SUGRAĐANI: DUŠANKA MIHAILOVIĆ, MEDICINSKA SESTRA ZUBNE U PENZIJI
Bilo ko od Užičana, kada je išao kod zubara u Dom zdravlja ili od radnika u „Prvom partizanu“, kada je išao u ambulantu, imao je priliku da upozna Dušanku Mihailović, odnosno Dušku zubarku, kako su je svi zvali. Ona je za ovaj broj Užičke nedelje govorila o svom životu, o radu u zubnim ambulantama, svojim putovanjima, učešću u rijalitiju.
Duška je nedavno napunila 70 godina i svoj rođendan proslavila na sasvim neobičan način. Slavlje je bilo u restoranu „Žen šen“, imala je oko 65 zvanica, a ona je, na opšte iznenađenje, obukla indijski sari.
– Mnogo sam proputovala u životu i želim još da vidim Japan i London, ali to su veoma skupe destinacije. Onda sam odlučila, pošto su godine prošle, da slavim moj 70. rođendan. Odlučila sam da budem obučena neobično, kao Indijka, iz razloga što sam svojevremeno nosila i španjolske, i ciganske i ruske suknje. Indijska odeća ima posebne prirodne lepe boje. One vole mnogo da igraju, a pevaju kao slavuji. I ja volim da igram i da pevam. Pesma me je održala. Pre nego što sam ušla u restoran, moj drug i ja smo prošli kroz grad. Svi koji su nas videli, mislili su da se snima film. A onda je u restoranu bilo prelepo. Bilo nas je 65, a zvanice su bile najuži krug familije, prijatelja, kolega, komšija i poznanika. Kada je izneta slavljenička torta, puštena je indijska muzika i baš je bilo impresivno. Ja sam zadovoljna – rekla je Duška.
Jedan sari, indijsku odeću, kupila je, kako kaže, u Norveškoj, u Oslu, ali je ovaj koji je nosila na rođendanu šila u Beogradu, kao i bluzicu i suknju, koju je nosila ispod njega.
– Žena koja je šila i pripremu radila morala je da dođe da me obuče, jer treba sve to spakovati i okačiti, da se ne bi izvuklo. Samo ta svila sarija je duga 7 metara i ispod se nosi suknja i bluzica kratkih rukava. Volim te njihove prirodne i atraktivne bje, crvena i zelena, a moj sari je bio boje pomorandže – rekla je slavljenica.
Dobila je lepe i divne poklone, ali ne krije neke posebno drage.
– Dobila sam jedno prelepo i najlepše srce, od moje doktorke Mire Dogandžić. Srce je činilo 70 crvenih ruža i jedna bela, da ne bude paran broj. Kada sam videla to srce, suze su mi pošle od sreće. Prosto sam dirnuta njenom pažnjom, jer smo nekada zajedno radile. Ona nije mogla da dođe, jer je bila na Zlatiboru i čekala neke kolege iz Beograda. Ja sam bila glavna sestra, a ona načelnica zubne u Domu zdravlja. Ona je jedna divna dama. Jednostavno, poklonila mi je veliko srce, svoje srce meni. To je dokaz poštovanja ljudi sa kojima sam radila. Bilo je cveća i od udvarača. Dolazili su taksisti, donosili cveće. Na jednom buketu je bila kartica sa potpisom Dragan, a neke bukete sam dobila, ali ne znam od koga – kazala je Duška.
Duška se rodila u Čačku, a u Užice došla u julu 1964. godine. Prvi put Užice je videla 1958. godine, kada je bila na eskurziji.
– Te 1964. godine radila sam na užičkoj staroj pijaci, gde je sada hotel Zlatibor. Prodavala sam povrće mojim roditeljima. Nisam ni razmišljala da ću ostati u ovom gradu, nisam tražila posao, jer sam konkurisala za lepoticu Jugoslavije. Izbori su počeli 1. avgusta 1964. godine, ali u međuvremenu, sticajem okolnosti, ni sama ne znam kako, tog istog dana sam dobila posao. Sutradan sam počela da radim i na izbore za lepoticu nisam otišla. Počela sam da radim u zubnoj ambulanti na Rosuljama, koja je bila OUR Doma zdravlja u Užicu. Bila sam mlada, atraktivna i odmah se videlo da sam devojka sa strane – seća se Duška prvih dana u Užicu.
