PEVAČICA DARIJA LUKIĆ NEŠKOVIĆ
Mnogi se sećaju među prvog muzičkog takmičenja „Prvog glasa Srbije“ kada se pojavila naša sugrađanka tadašnja Darija Lukić, a danas Darija Lukić Nešković. Mnogi je znaju i kao pevačicu popularne užičke grupe „Luna bend“. Danas Darija vreme provodi sa nedavno pridošlim sinom Konstantinom i trogodišnjom ćerkom Dorotejom i čeka proleće da ponovo uzme mikrofon u ruke.
Još od malih nogu u sebi je znala da će postati pevačica. Došla je iz Tuzle sa porodicom u Sevojno početkom devedesetih godina, pred samo izbijanja sukoba u toj bivšoj jugoslovenskoj republici. Imala je šest godina i nije joj bilo teško da se prilagodi novoj sredini. I u školi je stalno pevala.
– Nekako od malena sam pokazivala afinitet prema muzici, a to sada primećujem kod ćerke. Kao mala, bila sam vesele prirode, često sam volela da imitiram i da pevam. Žao mi je samo što me roditelji nisu upisali u Muzičku školu, ali opet kada imate talenat i taj nedostatak muzičkog obrazovanja može da se ispravi. Tokom školovanja sam pokazivala umeće u pevanju i često sam bila solista na školskim priredbama, a ozbiljno bavljenje muzikom sam počela sa 17 godina. I tada i sada kod mene postoji uticaj drugog mentaliteta, onog gde sam rođena. Nosim to u sebi i što sam starija sve više taj mentalitet pokazujem, i kroz muziku i kroz ponašanje – kazala je Darija.
Iako kaže da je ozbiljno počela muzikom da se bavi u 17. godini, Darija je polaskom u srednju školu, sa svojim drugovima imala poneki nastup u nekom klubu ili diskoteci.
– To su bili neki moji prijatelji. Sticajem okolnosti, znala sam i starije muzičare u ovom gradu i sa 17 godina sam baš počela da se bavim pevanjem. U tome su mi mnogo pomogli Momo Zatežić i Dragan Šmakić. Nisam imala mnogo iskustva, ali sam imala sreću da poznajem te starije i iskusne muzičare. Oni su mi pomogli što se tiče repertoara, slobode i ponašanja na sceni, mada mislim da je ponašanje na sceni usko povezano sa vaspitanjem koje se nosi iz kuće. To mi je uvek bilo svetinja, jer znam da su se moji roditelji stalno brinuli i plašili za mene, kako će to biti, kako ću se ponašati, da li će biti problema. Majka i danas čeka da dođem kući i da joj se javim – seća se naša sagovornica.
Njena prva zvanična svirka je bila u hotelu „Zelenkada“, pre 15 godina.
– Ta moja prva svirka nije prošla baš slavno, jer sam imala veliku tremu i negativan naboj od straha. Pitala sam se da li ću ja to umeti, da li ću dopreti do publike, ali ta svirka je bila prekretnica. Došla sam kući bukvalno plačući i majka mi je rekla da ako ne želim to da radim, a znala je da želim, da treba da odustanem. Ali, želela sam da pevam i starije kolege, u kojima sam osetila sigurnost, pomogli su mu u tome. Moma sam doživljavala kao oca, a Šmaku kao starijeg brata. I od tada su stvari išle svojim tokom. Počela sam da se usavršavam. Pored toga, završila sam za stomatološku sestru i bilo je spremanje za fakulet – kaže Darija.
Međutim, 2005. godine došlo je do saradnje sa „Luna bendom“. U početku je ponekad nastupala, a zvanično je postala njihov član od oktobra 2006. godine. Danas taj bend čine Darijin vršnjak Marko Vasiljević – bas gitara, Savo Bondžulić – klavijatura, Marko Janković – vokal i gitara, Vladimir Simić bubnjar i Aleksandar Savić – harmonika, a po potrebi angažuju još jednog pevača ili pevačicu. Sarađuju sa svim ansamblima i mnogim poznatim ličnostima sa estrade.
