DR DANICA BEŠEVIĆ
Pre dve godine kada je dr Dana Bešević sa mesta lekara opšte prakse iz Doma zdravlja otišla u penziju, mnogi pacijenti su ostali uskraćeni za jednog vrsnog lekara, ali i prijatelja.
Dr Dana Bešević je rođena, kako kaže, u tadašnjem Titovom Užicu, 1. januara 1951. godine. Pričali su joj da je njena majka krenula na doček, a da je završila u porodilištu.
– Bila sam četvrto dete po redu, maženo i paženo. Najstarija sestra je imala 17, brat 13, srednja starija 7 godina, pa sam tako ja bila maza i miljenica. To mi je i dalo neke karakterne osobine, da budem dragovoljna, vesela, jer mi niko nije činio zlo, sve su mi udovoljavali – kaže Dana, i iz tog dečijeg perioda, seća se proslava rođendana.
Iako joj zbog praznika, školski drugovi nisu dolazili na rođendan, kao gosti su redovni bili njena sestra i zet, koji su joj donosili lepe poklone. Ipak je Dana imala svoje nestašluke.
– Kuća je starog tipa sa verandom, a volela sam da skačem sa verande u ruke mog brata ili njegovog druga Cvetka Sredića, u koga sam imala mnogo poverenja. Bio je jak i snažan i vodio je svu decu sa sobom u šetnje. Nisam imala mnogo svojih vršnjaka, pa su me sve stariji vodali sa soboom na plažu, Rajske otoke i druge šetnje. Sada su mnogi vremešni, pa kad ih vidim, našalim se sa njima kada će me ponovo voditi u šetnju – seća se dr Dana.
I učiteljica je volela. Dana je išla u OŠ „Nada Matić“, koja je tada bila u prizemlju Gimnazije, a posle se preselila u današnji objekat.
– Bili smo uzorna deca, slušali smo, nije bilo ekcesa, nestašluka. Išla sam na more preko Ferijalnog saveza. Kada je bila mala matura tada sam obula prve štikle i obukla prvu interesantniju haljinicu. Matura je bila u holu škole. Posle 8. razreda bilo je pitanje šta da upišem. Moja želja je bila da završim medicinu, jer sam to kao dete pričala tati da ću završiti. Međutim, srednja Medicinska škola nije bila tada u Užicu, već je najbliža bila u Čačku. Moji su me odvratili od te namere, jer su se plašili kako ću se snaći sama, a bila sam mnogo razmažena. I onda sam završila Gimnaziju, prirodno-matematički smer. Krenula sam ranije godinu dana u školu, jer sam rođena na početku godine, i to je bila generacija sa pedesetim godištem, tako da sam maturirala 1969. godine. I u gimnaziji sam bila odličan đak, ali ne sa svim peticama. Volela sam prirodne nauke, jer je medicina iziskivala njihovo poznavanje – rekla je Dana.
U vreme njene mladosti u gradu je postojao korzo.
– Morali smo da zaslužimo, da budemo dobri, da nas puste da idemo na korzo. Dečaci, odnosno muškarci stajali su strana ulice, dok su devojčice šetale, i to od Malog parka do Robne kuće „Progres“ na trgu. Mi smo šetale, pa ako se vidi neki simpatični mladić, napravi se još nekoliko krugova. Onda počinju ogovaranja, a naročito ako se pojavi neko novi. Odmah se raspitivalo ko je taj, mada smo se skoro svi poznavali. Razmenjivali smo priče, obično neke sentimentalne priče. A ako nema toga koji se sviđa, odustanemo od šetnje. Uglavnom kući se uvek dolazilo na vreme. Takođe, ranije je Ferijalni dom bio u hotelu Turist. Imao je veliku salu, binu, a užički orkestri su se smenjivali. Svirali su i pevali uglavnom lokalni pevači i igranke su bile pre podne od 10 do 12. U Gimnaziju su bile ukinute igranke. Jedno vreme u večernjim satima igranke su bile u Učiteljskoj školi, a leti u bašti JNA. Mentalitet i odgoj nije nam dozvoljavao neke ekcese, možda je bilo nekih čarki između dečaka oko neke devojčice, ali ništa ozbiljno. Na vreme smo dolazili kući, nije smelo da se kasni. Poštovali smo naše roditelje – seća se Dana.
Došlo je vreme da se ostvari njena želja, a to je da se upiše na Medicinski fakultet.
– To je bila moja želja iz detinjstva i ona mi se ostvarila. Bila sam jako opterećena prijemnim, jer se polagao test iz fizike, hemije i biologije i ocenjivalo se sve iz celog gimnazijskog školovanja. Položila sam, i kada sam trebala da upišem, prolazila sam pored zgrade VMA i razmišljala ko se krije tu, koji su to umovi, da li ću uspeti da završim fakultet. Prvi počeci su bili malo teški, jer, u pravu su bili moji roditelji i brat, kada su rekli da nisam za odvajanje. Nisam ni tada bila spremna za odvajanje, bez obzira na moj stav da nema života bez studentskog života, da se uoči ta širina, taj prostor. Nisi student, ako nisi studirao van svog grada, ako nisu bio u studentskom domu. Sve sam to prošla. U početku sam bila nespokojna, ali sam se posle snašla i završila fakultet – rekla je naša sagovornica.