Posle izvesnog vremena, kako kaže, srela je jednog lepog, mladog i zgodnog gospodina.
– Za njega sam se udala i mislila sam da je rešen problem, da počinje sreća. Međutim, imala sam neprijatnih susreta sa njegovim ocem, sa kojim sam imala verbalne okršaje, a jednog trenutka je izvadio pištolj, ali, srećom, nije opalio. Naravno, zajednički život više nije bio moguć. Kasnije, kada je moj svekar bio na operaciji, posle tog čina sa pištoljem, donela sam mu litar i po krvi da preživi. Sretna sam što sam to uradila, jer to pokazuje moju plemenitost. Razvela sam se i život je nastavio dalje – rekla je naša sagovornica.
Duška je posle razvoda vodila pravu borbu za život. Stanovala je privatno i bio joj je neophodan stan. Trebalo je 20 godina da prođe da bi dobila stan.
– Stan sam dobila zahvaljaujući pomoći mnogim dobrim ljudima. U to vreme su mnogi donosili lažna uverenja, da su im deca bolesna i slično, ali nekada pravda pobedi – kazala je Duška.
U toku razgovora, prisetila se života u nekadašnjem Užicu.
– Pamtim Užice daleko čistije nego sada. Tada su se ulice prale noću. Stanovala sam u Krčagovu, a radila sam od 6 i ulice su već bile suve kada pođem na posao. Tih sedamdesetih godina izlazilo se na trg, u „Palas“, „Gradsku kafanu“, u tadašnji Dom armije. U Dom armije se nije moglo ući, ako za vas nije garantovao neki oficir, neko vojno lice. Iz tog vremena sam sećam čika Laza Šnajdera, koji je bio pravi gospodin i boem i mi smo svi imali poštovanja prema njemu. Gradska kafana je bila posebno mesto za fine ljude, koji nisu pravili ekcese, a nije bilo i nekih ekcesa, jer su skoro svi bili lepo vaspitani. Tada je u Užice došlo puno vojnih lica, koji su sa sobom doneli poštovanje prema nama mladim devojkama, mnogo toga se moglo naučiti od tih ljudi. Posebno želim da istaknem da sam sticajem okolnosti upoznala jednog divnog čoveka, koji mi je bio i otac i majka, i brat, i njegovu divnu porodicu. To je Panto Zubac i njegova porodica. Ti su ljudi meni puno pomogli u nekim teškim trenucima. On i njegova gospođa su bili najlepši par u Užicu, a kad uđu u Doma armije, plesali su od vrata do svog stola. Bila su to lepa vrmena. Nije se imalo mnogo, ali smo sve delili, voleli i poštovali i radovali se jedni drugima. Verovatno smo tako bili izgrađeni od svoje porodice, jer su roditelji u nas usadili veliku ljubav. Ja sam srećna, jer volim ljude, volim cveće, životinje, sve to je lepo – rekla je Dušanka.
Rado se seća vremena, dok je, kako kaže, služila vojsku.
– Bilo je tu zanimljivih trenutaka. Bilo je nas 11 žena i 100 muškarca. I tu sam morala da pravim zanimljive događaje, da nam ne bi bilo dosadno. Bio je maj mesec, kada smo došli u Akmačiće. U Novoj Varoši, u novom hotelu, svirao je Muharem Serbezovski i kada smo ušli, gledaju žene i prosto ne mogu da veruju da su žene u sivo-maslinastoj uniformi. I tu sam igrala i svi su gledali u mene. U Akmačićima smo logorovali sedam dana. Po dolasku, pa narednog dana, otišli smo u firmu „Zlatar“, po doručak, ručak i večeru. Kada smo ušli, neki Zoran iz Arilja i ja, pošto vidimo mešovito stanovništvo, htela sam malo da zabavim ovaj narod. Prišla sam Zoranu i počela sam da ga štipkam. U tom trenutku, vidite kako ljudi odlažu viljuške, kašike i gledaju i taman su zaustili da kažu da su u vojsci pederi, ja sam skinula „titovku“ i kada su videli da sam žena, nastao je aplauz. Bilo je zanimljivo i zadnje veče u Akmačićima. U logoru je bila igranka i ja sam videla jednu devojku, ne znam zašto mi se dopala, i kažem ovim mojima hajde da se zabavimo. I počnem kao da joj se udvaram, igramo i kažem joj da izađemo iz sale, ne razmišljajući da su tu sa strane stajale majke, bake. Ona se požalila majci kako ju je napao vojnik. Onda su sve te žene skočile da me biju, a ovi moji drugari vojnici dovikuju da sam bezobrazan, da me treba ćebovati. Ja vičem, ama ljudi i žene, ja sam žena, a oni kažu, ma kakva žena, žene nikada nisu služile vojsku, pa sam skinula „titovku“, skinula remenike i raskopčala opasač, da vide da imam grudi – sa osmehom se seća Duška.