– Oni su već dugo poznati. Luna bend je pravi užički brend, jer smo stvarno poznati u Srbiji i u inostranstvu. Sa njima radim 11 godina. Postali smo uigrani tim i jedna velika porodica. Kada je neko tako uigran tim, to se pročuje. „Luna bend“ je prateći bend mnogih pevača. Pratili smo pokojnog Luisa, Anu Bekutu, Slavka Banjca, Merimu NJgomir, Željka Samardžića po Kanadi i Americi, Željka Šašića… Momci su bili deo Grand orkestra i imali smo prilike da radimo sa mnogim poznatim ličnostima. Inače, u početku sam im bila rezervna varijanta, dok nisu uvideli koliki je moj repertoar pevanja, a ja tada nisam bila upućena da oni sviraju stranu muziku. Nekako smo se spojili i tokom svakodnevnih svirki bivali smo sve jači i bolje sarađivali. Sada na sceni, kada se pogledamo, znamo tačno ko šta misli i kako ko diše, kako to odigrati, kako se ponašati, kako otpevati i odsvirati da bi narod bio zadovoljan – rekla je Darija.
Veliko iskustvo je stekla, radost i razočarenje u „Prvom glasu Srbije“.
– To je jedno lepo iskustvo, iako tu, moram priznati, deo snova i živaca bukvalno propadne. Ušla sam u to svim srcem i potpunom predanošću, a kada se desi neka nepravda, onda me to vrlo pogodi. Bila bih nepravedna kada bih rekla da nisam bila zadovoljna svojim nastupom, bila sam prezadovoljna. To je bio jedan drugačiji koncept takmičenja od svih drugih koji su do sada bili. Te godine sam se prijavila i za „Zvezde granda“. I tu sam prošla, ali me takmičenje „Prvi glas Srbije“ više privukao. Možda zbog te same muzike, koja je u tom trenutku bila bliža meni i sam imidž takmičenja, jer je forsirao zabavnu muziku. Trudila sam se da celokupan scenski nastup bude bombastičan i svetski. Posle su počele neke spletkice, kao u svakom takmičenju i zato nemam neka lepa mišljenja o takmičenjima. Ovo takmičenje je meni lično donelo izlazak iz anonimnosti, tako da me se ljudi i posle šest godina od tada sećaju. Prepoznaju me i prepričavaju mi neke moje nastupe. I to mi imponuje. Ipak, očekivali sam mnogo više od toga, jer su obećavali, ali te neke razmirice koje su se dešavale na TV, pa i političke (promena vlasti), svi ti neki planovi koji su bili vezani za nas, propali su. Ali za nekoga ko radi, ko iza sebe ima neke godine iskustva, kao što je u mom slučaju bilo, nisam imala čega da se plašim. Posle toga je bilo sve više posla – iskreno će da Darija.
Ona je želela da sebe i svoj grad u toj emisiji predstavi u što boljem svetlu. Uvek se šali da će postati popularna kao Željko Samardžić u 40 godini. Kaže da je završila sa takmičenjima, bar do „Nikad nije kasnio“, ako bude tada postajao takav rijaliti. Tu je obećala da će pevati samo narodne pesme.
Na pitanje da li je narodnjak ili zabavnjak, Darija kaže da joj svi kažu da joj više leži zabavna muzika i da se ona sa tim slaže.