Bila je stipendista Doma zdravlja i kada je završila fakultet, odmah se zaposlila u Dom zdravlja, gde je provela celu karijeru dugu 35 godina.
– Moj suprug je hteo da izađem ranije, jer je uočio da se više ne vraćam sa posla sa osmehom, kao što sam uvek radila. Išla sam sa osmehom, a vraćala sam se sa umorom na licu. I onda sam otišla u penziju u 63. godini života. Teško mi je bilo tih poslednjih dana. Najteže mi je bilo kada dođe pacijent i kaže videćemo se za mesec dana, a ja kažem nećemo se više videti. Baš me je to bolelo. Ali, kada se nešto mora, sazri i dođe mu vreme, onda nije bitno da li će to biti godinu, dve ranije ili kasnije – dodala je dr Bešević.
U toku svog rada, menjala je službe. U početku je bila u Medicini rada, a posle je prešla u opštu medicinu. Jedno vreme je vodila Savetovalište za dijabetes, pa se onda ponovo vratila u opštu medicinu. Kada je bila u Službi za zaštitu radnika (Medicina rada), njeni počeci su bili u ambulanti „Prvog partizana“. Menjala je sektorske ambulante, pa je, osim „Prvog partizana“, radila u „Cveti Dabić“, u ambulanti u Sevojnu, u Mokroj gori, u Karanu…
– To mi je omogućilo da upoznam puno ljudi. Ti utisci, koje sam ostavljala kod njih, bili su jaki, pa su pacijenti išli mojim tragom i dolazili kod mene. Jedno vreme nije bilo mesta kod mene. Izlazila sam u susret mnogima, neki su hteli da menjaju lekara da dođu kod mene, ali im kažem da nema potrebe, da sam tu kad god im zatrebam, ali da se drži svog lekara. Subotom se dežuralo i tada naiđe pacijent koji nije bio moj, a posle traži da pređe kod mene, jer im se svidi moj pristup.
Prema njenom mišljenju pacijenti, ali i lekari su se promenili zbog sistema i toka života.
– Ranije kada pacijenti dođu, bez nekih velikih problema završavali su sve taj isti dan. Moje kolege i ja smo bili prijatniji, pacijenti su bili prijatniji, jer je bilo tolerancije i poštovanja. Tekovine vremena su donele novitete, kompjutere, opredeljenja. Do promene ponašanja lekara došlo je zbog udvostručenja posla, a i pacijente su stigle godine, bolesti, ne mogu da podnesu gužve, ništa im nije jasno. Lekari se umaraju od dvostrukog posla, a pacijenti od praznog hoda i čekanja. Promenila se i patologija, mada danas govorimo da smo zdrava nacija, ali polako se ispoljava uticaj svih nekih nepogodnosti i nepovoljnosti koje su nas zaticale, koje su nam se dešavale. Ima čudnih pojava, na primer da se gubi imunitet. Nekada je sve bilo zdravije.
Zdravlje nije samo odsustvo bola, nego i materijalno, socijalno, telesno i psihičko blagostanje. Sve to treba da se skocka, a da li to može danas? Skoro mi je rođak rekao kako je čuo dve žene kako se žale jedna drugoj kolike su im penzija, pa je jedna rekla da joj je penzija 12.000, a drugoj 14.000 dinara. Pa šta neko može sa tim za mesec dana? Prvo je tu osakaćen, pa onda je takvo okruženje, takav socijalni milje, jer sa tim parama ne može puno da se kreće. To deluje psihološki i mnogo je više tih bolesti. Nema više ni smeha, ni raspoloženja, narod puca – opisala je Dana.
Najlepša uspomena joj je ostala kada je bila na mestu načelnika Opšte medicine.
– Pripala mi je čast da budem organizator tridesete jubilarne stručne konferencije. To smo tako odradili dobro da se pamtilo dugo. To je bilo na Zlatiboru. Uspostavili smo dosta kontakata i druženja u raznim mestima, obnovile su se veze sa kolegama iz Valjeva, Merošine, Kraljeva – seća se rado dr Bešević.
Doktorka, iako je u penziji, ostala je aktivna u Udruženju obolelih od reumatskih bolesti.
– Dr Mirjana Lapčević je predsednik udruženja i imamo pet podružnica, među kojima je jedna u Užicu, gde sam ja predsednica. Ove godine obeležićemo deset godina postojanja. Obično zamolim dr Vesnu ili dr Danijelu, interniste naše reumatologije, da održe neka predavanja i tom prilikom budu prisutni svi koji su zainteresovani iz Užica. Ne pozivamo ljude iz okoline, jer pacijent sa tom bolešću koja je skopčana sa bolovima, ne može da dođe. Udruženje je osnovano sa ciljem da pomogne pacijentima obolelim od reumatskih bolesti i članovima njihovih porodica, da savladaju znanje i veštine i sve ono što ih zanima da bi se lakše kretali kroz život. Pomažemo savetima, novim lekovima i druženjima – objasnila je Dana.