U toku svog životnog radnog veka promenila je mnoge ambulante. Prema njenim rečima, u to vreme išlo se u seoske ambulante (lekar, sestra i vozač), a popodne se radilo normalno. Za prepodnevni posao nisu ništa dobijali, jedino vozača i automobil za prevoz. Kasnije je počela da radi u novom Domu zdravlja na Slanuši, a radila je po školama, u Sevojnu i na svim radnim mestima koja postoje u stomatološkoj službi.
– Najlepši deo mog radnog veka, gde sam provela deset godina, od 1979. godine do 1990. godine, je zdravstvena stanica u „Prvom partizanu“. Tu sam prvi put shvatila šta je fabrika, koliko je teško tim ljudima koji rade u fabrici, a to ne možemo shvatiti, dok ne radimo sa njima. Tu bih se vratila i sada da radim. Mnogo se radilo, ali se lepo živelo i družilo. Ti su ljudi vrednovali nas, a mi smo to uzvraćali adekvatno. Onda sam se vratila u Dom zdravlja, sa 35 godina radnog staža. U međuvremenu sam izabrana za predsednika sindikata Doma zdravlja i srećna sam što sam to bila u vreme kada je bilo najteže, kada je bila inflacija i taj prokleti rat, koji je doneo nesreću svima. Trudila sam se i ostala sam upamćena kao dobar predsednik, kao dobar čovek. Snabdevala sam ljude namirnicama i svim drugim što im je bilo potrebno, jer se zaista teško živelo – dodala je naša sagovrnica.
Sa 37 godina radnog staža otišla je u penziju, a i to je proslavila svečano u nekadašnjem „Bagremu“.
– Bilo nas je 70, jer nisam mogla da pozovem sve. Da bih udovoljila svim molegama, slavlje sam nastavila u ponedeljak u Domu zdravlja. Srećna sam što sam radila u toj kući. Veliki broj pacijenata, kada me danas vide pozdrave me, i ja njih, i to je najveće bogatstvo. Uvažena sam od mojih sugrađana, iako sam Čačanka, jednostavno sam postala Užičanka. Volim ovo moje Užice, jer su mi sve koje poznajem dragi. Ljudi su divni i prosto sam se stopila sa Užičanima – kaže naša sagovornica.
Iako je u penziji, Duška nije mirovala. Nastavila je da radi u svojoj branši, ali voli da radi i svaki posao koji pošten. Pravi rezanca, a ako je neko zovne, kako kaže, da pegla ili čisti prozore, ona će i to prihvatiti, ali samo da joj plate. A sve bi radila zbog putovanja, jer mnogo voli da putuje.
– Volim dosta da putujem i za velika putovanja potrebne su velike pare. Nekako sam imala sreću da počnem da radim kod doktora Žuća. Kod njega sam radila dve godine i zaradila sam solidnu sumu novca. Sarađivala sam i sa jednom porodicom iz Kraljeva i tu sam zaradila solidnu sumu novca i nastavila da putujem. Od tog novca sam videla Emirate, Dubai, Abu dabi, putovala sam po svim zemljama Evrope. Jedino nisam bila u Danskoj, Albaniji i Engleskoj. Dansku želim da vidim, a Albaniju ne. Proputovala sam baš puno. Bila sam i u Americi, u Njujorku, prelepom gradu, u Vašingtonu, koji je politički grad, ali je lep. Holandija i Belgija su prelepe. U Španiji sam bila nekoliko puta. Ulazila sam dva puta u kockarnicu Monte Karlo. Nisam se kockala, zato što su za to potrebne velike pare, ali sam želela da vidim kako to izgleda, a prva kockarnica u kojoj sam bila je Badem Badem u Nemačkoj 1982. godine. Tamo sam brala jagode i zaradila 1.100 nemačkih maraka i kupila sam dva televizora.
