RAZGOVOR S POVODOM: INSPEKTOR I PISAC MARKO JAŠOVIĆ
U Narodnoj biblioteci u Užicu nedavno je predstavljena nova knjiga Marka Jašovića „Vunene čarapice“ koja je, kako sam autor kaže, fikcija jedne realnosti. Knjiga je izazvala veliku pažnju, jer je autor iz svog iskustva, kao službenika užičkog MUP-a, prikazao i onu stranu života, koja se najčešće ne vidi.
Marko Jašović je rođen u Peći 1984. godine. Od svog rođenja živi u Užicu, gde je završio osnovnu i srednju školu. Nakon završetka Više škole unutrašnjih poslova, a potom i Policijske akademije u Beogradu, od 2007. godine radi kao kriminalistički inspektor. Od 1. januara 2009. godine je šef Odseka za suzbijanje opšteg kriminala u Policijskoj upravi u Užicu. Počeo je sa pisanjem nekoliko godina kasnije. Istovremeno bavi se trčanjem maratona, a, kad mu vreme dozvoli, bavi se i crtanjem.
Prvu knjigu sa devet priča, pod imenom „Tri sata posle ponoći“ objavio je 2016. godine, a potom je naredne godine objavio dopunjeno izdanje sa još tri pripovetke, među kojima je i njegova prva pripovetka koju je napisao „Paralelni svet“. Knjiga „Tri sata posle ponoći“ izazvala je veliku pažnju i predstavljena je na Sajmu knjiga, kao i sam autor, a zatim je bila promocija i u biblioteci. Oko dve godine pisao je novi roman „Vunene čarapice“, čija je promocija bila 19.09.2019.
UN: Kako je došlo do toga da počnete da pišete knjige?
– S obzirom da obavljam profesiju inspektora za kriminalna dela, svakodnevno se susrećem sa različitim ljudskim sudbinama, najčešće tragedijama i bukvalno imam tu „privilegiju“ da sagledavam ono što većina ljudi ne vidi, a to je naličje života. Nevidljivo, ali nadohvat ruke. Ljudi se ne obaziru na tuđe živote i sudbine, u smislu da ih ne interesuje kako ko živi i sa kakvim se problemima ko nosi. Meni svi ti problemi promiču pred očima kao na traci i svakodnevno sam izložen tim negativnim uticajima. Hteo ili ne, oni imaju negativan uticaj na mene. Često se nagledam kojekakvih stvari tokom svog radnog dana i nakon sagledavanja svega toga, moram da odem kući i da se vidim sa sebi dragim ljudima, voljenim osobama, i da se pravim kao da se ništa nije desilo. Drugim rečima, bavljenje tuđim problemima stvara kod mene frustracije, posebno zato što ih je toliko, da ne stižem da se bavim svojim problemima. Iskreno sam se uplašio za sebe i svoju bezbednost, i nisam imao sa kim to da podelim. Skuvao sam kafu i seo napisao tu moju prvu priču. Naravno, fikciju, ali sa detaljima koji su oslonjeni na realnost. Priču sam dao da pogleda moj profesor srpskog iz srednje škole Stanislavu Todoroviću i još nekim osobama iz mog okruženja. Efekat je postignut, jer sam dobio podsticaj da pišem dalje. Tako sam krenuo. I od malih nogu čitam knjige, a ljubav prema čitanju knjiga sam nasledio od mojih roditelja i nekako je to moralo da iz mene izbije. U stvari, pisanje se javilo kao potreba i sada sam uvideo da bez pisanja u stvari ne mogu, jer kada god se osećam melanholično ili depresivno, pišem ili trčim, ređe crtam. Pisanje se nametnulo kao moj glavni i primarni ventil.
UN: Te Vaše priče su istinite?
