijača u parku i pobedili smo. I od tada, za ovih 40 godina, imamo neprekidno takmičenja. Nekoliko puta smo bili na pragu B lige, pre dve godine smo ušli u drugu saveznu ligu, a sada smo na pragu prve savezne lige. Za 40 godina uspona i padova, srećom više uspona, u jednom malom mestu, stvorena je institucija koja se zove KK „Zlatibor“. Na to sam ponosan i smatram taj klub krunom moje karijere. Nije moglo bez pomoći opštine koja i danas pomaže klub. Za ovih 40 godina nikada iz opštine nisu pravili bilo kakvo pitanje oko finansiranja kluba. Svi su bili da taj klub opstane i u najgorim vremenima – sa ponosom kaže Raković.


Od 1980. godine i narednih sedam godina Raković je bio aktivan igrač.
– A onda sam završio igračku karijeru sa 34 godine. U aprilu 1986. godine priređena mi je oproštajna utakmica i igrali smo je protiv „Partizana“. Tada su igrali Saša Đorđević, Željko Obradović, Milenko Savović i drugi. Mi smo bili pojačani Oliverom Marićem i Acom Pavlovićem iz Užica. Tu rezultat nije bio bitan. Posebno mi je bilo drago što mi je organizator izašao u susret i pozvao sve košarkaše „Sevojna“ iz 1971. godine. Svi su se odazvali i bili na tribinama na centralnom mestu. Sve ih je oficijalni spiker prozvao i pozdravio. To je bio način i moja želja da se tim ljudima odužim za sve dobro što sam od njih naučio u životu i o košarci – kazao je Raković.
Kasnije je ostao u klubu kao generalni sekretar i jedno vreme kao predsednik kluba. Bavio se i novinarskim poslom i bio je dopisnik Sporta.
– U 2015. godini ekipa je ušla u drugu saveznu ligu i ove ove godine nalazimo se na pragu ulaska u kvalitetnu košarkašku ligu Srbije, što je zaista nešto impozantno, za jedno malo mesto, poput Čajetine. To doživljavam kao ostvarenje najlepšeg sna i jedva čekam da se to ostvari, jer imamo velike šanse – kaže Raković.
– Za taj klub u Čajetini sam vezan i emotivno i na bilo koji drugi način. Imao sam priliku da budem i trener i to se dogodilo u specifičnom periodu za celu Srbiju 1991/92. godine, u vreme inflacije, nestašice i nemaštine. Ekipa je sišla u niži rang i po prvi put pretio raspad. Jedno popodne je kod mene je došla grupa igrača i pitali me da li bi hteo da budem trener. Rekao sam im da bih prihvatio, ali pod uslovom da pitaju Željka Džambića da se vrati da ponovo igra. A oni su mi rekli da su već bili kod njega i da je on postavio uslov da ja budem trener. Tako da sam prihvatio i njihov poziv i mi smo te 1992/93, u toj nekoj srpskoj ligi, osvojili prvo mesto. Od 18 utakmica imali smo 17 pobeda. Ta generacija koju sam vodio bila je jedna od najboljih igrača koja je nastala u Čajetini, prevođena Željkom Džambićem, izuzetnim igračem, bez straha i mane. Prošli smo lagano, ponovo se vratila publika u halu. Publici nije bitno ko igra i koja liga, ta publika zna da navija, hala je uvek puna. I prate ekipu na svakom gostovanju. Odnos mesta, igrača i grada je ono što Užice nikada nije imalo. Mi smo napredovali, padali, a 1996. godine dogodila se jedna neobjašnjiva stvar. Košarkaški savez Srbije je uveo limit na učešće starijih igrača u timu. Tako za jednu sezonu možete da registrujete samo 4 igrača najmanje stara 24 godine. A naša ekipa iz Čajetina je imala više takvih igrača. To je krajnje neustavna odluka i niko da pokrene pitanje ustavnosti. Kao trener, morao sam da se odreknem 8 igrača. Mnoge ekipe su tada ugašene. I ide na samu štetu košarke, jer mala mesta ne mogu tako brzo da obnove i stvore tim novih igrača, jer ih nema. Naredne sezone nisam ih vodio, već Boban Janković, ali nije se moglo nešto uraditi, pa sam se vratio za trenera, a onda me zamenio Dimitrijević iz Užica. Usponi padovi su bili, ali smo sazrevali – kazao je Raković.
Posebno je istakao da je klub prošlu godinu finansijski dobro završio, bez ijednog duga.
– U aprilu očekujem veliku feštu i da ćemo proslaviti najveći uspeh košarke u Čajetini – zaključio je Raković.

Zvezdana Gligorijević

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.