– Za mene je bilo impresivno putovanje u Španiji 1986. godine. Bila sam u Barseloni, na koridi. Ne mogu vam opisati taj doživljaj. To je bila oproštajna korida, tog dana je tereador završavao svoju karijeru u borbi. Bilo je jako uzbudljivo, zato što gledate da stoji čovek ispred bika i gledate ko će koga da ubije, da li životinja čoveka ili čovek nju. Oni imaju propise koje moraju da se ispoštuju. Toreador stoji na prstima. Pamtim taj uzdisaj 20.000 ljudi u jednom trenutku, kada je toreador pogodio bika i bik se zaljuljao i pao. Taj doživljaj želela sam da ponovim i 2013. godine sam onovo bila u Španiji, ali sam zakasnila na koridu. U Barseloni sam obišla tu njihovu magičnu fontanu u različitim bojama. Prelepo je uveče videti tu fontanu i sav taj svet na prelepom prostoru punom cveća. U Barseloni je takođe impresivan akva park. Kada je bela ajkula jednog trenutka počela da pliva ka nama, na trenutak sam osetila strah. Bila sam na stadionu Barselone i u njihovom muzeju.
– U Dubaiju, kada smo sleteli videla sam jedan ogroman aerodrom. Tu svi putnici rade očnu kontrolu, a to se još radi i u Pekingu, zbog unošenja droge. Inače, vrlo su ljubazni. Oni imaju svoje šerijatske zakone i ne možete ići nepropisno obučeni, kao na primer u šortsu, golih leđa i slično. Morate poštovati pravila te zemlje, a veoma su predusetljivi i veoma su tačni. Možete sesti u taksi, iako ne znate jezik, odvešće vas na odredište gde ste krenuli. Oni ne smeju da pogreše ni za šta, jer odlazi ruka ili glava. Kada sam otišla u Abu Dabi, u Veliku džamiju, svi smo morali da obučemo njihove odore. Ta džamija je sagrađena od dragog kamena i u njoj ima puno stolica. U toj džamiji je urađen najveći tepih na svetu, dugačak je preko 70 metara, a širok preko 50 metara. Jako mi je čudno da su taj tepih radila deca od 6 do 11 godina. Inače, deca kod njih prave tepihe. Prosto neverovatno, da tako malo dete radi. Pitala sam zašto tako malo dete radi te tepihe, a oni su objasnili da dete ima tanke prstiće i lakše veže čvor i dobro pamti šemu. U duši mi je bilo žao te dece, jer rade deset sati u nekoj tepihari što mi je neshvatljivo. Ali, tako je to kod njih. Takođe, veoma je impresivno kupanje u Persijskom zalivu, jako je topla voda i do 35 stepeni u novembru. Kada sam otišla u pustinju, uzjahala sam kamilu i delovalo mi je kao da sam na prvom spratu. Htela sam da skočim, ali mi nisu dali, dok ne legne kamila. Imam dosta tih lepih trenutaka – ispričala je Duška samo deo utisaka sa svojih putovanja i dodala da uglavnom putuje preko Kontikija i Putnika, i da je tako upoznala dosta dragih, divnih i dobrih ljudi.
Gde god da pođe, Duška sa sobom nosi svoje daire. One su nerazdvojne od nje.
– Daire su moj verni saputnik. One znaju moj život i mogle bi da ispričaju sve o meni i u drugom svetlu. Kada mi je bilo jako teško, ja samo uzmem njih, nabacim osmeh na lice i krenem dalje. Nekada je bilo dosta proslava, raznih događaja u gradu, vojska je slavila svoje dane, bilo je zanatskih zabava, šoferskih, ribarskih, ugostiteljskih, prosvetni radnici su imali svoje zabave, kao i Dom zdravlja. I kao što rekoh, kada mi je teško, uzmem daire u ruke i nabacim osmeh i pravac na neku zabavu. Ljudi misle da je meni lepo, da živim bez problema, a meni je da se srušim od problema. A tu su daire, koje mi ne daju da padnem, ja igram sa njima i tako podignem nivo zabave. Na tim nekim zabavama birana sam za najlepšu, za najelegantniju, za najšarmantniju ženu. Jednom mi je Era Ojdanić pevao „Oj, Milice, čobanice“ i od njega sam dobila flašu viskija – rekla je Duška.