– Odrasla sam uz zabavnu muziku. Volim soul, džez, ali što sam starija, valjda se ta Bosna budi u meni i verujem da to nosim u sebi, sevdalinke i prava narodna izvorna muzika je to što umem zaista dobro da otpevam. Ove popularne narodnjake, koji su po mom mišljenju postali takav treš, ali su popularni, nisam vična da ih pevam. Mogu da ih otpevam, da odradim, ali retko koja pesma mi legne na srce, a kad neka dobra pesma pokrene nešto u meni, umem da je iznesem. Sama sebi sam obećala da ćemo kao bend napraviti par tako dobrih obrada, tih lepih sevdalinka i da ljudi neće ostati imuni na njih. Zaista volim lepe sevdalinke i zaista umem iz duše da ih impretetiram. Kao „Luna bend“ snimili smo dve autorske pesme i imali smo veliku sreću da sarađujemo sa Goranom Šljivićem, koji je sada direktor Grand produkcije i koji je odradio prelepe spotove sa svojim timom. Imali smo sreće i da radimo sa Biljom Spasić, koja je napisala tekst za pesmu „Tebi pripadam“ i sa Milankom Ćirkovićem, koji je napisao baladu „Nije kraj“. To smo ekranizovali i prezadovoljna sam – kazala je Darija.
Nakon toga Darija se posvetila porodici. Stigla je jedna beba, pa sada druga.
– Još neko vreme sam vezana za kuću i bebu, a nakon toga postoje neki moji planovi i projekti koji želim da pokrenem. Očekujem da se oporavim nakon porođaja, pre svega psihički, jer kada imate malu bebu stalno razmišljate da li je dobro, samo da malo poraste. Imam jako želju da se što pre oporavim i bebac ojača, kako ne bi osetio moje odsustvo, i da na proleće kao bend krenemo u neka nova snimanja, da to do kraja 2018. godine završimo, ekranizujemo i serviramo ljudima gotov proizvod. Ako bude mogućnosti, možda će to biti maksi singl, a ako ne, biće jedna do dve naše pesme i nekoliko dobrih obrada, koje ćemo takođe ekranizovati da vratimo ljudima sećanja. Planiram na proleće da stanem na svoje noge i da se „vratim u sedlo“ – rekla je Darija.
„Luna bend“ ima mnogobrojne nastupe na veseljima, rade dosta proslava i događaja, ali Darija je posebno istakla da već drugu godinu za redom rade Svetosavki bal u Ženevi.
– To je predivan doživljaj. Održava se na tako divnom i svečanom nivou, svirali smo u prelepom dvorcu u Ženevi. Tu se sakupe eminentni ljudi, poznati lekari, biznismeni i to je zaista jedna prelepa svečanost. Takav nastup nam zaista imponuje. Radimo dosta i po Bosni i po Crnoj Gori, leti se nastupa na moru, pre smo nastupali u Budvi, a sada smo se preselili u Herceg Novi, koji obožavam. Stalno se selimo, što je meni kao majci i supruzi naporno, ali imam odličnu podršku i od muža, od njegovih i mojih roditelja. Sve su se kockice lepo složile – rekla je Darija.
Malo ko zna da je Darija nekada trenirala košarku, a da se njen otac profesionalno bavio košarkom dok su živeli u Bosni.
– U osnovnoj školi sam trenirala košarku, a u srednjoj rukomet. Taj sportski gen sam nasledila od oca. Volim sport, a otac je forsirao tu moju sportsku stranu. Sećam se kada dođe s posla, malo odmori, a onda odemo na sportsko igralište i tu treniram. Volim kada vidim da se deca bave sportom, jer kroz sport deca nauče da se bore u životu. Danas je najlakše detetu dati telefon ili ajped da se zabavljaju, ali ja ću se truditi da se moja deca bave, ako ne sportom, onda muzikom, ako budu pokazali afinitete. Ipak, sport vas napravi čvrstim, istrajnijim i odlučnijim, i skloni ih sa ulice da ne prave gluposti. Deca razvijaju vedar duh, Ako se padne, onda se ustane i krene dalje – dodala je naša pevačica.
Kaže da je zapamtila poseban osećaj koji je imala, kada je u „Prvom glasu Srbije“ stala na rupu za ispadanje.
– Kada sam stala na tu rupu za propadanje, definitivno sam tada shvatila da je to najlepši osećaj – propasti i završiti agoniju, jer kao da mi je skinuo kamen sa srca. Završila sam i idem svojoj kući, svom bendu – kazala je Darija.
Zvezdana Gligorijević