– Te neke stvari su pripisane detaljima, ali sa likovima koji su izmišljeni. Svoj izvor su imale u nečem stvarnom, sa nečim sa čim sam se susreo. Pripovetke su realna fikcija. Knjiga obiluje detaljima, a detalji su poprilično uverljivi, jer sam te neke stvari morao da vidim kako bih ih opisao, jer u suprotnom bih morao da imam bujnu maštu. Samo sam te neke stvari koje sam prošao u etapama svog života, kako privatno tako i službeno, pripisao ljudima koje sam izmislio i isto tako događajima koji nisu bili stvarni. U suštini, realno sam pretočio u imaginarno. Zato knjiga postavlja dosta pitanja bez odgovora, ali daje neke odgovore na pitanja koje nismo sebi postavili. Tako da je to opet realna fikcija.
UN: Od kuda naziv „Vunene čarapice“?
– Ima izreka da je najveća varka đavola što ubeđuje ljude da ne postoji. Vunene čarapice, kada neko pomene, topao su izraz, asociraju na porodicu, sigurnost, ali u ovom konkretnom slučaju, vunene čarapice su sve sem sigurnosti, bezbrižnosti i sreće, jer je zlo privlačno, a njegovu suštinsku opasnost shvatimo tek kada bude učinjeno. Nas generalno privlače stvari koje su sjajne i blještave, a s druge strane, njihovo je naličje to što grebe. Stoga, vunene čarapice ne treba doživljavati kao nešto što je dobro, već kao crvenu lampicu, alarm. Knjiga mora da se pročita, da bi se shvatilo zbog čega baš vunene čarapice.
UN: Kako na Vaše pisanje reaguju kolege i starešine?
– Malopre sam pomenuo da obavljamo profesiju koja je veoma stresna. Moje kolege i ja viđamo stvarno svašta i na dnevnom nivou toliko toga negativnog, da je to neverovatno. Ljudi sa kojima radim me podržavaju i to u velikoj meri. Zbog čega? Svi mi imamo svoje lične probleme, pa i mi koji obavljamo policijski posao, pogotovu mi u kriminalističkoj policiji. To čega se nagledamo akumulira se u nama. Fridrih Niče je jednom rekao:“Ukoliko dugo gledate u ponor, ponor počne da gleda u vas“. Ja bih dodao da ponor počinje da nas uvlači ka sebi. Nemamo previše vremena da se bavimo sobom, jer ovaj posao koji obavljamo je previše zahtevan. Ne bavimo se sobom iz razloga što se bavimo tuđim tragedijama i nedaćama, a to polako uzima maha, jer se vremenom granice između službenog i privatnog brišu. Nemoguće je ostati hladnokrvan prema nečemu što smo doživeli i videli. Često međusobno kroz crni humor izmenjujemo ta neka iskustva koja smo silom prilika morali da prođemo. Ali, isto tako, često nemamo priliku sa nekim da razgovaramo, jer sa svim tim strahotama moramo sami da se borimo. Ne želim ništa što je loše da držim u sebi iz prostog razloga što nas najviše bole reči koje nismo izgovorili. One su poput kancera, tinjaju i eskaliraju u trenutku kada mi to najmanje želimo i očekujemo. Zato smatram da je najbolje zapisati ih ili isprazniti se kroz te priče ili pretrčane kilometre. Tako su te moje knjige nastale, upravo zato što sam se drznuo i skupio hrabrosti da o tome progovorim i da to izbacim među sve ostale. Kolege su me podržale, jer sam faktički u njihovo ime progovorio. Knjiga je rezultat toga, pa i crtež na naslovnoj korici nije uopšte veseo – ili treba da odbije ili privuče. Nema sredine.
UN: Očigledno je pisanje Vaša strast, pa i crtanje. Odakle onda policijski posao?
– Ja kao da sam rođen sa olovkom. Trebalo je da upišem srednju Umetničku školu i to u Peći, jer tada takva škola nije postojala u Užicu. U Peći zato što bi mi bar sa te finansijske strane bilo lakše. Međutim, kada sam upisivao srednju školu to je bila 1999. godina. I NATO bombe su odlučile umesto mene. Zato sam se odlučio da se bavim nečim drugim, a to je ovaj posao koji sada radim. Imao sam pred sobom dve dečačke ljubavi i rat je odlučio umesto mene. Iz hobija sam često crtao i vremenom, da li u nedostatku volje i motivacije, skoro da sam prestao da crtam. Ovaj crtež sam nacrtao pre godinu dana. Nekako sam tu potrebu za stvaranjem preusmerio ka pisanju. Možda se nekom neće svideti to što pišem u knjizi, ali to nije moj problem.