Nemirnog duha, kako u mladosti, tako i u starosti, osoba koja voli nove izazove i nova iskustva, Duška je 2006. godine učestvovala u emisiji „Srodne duše“, a zatim i u emisiji „Sve za ljubav“
– U emisiju Srodne duše, 2006. godine, prijavila su me deca iz moje zgrade. I ja sam se za njihovu ljubav prijavila. I tako 14. februara, na Dan zaljubljenih, bilo je ta emisija i bilo je nas tri dame. Tog jutra sam ustala u 4 ujutru, našminkala se i obukla komplet od sirove svile. Izgledala sam kao princeza. U Beogradu, na Železničkoj stanici, sačekala me je ekipa Pinka sa dva režisera i dosta kamermana. Odveli su me na Pink, pričali smo i iskreno da vam kažem, one novinarke su navijale za mene. Ja sam proputovala svet, a ove dve druge dve žene su bile proste, svašta su lupale. Jedna je rekla da će da vodi čoveka, ako nju izabere, u svinjac. Ja joj kažem, ako nema gde drugo da ga vodi, neka ga vodi u kafanu, a ne u svinjac. U stvari, ona je htela da pokaže kako je vredna. Dok smo to snimali, dobile smo da popunimo upitnik sa dosta pitanja i to što duhovotije. Između ostalog, bilo je pitanje da li biste nešto hirurški na sebi menjali. Ja sam napisala ne, i napisala sam da sam lepa kao Elizabeta Tejlor iz mlađih dana. Bilo je pitanje, koja nam se medijska ličnost najviše sviđa, a ja sam napisala da je to gospodin Vanja Bulić, koji je šarmantan, rečit, naočit, a na pitanje kakve ljude volite, odgovorila sam odgovorne, da više volim vojna lica, jer su izgrađeni u svim sferama, jer su pedantni i odgovorni, stabilni i lepi. Nakon toga su nas pozvali u emisiju „Sve za ljubav“. Tu je bio gospodin Mile Tasić, radio je u PIK u Begradu, i odabrao je mene, od nas tri. Pitali su ga zašto mene, a on je rekao zato što sam iz njegovog kraja, on je iz Višegrada, i da sam najlepše odgovarala od svih. I stvarno, kada je čovek video nas tri, a moram da kažem,a jedna žena je bila visoka ko žirafa, a ova što je htela da ga vodi u svinjac nije odgovarala. Snimanje je bilo u frizerskom salonu, pa u parku, snimala su me četiri kamermana i ja sam sa njima pričala. Pitali su me kako se ne plašim kamere, a ja im kažem da se ne plašim ljudi. Pitali su me da li sam snimala neki film, pošto ne trepćem mnogo, a ja sam se nasmejala i rekla da sam odgovorna i da sam dosta radila sa ljudima. Prošetali smo kroz Beograd i najsmešnije je bilo na buvljoj pijaci na Novom Beogradu, jer su ljudi gledali i slušali šta se to priča. Kada smo došli na Železničku stanicu, ja sam se smejala, od smeha nisam mogla da izgovorim svoje ime i prezime. Vodili su me i u teretanu. Nisam ni razmišljala da je to pripremljen aranžman za mene i kada sam se presvukla, reditelj me pita, kad pre. Ja mu kažem da sam žena koja je služila vojsku. Tu sam vozila bicikl. A tamo se jedna gospođa isteže, verovatno joj se dopao taj mladi gospodin, koji sa njom vežba, pa sam morala i to da prokomentarišem. Rekla sam joj da mrdne nečim, pa makar rukom. A kada sam podigla 50 kg u tegovima, svi su bili iznenađeni. Tako sam pobedila. Od agencije Sabra dobila sam 8 dana u Grčkoj, ali Mile Tasić nije mogao da ide, jer na dva dana pred polazak njemu je poplavljena kuća. Zanimljivo je što su me u Grčkoj ljudi prepoznavali i govorili „Sve za ljubav“. Bio je to lep događaj. Tu sam upoznala veoma dragu prijateljicu – ispričala je Duška i tu anegdotu iz njenog života.