Na konstataciju da je uvek nasmejana, doktorka kaže:
– Jedna nepoznata žena prišla mi je na nekoj svadbi i kaže mi ja vas znam i uvek ste sa osmehom, pa kako? Pa, ne znam, takva sam, uvek pozitivna. Niko u životu nije pošteđen od tekoba, trzavica. Ja ih u životu nisam imala mnogo, imala sam jedan manji bolni period, ali, eto, uvek sam pokušavala da zadržim taj osmeh na licu. Lep reč i gvozdena vrata otvara. To je moja priroda, moja ljubav prema svemu što me okružuje, prema mojim bližnjima, prema mojim prijateljima, kolegama, pa čak i prema onima koji mi uđu u ordinaciju namrgođeni. Razoružam ih osmehom, tako da mi je osmeh mnogo značio u poslu. Uvek sam polazila od toga da smo zdravi i da organizam sam po sebi može da se izbori u mnogim stvarima, da ga treba samo malo okrepiti i osvežiti. Kada dođe neko sa tim tegobama koje ga muče i još da mu ja zadam muku pitanjima što si došao ili se postaviš sa nekim tužnim, odbojnim ili arogantnim, poslovnim, oštrim, zvaničnim stavom, njemu će biti još teže. Ali, ovako, kada me vide sa osmehom, oni zaborave i zašto su došli. To je dokaz koliko je ta bolest ozbiljna. I tako im olakšaš muke. Prepoznatljiva sam po tom osmehu. Osmeh, razgovor i topla reč nikom neće škoditi. Sada mi neki kažu da od kada sam izašli iz Doma zdravlja, tamo se niko ne smeje, nema osmeh na licu – kazala je dana.
Dana ima razumevanja za svoje ozbiljne kolege, a za njihovo ponašanje najviše krivi inovacije.
– Ove inovacije su dovele do toga da niko ne gleda u pacijenta, svi gledaju u ekran. To svima smeta, i lekarima i pacijentima. Meni je žao mojih kolega. Može samo da im olakša posao ako doktor pregleda i samo diktira sestri koja kuca. Ali to košta. Mi smo krenuli nekim novim putevima u ovom sistemu zdravstvene zaštite, ali se nema mogućnosti da se proprati taj razvoj. Kada im se skine pola tereta sa leđa, videćete kako će lekar biti zadovoljan i kako će da gleda pacijenta. Mojim đacima sam stalno pričala da sa vrata posmatraju pacijenta i da ga pažljivo slušaju, jer, dok je u razgovoru, može da se uspostavi pola dijagnoze. E, to se izgubilo. Moja komšinica kaže da će promeni doktora zato što je ne sluša šta priča, da je nikakvim znakom ne stavlja do znanja da je prisutna. Nema više ljudskosti, otuđila nas ta tehnologija. Prihvatamo mi novitete, ali nas je to otuđilo, dajte nam da neko pomogne. Moje kolege uporno rade i savladavaju sve te teškoće. To je kao kada sam mojim pacijentima, koji su gojazni, govorila da obrate malo pažnje na sebe, na svoj izgled, da nose po dve vreće praška neprekidno sa sobom gde god krenu. Tako moje kolege stalno nose taj teret na leđima. Ako je normativ od 32 do 35 pacijenta, oni prelaze 60. To je pucanje – dodala je Dana.
Savremene tehnologije omogućuju pacijentima da se više informišu o svojim bolestima, ali dr Dani to nikada nije smetalo.
– Mene nije ljutilo ako pacijent negde na internetu pročita o onome što ga muči, dok ima mojih kolega koje to ljuti. Ja sam prihvatila to što oni kažu, kao što oni prihvataju moje savete. I u razgovoru dođemo da toga da vidimo da li se to njihovo poklapa sa mojom dijagnozom. Nikada im nisam rekla, ‘ajde lečite se sami.
Svoju radnu karijeru je dr Dana završila tako što nije bilo osobe sa kojom je u konfliktu. Kaže da su joj dani bili lepi i ispunjeni.
– Sada vidim da je to moje radno vreme brzo prošlo. Ali, poslednjih par godina sam osećala poteškoću, da ne mogu da ispunim zahteve koji se postavljaju ispre mene. Drugi su mlađi, pa su valjde lakše prihvatili i lakše barataju tehnologijom. Ja sam jedva stizala da sve upakujem, sve te ciljane preglede, sistematske i preventivni preglede, prve i druge preglede… i sve to propratiti i pisano i na kompjuteru – rekla je Dana.
Sada svoje vreme uglavnom koristi sa unučićima i šetnjama, ali je i dalje u kontaktu sa mnogim pacijentima, koji je i dalje zovu i traže savete.
Zvezdana Gligorijević