Savindan. Školska slava. Još jedna prilika da se dokoni političari, debelo plaćeni našim novcem, rastrče širom Srbije i pokažu lažnu brigu za svekoliko građanstvo.
Danas, na taj isti Savindan, krenuh sa posla stepeništem između Jokanovića kuće, koju održavaju uredno plaćeni činovnici Narodnog muzeja, Gradske galerije, u kojoj redovno primaju platu takođe državni činovnici i Gradskog kulturnog centra, novog mesta za povećavanje broja uredno plaćenog partijskog kadra (bilo koje partije, važno da je na vlasti). Stepeništem, koje se jedva nazire ispod snega koji je pao još prošle godine (što bi pesma rekla – lanjski sneg) i nikome od svih tih silnih državnih činovnika nije ni na kraj pameti da očisti taj sneg ili makar pozove nekog drugog, primera radi Bioktoš, u kome takođe ima gomila uredno plaćenih državnih činovnika. I, pitam se, na Savindan, ako niko od te četiri uredno i pristojno plaćene državne firme nije našao za shodno da nešto uradi po pitanju pogibeljnih stepenica, za koju svrhu debelo plaćamo Tihomira Petkovića, gradonačelnik ovdašnjeg, njegovog pomoćnika, zamenika, savetnika….
Neko će reći da sam sitničav i gde nađoh da pišem o tako trivijalnim stvarima na ovako važan verski i državni praznik, ali… Prošle sedmice, subota bi, drugi dan takođe značajnog verskog srpskog praznika, Jovanjdana, krenem ja u crkvu, nažalost, nisam nosio žito, već koljivo i vino, vernici će znati o čemu govorim, i reših da siđem stepenicama sa druge strane Jokanovića kuće, koju, da pomenem još jednom, održavaju uredno plaćeni državni činovnici. Kako se ni to stepenište, dakle pre punih 7 dana, nije videlo od snega, na trenutak sam pomislio da se vratim i krenem naokolo, ali, da ne čeka pop, rešim ipak da pažljivo, milimetar po milimetar, siđem tim, takoreći državnim, stepenicama. I kad sam bio pri samom kraju, rano je jutro, led, a stepeništa skoro i da nema, protrčaše noge ispred mene i ja bupnuh po sred stepeništa. Odlete vino, razbi se posuda, odlete koljivo, a ja u šoku nisam ni stigao da kukam zbog nesnosnog bola u predelu, što bi se reklo, donjih leđa, niti da Tihomiru očitam sve po spisku, a debelo je zaslužio, nego krenuh kući, po novo koljivo i vino. Možda to i ne bi bilo toliko strašno, da nisam tačno 7 dana pre toga pao, na isti način, na takođe uredno neočišćenom gradskom groblju na Dovarju. I od tada, evo, punih sedam dana, jedva hodam, a još teže sedim. I danas, upravo da bih se što pre dokopao kuće, silom prilika, krenuh stepeništem koje niko, od gomile pomenutih činovnika, nije pipnuo, a, očigledno, i neće, dok to priroda sama od sebe ne reši. Ko zna koliko je ljudi palo poslednjih nedelja na tim stepeništima, u centru grada, ali nemaju priliku da napišu, niti imaju kome da se požale. Stvarno treba da te bude sramota Tihomire Petkoviću! I tebe, i tvog zamenika, Nemanju Nešić, a i sve vas druge koje debelo plaćamo. Ako ste slučajno zaboravili, ne plaćamo vas da pravite prijeme i koktele, nego vas plaćamo da bi stepenice bile čiste.
Još bih vam svašta napisao, ali nemam snage, jer jedva sedim i dok ovo pišem, morao sam četiri puta ustati, da malo protegnem, da ne kažem šta. Pa vi niste u stanju da upravljate jednim stepeništem, a hoćete da upravljate gradom. Eeeee, moji svetosavci….
Toni Stanković
P.S. A šta bi sa onim partijskim lopatama što ste zadužili za čišćenje snega? Samo za slikanje?