Naša sagovornica je više puta pomenula da voli ljude, a kako kaže mnogima i pomaže.
– Moj život je bio nekako mukotrpan i srećna sam što sam zbog svega toga ostala normalna, vesela i zdrava. Volim ljude, pomažem ljudima koliko mogu. Kažu ljudi dok pomažete, dok dajete, biće to uzvraćeno. U svakoj zemlji gde sam putovala, kada sam srela prosjaka, uvek sam mu dala para. Pitaju me zašto dajem, a ja im kažem da prezentujem svoju zemlju i uvek pričam da smo mi Srbi dobri ljudi. Kada mogu da dam za kafanu, mogu da dam i nekome kome je potrebno za hranu. Mene ne zanima zašto on prosi, jer ću novac dati od srca, neću žaliti. Jednom sam na našoj pijaci videla dedu da sedi u kafani. Platila sam mu kafu i kad sam pošla, proradi mi kliker da je taj deda možda gladan, jer star i mršav. Pitam ga da li je doručkovao, a on kaže da nije. Otišla sam u pekaru i kupila mu doručak. Verujte mi, Bog uvek uzvrati nekako, treba biti plemenit. Ja sam to naučila od oca, koji je bio rob, zarobljeni vojnik – rekla je Duška.
Iako gazi osmu deceniju života, Duška je ostala lepa, zdrava žena sa puno elana. Na pitanje kako, ona kaže:
– Žena, da bi ostala lepa iznutra, mora da voli sebe i ljude oko sebe, da voli prirodu i životinje. Ljudi koji vole, uvek su voljeni. Treba da se odagnaju ružne misli, da budete predusretljivi i nasmejani. Volim da odem u kafanu, da popijem kafu, a inače ne pijem alkohol, jer ne bih mogla da vladam sobom. Treba poštovati ljude, da bio poštovan. Treba ljudima pomoći onoliko koliko možete, kako bi to moj otac rekao, do crte. Nemojte ljude ostaviti na cedilu, ako ne možete da im pomognete, onda im kažite, ja to ne mogu, neka vidi ko to može. Ta pozitiva čoveku pomaže da lepo izgleda, da se dobro oseća. Imam želju da živim do 101 godine, tri meseca i još neki dan.
– Povremeno odlazim u teretanu. I svi se tamo čude, kada kažem koliko imam godina. Ona deca preteruju i ponekad mi ih bude žao. Oni toliko na toj traci provedu vremena, da bi skinuli kilažu. Kažem im da se tako ne skida kilaža, već se vodi računa šta se jede. Ja volim da jedem, mogu da pojedem pola kila pečenja i salatu, što neki muškarac to ne bi mogao, ali zato posle moram da vodim računa kada jedem. Mora da se vodi računa o svemu. Ali, deca ne vode računa o svom životu. Mora na vreme da se jede, da se na vreme legne. Takođe je bitno da se unosi što više tečnosti, dva do dva i po litra vode dnevno. Mnogi ljudi i ne piju vodu i zato imaju zdravstvene probleme, poput kamena u žuču, bubregu, dok ja pijem dosta tečnosti, ali ne slatke.
Inače, Duškin stan je pun suvenira i to je čini sretnom.
– Moj stan je mali i ima 36 kvadrata, ali je to jedan topao i prijatan kutak. Na zidu imam 250 pari minđuša, u vitrinama razne sitne predmete donete iz zemalja gde sam putovala. Imam sav vozni park, kamile, slonove, slončiće i to sve sa ljubavi gledam. Iza praga imam košutu i dva mala laneta, držala sam ih sve vreme puta u krilu, da se ne polome. Iz Venecije sam donela patku i tri mala pačeta od stakla. Imam jaguara iz Barselone … – ređala je Duška svoje suvenire.
Zvezdana Gligorijević
1 komentar
koja lujka