UN: Da li ste zadovoljni kako je prošla promocija knjige pre neko veče?
– U život pristupam sa minimalnim očekivanjima. Smatrao sam da ta promocija treba da bude prirodan sled događaja nakon pisanja i iskreno protekla je divno.
UN: Atletika, odnosno maraton je još jedna Vaša velika ljubav?
– Ceo život se bavim rekreativno sportom, a dugometražno trčanje sam otkrio 2015. godine. Tada sam istrčao svoj prvi maraton i to Beogradski maraton, i tada sam bio potpuno fizički nepripremljen. Uopšte nisam bio u toj trkačkoj materiji koju sam vremenom upoznao. Ali, maraton sam istrčao. To je bilo 42 km agonije i od tada sam promenio neka gledišta na život. Zavoleo sam trčanje isto kao pisanje, jer mi pomaže da se održim vitalnim i da čvrsto stojim na nogama kada idem kroz život. Potom je usledio drugi i treći maraton… Do sada sam istrčao pet Beogradskih maratona, pa Ljubljanski, Zagrebački, Novosadski. Iduće sedmice ponovo idem u Zagreb na maraton. Nekako sam trčanje doživeo kao cilj, dok mi je u prethodnom periodu bilo sredstvo da se izborim sa svim što me mučim. Nekako nisam bio za fitnes, koji je danas sport pomodarstva. Trčanjem se bavim jer ga iskreno volim, a ne zato da bih izazvao divljenje pred drugim, mada nije mala stvar istrčati 42 km. Osećam se spokojno kad odem sam da trčim u prirodi i uz muziku.
O knjizi
Užički pisac Slobodan Ristović je govorio o knjizi na promociji.
– O zagađenosti ljudskih naravi, danas je nepoželjno govoriti, čak i kada taj ojad poprimi široko progromlje ljudsko… Marko Jašović, „službenik“ naročitih poslova, kao usamljeni ratnik prti svoj put preko „Prokletija“ ne bi li sačuvao čast ljudima i službi, gde za hleb zarađuje. I ovaj roman, kao i njegova prethodna knjiga „Tri sata posle ponoći“, pokušava da nam obriše mentalne krmelje sa očiju i otvori ih, da bi bar kroz njih svetlost nam u duše ulio, jer oseća se nemio zadah civilizacije, koja razjeda svaku srčiku i zdravac u čoveku. Baviti se tim problemom na književni način, treba imati skoro istu hrabrost, veštinu i pomoć božiju, kao i biti u magli bojnih polja… Marko Jašović, psiholog duševnih ožiljaka i samoglavih poremećenika, ponovo se uputio među one koji su postali ceđ zla i samoživosti. Samoživosti su pre svega jagma za sitošću, glad koja napreduje u izelosti svake vrste. Uzalud je gladnim očima hleb iz pekare iznositi. Danas su sva podnebesja pogodna za razvoj te bolesti…Ući u ovu knjigu, znači pogrešiti ulaz, naći se u stanu izbeglih stanara. Današnjica je prevara na pomolu. Živi smo onoliko kolike su moćničke potrebe. Postajemo nekategorisana bića, bivši podaci neke još starije statistike. „Nisam lud… Samo mi treba nešto za smirenje“. Ovo je upozerenje sa početka romana… Jašović sa izuzetnom probranošću bira učesnike ove čemerijade, koja se može prepričati slobodnim nagađanjem nesreća, stida, srama i drugih poruga. On je svestan nastanka socijalne nesigurnosti, koja je postala plodnija od svih Panonija, Šumadija i Semberija… Roman Marka Jašovića je naš sudar sa stvarnošću i naša mogućnost da se sa sobom suočimo i pobedimo. To je naša nada, da postoje neki ljudi i neki vidici, neki razvigori u prirodi i rodni kuršumi, koji će nas odbraniti od zlotvora… – rekao je između ostalog Slobodan Ristović.
Zvezdana Gligorijević (Užička nedelja 1022)